U krčmi “Kod paža”, u Rimu u rujnu 1683., igrom slučaja naći će se na istom mjestu 12 ljudi. Već prvoga dana stradat će francuski plemić di Mourai. U strahu da je obolio od kuge, vlasti će zapečatiti gostionicu i preživjelih 11 gostiju ostat će zatvoreno 14 dana. Potom će krčmar dobiti udarac u glavu od kojeg se neće sasvim oporaviti do kraja romana od 656 stranica, a onda će sudbina udariti i ciničnog Engleza koji će doista oboljeti od kuge.
No, Mourai, zbog kojeg cijela nevolja i kreće, u osvit turske opsade Beča, zapravo je ubijen. Opat Melani, barokni Sherlock Holmes, krenut će u istragu s kuhinjskim pomoćnikom, a napeta avantura odvest će ih u rimske katakombe, tajne kraljevskih obitelji, špijunske zagonetke, alkemijske formule i - odaje papinskog liječnika gdje se krije najveća tajna.
“Imprimatur”, roman koji su napisali Rita Monaldi (42), klasična filologinja specijalizirana za liturgijski jezik Katoličke crkve, i njezin suprug Francesco Sorti (46), teoretičar glazbe i novinar (s djecom žive između Beča i Rima), zapravo je roman o 13., sporednom liku - papi Inocentu XI., kojeg je narod nakon smrti 1689. slavio kao sveca.
No papin je put od narodnog obožavanja do proglašenja blaženikom 1956. bio prilično dug. Dio odgovora na pitanje zašto može se naći upravo u ovome romanu, koji razotkriva (tvrde autori) nedopuštene financijske veze pape i protestanta Vilima Oranskog, engleskog vladara koji je protjerao s prijestolja katolike Stuarte i tako izbrisao mogućnost da stanovnici Otoka ikad službeno prigrle katoličanstvo.
Monaldi i Sorti više su od deset godina proučavali arhivsku građu da bi napisali “Imprimatur”, preveden na više od 20 jezika i prodan u 45 zemalja. Još su šest godina gutali prašinu da bi napisali drugi i treći nastavak, “Secretum” i “Veritas”, koji su također prevedeni na hrvatski. Bračni par namjerava napisati još četiri knjige, a njihovi će naslovi zajedno tvoriti sljedeću rečenicu: “Imprimatur secretum, veritas mysterium. Unicum…” Ili: “Čak i kad je tajna objavljena, istina ostaje nepoznata. Ostaje samo...” Kako završava rečenica, autori ne žele otkriti, no poznato je da svaki od nastavaka prati povijesne intrige svoga doba - urote, krivotvorine i otkrića koja ujedno radikalno mijenjaju i stvarno tumačenje povijesti.
Autori “Imprimatura” tvrde da su likovi u knjizi stvarni, a onima koji nisu iskustva su do te mjere povijesno moguća da su možda doista i mogli postojati u krčmi “Kod paža” u 17. stoljeću. Podugačke napomene na kraju romana, na ukupno 40 stranica, pokazuju što su zapravo sve pisci otkrili slijedeći trag papinskog novca, ali i trag izdaje.
Pišući roman, nesumnjivo su razmišljali i o marketingu, pa su tako i njih dvoje likovi svog romana - mladi bračni par koji je otkrio strahovitu tajnu pa u strahu od Vatikana mora pobjeći u Beč, gdje im se briše svaki trag.
Monaldi i Sorti više su od deset godina prikupljali arhivsku građu da bi napisali roman od 656 stranica. Tvrde da su morali pobjeći iz Rima, od Berlusconija. To, naravno, nije istina jer i dalje mirno putuju od Beča u Rim i natrag, a često ih se može vidjeti i na europskim sajmovima knjiga. Nije istina niti da je njihova knjiga zabranjena u Italiji; sami su je odlučili tamo ne objaviti smatrajući da je tema škakljiva. Prvo izdanje “zabranjena” knjiga doživjela je tako u Nizozemskoj, što je stvorilo dobru pozornicu za dramu koja će se naknadno razviti jer je “Imprimatur” uspio s prvih mjesta top-lista istisnuti “Da Vincijev kod”, a dobio je i laskave usporedbe s Ecovim “Imenom ruže”. I jedno i drugo stoji.
Monaldi i Sorti neće vas razočarati, osim malo na kraju. Kao što su vješto izreklamirali svoje djelo, ostavljajući granice između istine i promocije mekima, tako će vas napeto voditi i kroz debelu pripovijest. Dok trčite, listajući i gutajući stranice ovog vrhunskog krimića, uz koji ćete mnogo naučiti o povijesti i glazbi, pripremite se na naglo kočenje u posljednjem poglavlju.
Kraj se nekako labavo raspetljava; dođe a da i ne primijetite. Još biste čitali, želite da se tajne razotkriju uz proklamacije, da urotnici budu kažnjeni, a ubojice ne budu ubojice. Ništa od toga. Povijest pišu pobjednici, a ovaj je roman posvećen - pobijeđenima. Kako bi izgledala njihova verzija povijesti? Upravo ovako. Kao stvarni život. U njemu nema jamstva da će se dobra drama prevoriti u raskošnu katarzu.
Podijeli na Facebook
