Postoje laži, proklete laži i statistike, navodno je rekao Mark Twain, a možda i Benjamin Disraeli, svojedobno britanski premijer, ovisno već o tome kojem internetskom izvoru vjerujete. Vjerojatno to nije rekao nijedan, ali rečenica je efektna, a ima u njoj i istine: iako brojevi ne lažu, kako glasi naslov knjige profesora emeritusa na Sveučilištu Manitoba Vaclava Smila, njima se lako može manipulirati. "Želimo li razumjeti što se doista događa u svijetu", piše Smil u uvodu svoje knjige "Brojevi ne lažu" (Znanje, 2024., prijevod David Edel), "potrebno je smjestiti brojeve u odgovarajući povijesni i međunarodni kontekst".

Najbolje se to, argumentira Smil već na početku knjige, možda vidi u oslanjanju ekonomista na BDP (bruto nacionalni proizvod) ili raspoloživa primanja prilikom procjene kvalitete ljudskog života. Oba su kriterija upitna. "Zašto napredak gospodarstva neke zemlje mjerimo njezinim BDP-om? Taj je broj samo ukupna vrijednost svih naplaćenih dobara i usluga jedne zemlje. On ne raste samo poboljšanjem kvalitete života i razvojem gospodarstva nego i kad se nešto loše dogodi ljudima ili okolišu. Povećana prodaja alkohola, više vožnje pod utjecajem alkohola, više prometnih nesreća, više ljudi u zatvoru – i BDP raste. Više ilegalnog krčenja šuma u tropima, više deforestacije i gubitka biološke raznolikosti, veća prodaja drveta – i BDP opet raste. Iako znamo da ne bismo trebali, i dalje štujemo visoku godišnju stopu BDP-a, bez obzira na izvorni razlog tog porasta." Prosječna raspoloživa primanja nam, pak, ništa ne govore o stupnju ekonomske nejednakosti ili o socijalnim mjerama dostupnima siromašnim obiteljima.

Vaclav Smil dosad je napisao više od četrdeset knjiga o temama koje obuhvaćaju energiju, promjene okoliša i stanovništva, proizvodnju hrane i prehranu, tehničke inovacije, procjenu rizika i javnu politiku. Nijedan živući znanstvenik nije napisao više knjiga (o širokom spektru tema) recenziranih u uglednom časopisu Nature. Član je Kraljevskog društva Kanade, a 2010. godine časopis Foreign Policy proglasio ga je jednim od stotinu najboljih mislilaca na svijetu. Britanski The Guardian naziva ga "štreberom nad štreberima", The Times "ambicioznim i zadivljujućim eruditom".

Smil, koji danas ima osamdeset godina, rođen je u vrijeme Drugog svjetskog rata u češkom gradu Plzeňu, kao dječak je svakodnevno cijepao drva kako bi se imali na što grijati, no kuriozitet je njegovo studiranje na praškom Fakultetu prirodnih znanosti: tjedno je pohađao trideset pet različitih kolegija, deset mjeseci godišnje, i tako pet godina. Godine 1969., nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku, on i supruga Eva emigrirali su u Sjedinjene Države, a od početka 1970-ih žive u Kanadi.

Godine 2014. časopis Instituta inženjera elektrotehnike i elektronike sa sjedištem u New Yorku, IEEE Spectrum, ponudio mu je da piše mjesečni esej, uz potpuno slobodan odabir tema. Smil je još u listopadu 2014. sastavio popis tema za prvu godinu - kretale su se od automobila koji teže previše do trostrukih prozora te od Mooreove kletve do antropocena. Gotovo cijeli originalni popis na kraju je napisan i tiskan, počevši od siječnja 2015., s prvom mjesečnom kolumnom o sve težim automobilima. Kako su se eseji skupljali, pojašnjava u zahvalama na kraju knjige, pomislio je da bi mogli postati zanimljiva zbirka. Potkraj listopada 2019. javili su mu se iz nakladničke kuće Viking (Penguin Random House) u Londonu i ponudili mu da kolumne pretvori u knjigu. Tako su rođeni brojevi koji ne lažu.

Vaclav Smil svoju je knjigu podijelio u sedam velikih poglavlja u kojima se bavi ljudima, državama, potom strojevima, konstrukcijama i uređajima, zatim gorivima i električnom energijom i na kraju prometom, hranom i okolišem. Svako je poglavlje podijeljeno u desetak kraćih cjelina od kojih mnoge nose intrigantne i maštovite nazive, primjerice "Koliko je znojenje pomoglo lovu", "Što ljude čini sretnima", "Zašto trebamo veće baterije", "Koliko je sigurno letenje", "Zašto je piletina zakon" ili "Planet krava".

Meni su najzanimljivija bila poglavlja o ljudima, hrani i okolišu. U poglavlju o održivoj stopi plodnosti primjerice spominje Hrvatsku koju navodi kao jednu od europskih država u kojoj je stopa plodnosti pala ispod 1,6. Stopa plodnosti je broj djece koju jedna žena rodi u svome životnom vijeku, a održiva stopa plodnosti koja jamči stabilnost populacije (i mirovinskih sustava, između ostalog…) iznosi oko 2,1. Kad stopa padne ispod 1,5 oporavak postaje malo vjerojatan. Zasad, piše autor, nikakve pronatalne državne mjere nisu uspjele dovesti do obrata, a jedina očita opcija za sprečavanje depopulacije jest otvaranje granica imigraciji.

