Jedna vježba imaginacije za početak. Ugodno se smjestite, duboko udahnite, a zatim zamislite potomka kojeg od novopečenih balkanskih tajkuna riješenog da prljavu stečevinu podijeli (tj. vrati) narodu. Ne ide? Nema veze, vježba je teška i normalno je da ne uspije isprve.
Zato pokušajte ponovno. Rousseauovski naivno potražite krijesnicu dobrote u hipnotičkom mraku koji vas okružuje, a zatim dozvolite da se sićušna svjetlost fosforescentnog stvorenja rasplamsa u imaginativni požar pobjede dobra nad zlom. Zvuči naivno? Sjetili ste se da je apostrofirani apologet najčišćeg u nama ustvari bio notorno đubre od čovjeka?
Sve u redu, ali probajmo još jednom, makar kao pokušaj podmirenja duga koji imamo prema sebi. Ovaj put dozvolimo dobroti da izvire iz vrela vlastitog nam egocentrizma. Dovoljno smo važni da se upustimo u logički neodrživu misiju bivanja boljim od samih sebe. Ni ovaj put ništa? Pokušaj imaginativnog nadrastanja sebe i svijeta kojem pripadamo iznova je završio fijaskom?
U redu, to znači da je vrijeme za malu literarnu pomoć. Riječ je o romanu "Eurotrash" (Naklada OceanMore, prevela: Nataša Medved) švicarskog pisca na njemačkom jeziku Christiana Krachta, autoru čiji proces pročišćenja traje već više od tri decenije, još od romanesknog prvijenca ("Faserland", 1995.), na koji se ovaj intrigantni roman manje-više izravno nastavlja. Za one koji su čitali prvijenac, kojim je u literaturama njemačkog govornog područja takoreći etabliran žanr ili možda pravac ili poetika pop-literature, ideja se nastavljanja može doimati interpretativno odveć slobodnom, budući "Faserland" završava, po nekim tumačenjima, aluzijom na samoubojstvo.
No ništa zato, jer čak i ako pođemo od takvog interpretativnog pristupa, na taj se pristup nadovezuje jedno od tumačenja "Eurotrasha", prema kojem je sve ono što u tom romanu slijedi ustvari halucinacija čovjeka na umoru (nešto kao u bad endingu iz originalnog "Silent Hilla" 1999., prvog dijela istoimenog serijala videoigara koji je u gamerskom bespuću stekao kultni status).
Ako vas pak ne interesira perspektiva magijskog realizma bez magije, opet nikakav problem: putovanje majke i sina intrigira i bez spekulativne nadgradnje, čak i onda kada, tokom ove neobične avanture, dvoje protagonista posjećuju grob samoga Jorgea Luisa Borgesa, inače doista pokopanog na ženevskom groblju Cimetière des Rois 1986., u jednoj od godina kada se malo dalje, na Balkanu, rađao naraštaj beskičmenjaka kojemu i sâm pripadam.
Potonje možete shvatiti barem dvojako – bilo kao neku vrstu autoironijskog na kolektiv primijenjenog cinizma (potaknutog dakako čitanjem briljantnog cinika kakav je transgeneracijskom krivnjom prinuđeni unuk uvjerenog nacista), bilo kao osjećaj stida prema mladosti koja je u neposrednom komšiluku pokazala kičmu (da ne kažem nešto drugo), i nakon dvije godine krvave borbe s vlasti zbacila autokrata koji je pretendirao postati diktatorom.
Radnja romana započinje tamo gdje završava prvijenac, dakle u Zürichu, s odmakom od dvadeset i pet godina, koji će pak ljubitelje onostranog lako moguće podsjetiti na Lynchovu televizijsku uspješnicu "Twin Peaks" (tj. na u međuvremenu praktički obistinjeno obećanje koje je Laura Palmer u metaprostornoj crvenoj sobi dala FBI agentu Daleu Cooperu). Nepouzdani pripovjedač po imenu Christian Kracht nalazi se s teško bolesnom osamdesetogodišnjom majkom, koja je k tome kronična alkoholičarka i tabletomanka, da bi njih dvoje potom podigli šesto hiljada švicarskih franaka, a zatim krenuli na put na kojem će taj novac dijeliti slučajnim prolaznicima.
Dijeljenje novca prljavo stečenog u vremenu koje citirani njemački pisac Marcel Beyer opisuje kao "stoljeće slijepo od suza", pripovjedač pritom definira kao razborito raspolaganje istim, pri čemu dijeljenje novčanica na dvoje protagonista – posredno i na čitaoca – ima terapeutski učinak moguće ekvivalentan metafori slojeva oljuštenog luka u kontroverznoj autobiografiji Güntera Grassa iz 2006.
Za razliku od "Faserlanda", u kojem pripovjedač putuje od krajnjeg sjevera prema krajnjem jugu Njemačke (i na kraju završava u Zürichu), sva je prilika da ovdje imamo posla s kružnim (meta)fizičkim putovanjem, koje rezultira, iz Christianova rakursa, svjesnom obmanom, a nju ovdje iz razumljivih razloga nećemo precizirati. Završnica, koju k tome možemo promatrati kao najgušći semantički kondenzat svim osim estetičkim oscilacijama obilježenog jezika, pritom objedinjuje humoresknu i emocionalnu kulminaciju, uslijed koje magijski realizam biva sveden na okvir čiju oduzimanjem onostranog nastalu prazninu popunjava nepretenciozna (moguće i neplanirana), no sasvim sigurno neodoljiva lekcija iz ljudskosti.
