Epidemija gripe 1918. pokosila je više ljudi nego što ih je poginulo u Prvom svjetskom ratu: procjenjuje se, tri do šest posto svjetske populacije. U listopadu 2018. godine irska spisateljica Emma Donoghue (1969.), potaknuta obilježavanjem stogodišnjice pojave španjolske gripe, počela je pisati roman o medicinskoj sestri Juliji Power koja radi kao primalja u dublinskoj bolnici. Nedugo nakon što je u ožujku 2020. godine predala rukopis "Kobnih zvijezda" svojem izdavaču, izbila je pandemija kovida.
Povijest se, dakle, ponavlja, ne samo ona globalna. Radnja "Kobnih zvijezda" zbiva se na malenom bolničkom odjelu koji čini tek jedna prostorija, a sabijena je u tri klaustrofobična dana. Donoghue već ima iskustva i sa skučenim prostorima i s klaustrofobijom: autorica je svjetskog hita "Soba", prevedenog i na hrvatski jezik, po kojem je snimljen istoimeni film nominiran za Oscara u četiri kategorije. U ovu, novu sobu na uske krevete stanu tek tri pacijentice, žene pred porodom koje su se zarazile gripom. Primalja Power upravo je navršila trideset godina, živi s bratom koji se vratio iz Prvog svjetskog rata, zanijemio od "šoka od granate".
Julia u romanu većinom radi u trudničkoj karanteni u noćnoj smjeni, danju je zamjenjuje sestra Luke, kruta redovnica sklona moraliziranju. Treća sestra neće doći jer je upravo preuzela rađaonu, a od liječnika porodničara ostao je zdrav i dostupan samo jedan. Juliji treba pomoć pa joj sestra Luke iz redovničkog doma šalje neiskusnu volonterku, mladu i naoko blesavu djevojku Bridie Sweeney.
Kako nema dovoljno muškaraca porodničara, dublinska bolnica prisiljena je "zaposliti" ženu: stiže Kathleen Lynn, aktivistica Sinn Féina u bijegu od policije. U iduća sedamdeset dva sata tri će se žene i njihove tri pacijentice boriti s bolešću, vjerskim i klasnim predrasudama, neukusnim šalama rijetkih muškaraca, otimati život smrti i u nekoliko navrata joj pustiti da uzme što je njezino.
"Kobne zvijezde" fiktivno su djelo, ali utemeljene na činjenicama. Iako naziv romana zvuči kao da je u pitanju ljubić, zapravo je faktografski: Talijani su u srednjem vijeku mislili kako je gripa, influenca, dokaz da njihovim sudbinama upravlja nebo, da je pod utjecajem zvijezda, Influenza delle stelle. Gotovo sve pojedinosti iz života Bridie Sweeney, objašnjava autorica u bilješci na kraju romana, napisane su na osnovi mučnih svjedočanstava iznesenih u Ryanovu izvještaju o ustanovama za nezbrinutu djecu u Irskoj, objavljenom 2009. godine. Dobra i pokazat će se vrlo bistra Bridie nezakonito je dijete odraslo na selu kao radna snaga na imanju. Uvjerena je da je blesava, no djevojka je tek nedavno pristigla u Dublin, prvi put vidi grad pa se ne snalazi, stanuje kod časnih majki, gdje hranu i stan također otplaćuje radom, iako država redovnicama daje novac za siročad. "Odjednom mi sine kako je perverzno da za nekoga kažu da je odrastao u domu upravo zato što zapravo nema pravi dom."
Svi likovi u romani izmišljeni su, osim doktorice Kathleen Lynn (1874-1955). Ujesen 1918. doktorica Lynn bila je potpredsjednica egzekutive i ravnateljica za javno zdravstvo Sinn Féina. Kad je uhićena, za nju se zauzeo gradonačelnik Dublina, zahtijevajući da je se oslobodi kako bi i dalje radila na suzbijanju gripe u besplatnoj ambulanti koju je osnovala u ulici Charlemont, na broju 37, zgradi što ju je unajmila njezina životna partnerica Madeleine Ffrench-Mullen. Sljedeće je godine u toj isti zgradi dr. Lynn otvorila dječju bolnicu Sveti Ultan u kojoj je radila i nakon što je prevalila osamdesetu, boreći se za kvalitetniju prehranu te bolje stambene i zdravstvene uvjete svojih sugrađana.
Zašto Emma Donoghue nije napisala roman o njoj, zašto Lynn nije glavna junakinja "Kobnih zvijezda"? Odluka nije pogrešna jer anonimna i izmišljena Julia, obična primalja, prometnut će se u herojsku i buntovnu silu romana kako zaraza bude jačala. Roman je strukturno podijeljen u četiri poglavlja: crveno, smeđe, plavo i crno. Zvuči kao neka tajna šifra, šali se izgladnjela, ali radosna Bridie, no u pitanju su, otkriva se, četiri nijanse do smrti. Tako tijelo mijenja boju kad je čovjek boluje od gripe. Pacijenti potamne u licu ako im krv ne dobiva dovoljno kisika, a cijanoza krene od naoko zdrave svijetlocrvene, prelazi u boju mahagonija, kod težeg slučaja poslije smeđe slijedi plava boja, a Julia je vidjela i one koji potamne do grimizne, ljubičaste, sve dok posve ne pocrne u licu.
"Kobne zvijezde" čitaju se kao triler: Donoghue detaljno opisuje ginekološke i opstetričke zahvate kojima Julia Power spašava živote trudnicama i bebama, ali i simfiziotomiju (razdvajanje ligamenta koji spajaju stidne kosti) i pubiotomiju (piljenje jedne od stidnih kostiju). U irskim bolnicama oba su zahvata najčešće obavljana između 1940-ih i 1960-ih, ali već i 1906. pa sve do 1984. godine. Od 2000-ih godina, otkako smo naučile da ne moramo trpjeti ginekološko nasilje, predmet su žučnih rasprava i sudski sporova.
Iza opstetričkih horora skrivaju se oni društveni. Iako većina žena na njezin odjel dolazi u slabom zdravstvenom stanju zbog siromaštva, Julia smije upisati samo medicinske opservacije na njihove bolesničke liste: "neuhranjenost" ili "slabost organizma". Mnoge od tih žena prvi pravi obrok pojele su tik pred smrt. Kao šifru za prevelik broj trudnoća, a u to vrijeme irski muškarci ne vole ako im žena ne rodi barem dvanaestero djece, upisivala bi: anemija, otežani rad srca, bolna leđa, krhke kosti, proširene vene, malodušnost, inkontinencija, fustula, razderani cerviks, prolaps uterusa.
Ne što, nego kako razlog je zašto je Emma Donoghue književna zvijezda. "Kobne zvijezde" divno su napisane, autorici se, vjerujem, isplatilo onih osam godina koliko je provela u Cambridgeu pripremajući doktorat iz književnosti. "Zvijezde" su napisane nepretenciozno, a govore o svemu važnom: rođenju, životu i smrti; strahu, radosti i gubitku; i mrvi ljubavi u predahu između pitanja što znači umrijeti prije nego što si se rodio.
* Kritika je originalno, u skraćenom obliku, objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