Osim što je poučan, Smil je i jako zabavan, pa čitatelj tako doznaje da je komparativna prednost Homo sapiensa naspram ostalim životinjama to što smo prvaci u – znojenju. Znoje se i konji i deve (lavovi ne), a čovjek na sat može iznojiti do dva kilograma po četvornom metru kože! Kao vrsta imamo još jednu prednost glede gubitka vode, a to je da je ne moramo smjesta nadoknaditi. Ljudi mogu podnijeti osjetnu privremenu dehidraciju pod uvjetom da se rehidriramo do sljedećeg dana.

"Kad se sve to zbroji, navedene su prednosti omogućile našim precima da postanu predatori bez premca, pa i danju na visokim temperaturama. Nisu, dakako, mogli trčati brže od antilopa, ali na danjoj su ih vrućini mogli progoniti dok ne bi pokleknule od iznemoglosti. Slučajevi takvih potjera na duge staze dokumentirani su na tri kontinenta i uključuju neke od najbržih četveronožaca. U Sjevernoj Americi članovi naroda Tarahumara iz sjeverozapadnog Meksika mogli su prestići jelene. Sjevernije od toga, pripadnici naroda Pajuti i Navajo mogli su u potjeri iscrpiti vitoroge antilope. U južnoj Africi, Bušmani iz pustinje Kalahari mogli su nadtrčati nekoliko vrsta antilopa, pa i gnuove i zebre u vrijeme sušne sezone. U Australiji su, pak, neki Aboridžini mogli nadtrčati klokane“, piše Smil.

Češko-kanadski znanstvenik posebno je u knjizi oduševljen 1880-im godinama jer je to vrijeme kad smo stvorili moderni svijet – nisu kasno 20. stoljeće i prva dva desetljeća 21. stoljeća iznjedrili najveće izume. Većina nedavnih izuma zapravo je, piše, nadogradnja dvaju starijih temeljnih otkrića: mikroprocesora i uporabe radiovalova. Osamdesetim godinama 19. stoljeća imamo pak zahvaliti na izumu pegle, zobenih pahuljica, antiperspiranata, smeđih papirnatih vrećica, električnih tramvaja, bicikala, okretnih vrata, blagajničkih kasa, dizala, automata za pića, kemijskih olovaka…

Vaclav Smil prilično je skeptičan prema električnim automobilima, ne zato što ne podržava napredak i smanjenje emisije ugljikova monoksida (i stupanj globalnog zagrijavanja), nego zato što se njihove baterije i dalje dominantno pune električnom energijom proizvedenom izgaranjem fosilnih goriva. Da, to vjerojatno niste znali… U prosjeku na svjetskoj razini više od tri petine energije za električni automobil potječe od fosilnoga goriva. A čak i kad bi svi električni automobili rabili obnovljive izvore energije, staklenički bi se plinovi i dalje otpuštali pri proizvodnji cementa i čelika za hidroelektrane, vjetroturbine i solarne panele.

Ne zvuči optimistično, no neke stvari možemo odmah promijeniti: primjerice prestati bacati hranu i smanjiti njezinu proizvodnju u razvijenim zemljama. Prema procjenama UN-ove Organizacije za prehranu i poljoprivredu, na svjetskoj razini godišnje propadne i baci se između 40 i 50 posto korjenastih kultura, voća i povrća, 35 posto ribe, 30 posto žitarica te 20 posto uljarica, mesa i mliječnih proizvoda. To znači da se barem trećina cjelokupne proizvedene hrane baci.

"Različiti su razlozi zbog kojih se hrana baca. U najsiromašnijim se zemljama hrana najčešće baca zbog lošeg skladištenja ili zbog nedostatka hladnjaka. U bogatim zemljama, međutim, osnovni je razlog bacanja hrane nesrazmjer prekomjerne proizvodnje i stvarne konzumacije: usprkos učestaloj tendenciji ka prejedanju, većina zemalja s visokim primanjima opskrbljuje svoje stanovništvo količinom hrane odgovarajućom za drvosječe koji obavljaju težak fizički rad ili kopaju u rudnicima ugljena, a ne za sve stariju populaciju koja sve više sjedi“, upozorava Smil.

Trebamo se vratiti na mediteransku prehranu – iako je Hrvatska, uz Cipar, Grčku, Italiju, Maroko, Portugal i Španjolsku, jedna od zemalja na popisu država koje se tako hrane, prava mediteranska prehrana sada se jede samo u pojedinim izoliranim obalnim ili planinskim područjima. Prehrambena je tranzicija bila brza i dalekosežna, osobito u dvjema najmnogoljudnijim zemljama regije, Italiji i Španjolskoj – sve se manje kupuje i konzumira svježe hrane, a dominira mesna, masna, slana i slatka brza hrana.

Velika je prednost što se Smilova knjiga može čitati napreskokce: možete krenuti od vama najzanimljivije teme, nasumice otvoriti knjigu i dopustiti da vas autor iznenadi ili štreberski čitati od početka do kraja. Iako su publicističkim naslovima tradicionalno naklonjeniji muškarci, Smilova knjiga je zbog širine tema, jasnih i jednostavnih pojašnjenja i često duhovite obrade zapravo namijenjena svima – funkcionira kao leksikon ili kratka enciklopedija znanja, a vjerujem da bi bila zanimljiva ne samo studentima i srednjoškolcima koje zanima znanost, nego i starijim osnovnoškolcima: znamo kako znaju biti znatiželjni u toj dobi i podatke upijati kao spužve.

Statistički "leksikon" koji je pametan, zabavan i često duhovit