Time bi put pročišćenja trebao biti zgotovljen, odnosno katarza postignuta, no budući je roman jednako tako komentar buržoaske hipokrizije, čitalački ispit savjesti nije dovršen, te smo prinuđeni preispitivati vlastitu ulogu u europskom društvu obilja i dugo po svršetku konzumacije ovog literarnog ostvarenja. Naime, gotovo se neminovno otvara pitanje zadovoljenih (pred)uvjeta za egzistiranje takvoga društva, pri čemu se ne možemo zadržati "samo" na dvama svjetskim ratovima (s naglaskom na Drugi svjetski rat), već smo prinuđeni, i dalje vrteći film unatrag, temeljni preduvjet europskog društva obilja potražiti u kolonijalnoj eri koja je, za račun blagostanja staroga kontinenta, genocide diljem "novog" i "najnovijeg" svijeta "proizvodila" kao na tvorničkoj traci.
Švicarska, kao trezor Europe i svijeta, pritom u literarnom okruženju sadrži simbolički kapital koji je podvrgnut bajkovitoj redistribuciji. Naime bajkovitija od svih u bajkama primijećenih magijsko-okultnih i ritualnih radnji jest pomisao da potomci otimača, po mogućnosti potomcima onih kojima je oteto (u tu svrhu poslužit će, primjerice, pojava triju Indijki kojima Christian poklanja izdašnu svotu novca), vrate ono što im temeljem pravičnosti pripada. Pravna interpretacija redistribucije dobara po svoj prilici ne bi bila očigledna, no ona ionako proizlazi iz dvostrukog standarda koji je, za potrebu neograničenog uživanja u preobilju, tijekom povijesti utanačila europska viša klasa – europsko smeće beskompromisno uglavljeno u naslov knjige, kao podsjetnik na kontekst koji počesto zanemarujemo slijepo uvažavajući prodike notornih birokrata, obično sačinjene od niza frazema inkorporiranih u beznačajnu cjelinu.
Potonji komentar može se činiti kao ozbiljniji odmak od interpretacije romana gdjekad rapidne sintaktičke gustoće, pa i neprohodnosti, no njime si možemo objasniti nepovoljno raspoloženje kritike nakon objave "Faserlanda", koji je, osim zbog trivijalnosti, "prokazivan" i zbog tobožnjeg rapidnog ideološkog skretanja udesno. Vrijeme je prvijencu Christiana Krachta poslužilo kao saveznik, pa je trivijalno u međuvremenu shvaćeno kao kreativna kritika potrošačkog društva realizirana preformulacijom jezika kojim se ono koristi.
"Eurotrash" neće morati čekati povoljniji interpretativni trenutak, a njegovo opetovano balansiranje između autofikcije/autobiografije i fikcije ovaj će put gdjekad i šokirati. I premda piščev/pripovjedačev porodični nacizam po sebi duboko uznemiruje, reminiscencija na boravak u kanadskom internatu – gdje je Christian Kracht 1979. doista seksualno zlostavljan – nudi posve drugu recepcijsku perspektivu piščeva opusa, koja se tiče oprezne restauracije davno potisnute traume.
Krachta je, prema vlastitom priznanju, osobito pogodilo to što mu à propos pretrpljenog zlostavljanja roditelji nisu vjerovali; to što je pripovjedaču povjerovala njegova majka, koja je i sama bila zlostavljana, pokušaj je psihoanalitičkog ispravljanja krivih Drina, koji pritom predstavlja jedan od prijelomnih trenutaka na putu zbližavanja majke i sina.
Drugi se tiče presvlačenja vrećica za kolostomu, uslijed kojih majka uspijeva prevladavati sram, a sin osim srama i strah. Sve navedeno, po za majku obmanjujućem svršetku putovanja, tako vodi k mogućoj opravdanosti onih interpretativnih nastojanja kojih smo se ranije dotakli. Jer, čak i ako nije tako, čak i ako je pripovjedač Christian Kracht živ, zdrav i spreman za ulogu u kakvom novom romanu autora Christiana Krachta, nemoguće je oteti se utisku da roman završava – oproštajem. Oproštaj od majke koja odlazi "gledati zebre" možda je i trenutak piščeva oproštaja od prošlosti, a još više oprosta udijeljenog njenim protagonistima, mada o kolektivnom iscjeljenju ne može biti govora.
Jer dok unuk bivšeg člana NSDAP-a stvari malo po malo (kilometar po kilometar) istjeruje na čistac, na starom se kontinentu sve učestalije i u sve većem broju koketira s ideologijama za koje smo do jučer vjerovali da su trajno poražene. U tom smislu možemo govoriti i o formiranju novog naraštaja, pa i nove/stare kaste europskog smeća. One zbog kojih će djeca i unučad poslije njih, baš kao i Christian Kracht, osjetiti potrebu za iskupljenjem: književnim ili kojim god.
U tom smislu "Eurotrash" je, pored literarne izvrsnosti, knjiga koja sadrži vrlo snažno terapeutsko svojstvo – katkad nas nasmijavajući svojom bizarnošću, a katkad time što nas suočava s povijesno dokumentiranim najgorim među nama koje će se, ne dozovemo li se pameti, poput fatalne infekcije raširiti u ono najgore u nama i od nas. Konačna ovdje iznesena ocjena knjige stoga ne osporava njezinu izvrsnost, već upućuje na mogućnost da zbog spomenute povremene jezične "neprohodnosti" dijelu čitaoca neće priuštiti tzv. užitak u tekstu. Potakne li knjiga kojeg od balkanskih tajkuna na uvodno neuspješno zamišljenu redistribuciju etički dvojbeno stečenih dobara, ocjena prepravljena u odličan za tu će priliku biti najmanje što možemo učiniti.
Podijeli na Facebook
