Kad je Ichiro Kishimi bio u svojim ranim tridesetima, što je bilo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, otišao je na jedno psihološko predavanje. Predavač je započeo riječima: “Oni koji danas budu slušali moje predavanje, moći će se promijeniti i odsad nadalje bit će sretni.” Kishimi je, piše u pogovoru knjige “Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima” (Planetopija, 2019., prijevod Matija Pospiš), koju je napisao u suradnji s Fumitakeom Kogom, osjetio gađenje. Ne objašnjava zašto, ali možda je razumljivo kad se ima na umu da je “po struci” filozof, a filozofi do odgovora dolaze postavljajući hipoteze za koje se moraju naći dokazi koji udovoljavaju zahtjevima logike, istinosti i empirije.

Usprkos gađenju, i ne bez humora, upravo tako počinje knjiga koja je postala japanskim bestselerom. Jedne večeri poznatom filozofu dolazi u posjet mladić nezadovoljan životom odlučan da se dobro posvađa i pobije sve teze tog filozofa koji je naučavao da je svijet jednostavan i da je sreća nadohvat ruke svakoga čovjeka u svakome trenutku. Njegove tvrdnje, ako već ne izazivaju gađenje, čine se bajkovitima i naivnima, možda i prevarantskima, no filozof se sasvim ozbiljno prihvaća posla: odgovorit će mladiću na sva pitanja, potanko i strpljivo objasniti svoja uvjerenja, a pritom će se voditi adlerovskom psihologijom jer to je ono što ustvari naučava.

Alfred Adler (1870-1937) najmanje je poznat od trojice divova psihologije koji su djelovali početkom 20. stoljeća u Beču (Jung u Zürichu, ali je Freuda upoznao u Beču), a iako se često misli kako je i on, kao i Carl Gustav Jung, bio učenik Sigmunda Freuda, to nije točno; dapače, Adler je sačuvao razglednicu koju mu je Freud poslao 1902. godine a u kojoj ga naziva kolegom i poziva da se pridruži njegovoj neformalnoj grupi psihoanalitičara što se redovito sastajala srijedom na diskusijama.

Filozof u ovom romanu o potrazi za istinskom srećom, napisanoj u formi filozofskog dijaloga, mladiću odmah pojašnjava kako je grčka filozofija – primarno tri njezina velikana: Sokrat, Platon i Aristotel – okosnica njegova života, no kako je, ima već neko vrijeme, usvojio “drugu filozofiju”, posve novu školu psihologije koju je početkom 20. stoljeća utemeljio austrijski psihijatar Alfred Adler. Danas je ona poznata kao adlerovska psihologija, no sam ju je Adler nazivao individualnom psihologijom. Njegov je nauk, kao uostalom i Freudov i Jungov, nastavio živjeti i nakon njihove smrti, s tim da je Adlerov – kao i Jungov – dijelom prigrlio self-help, pa se Adlerov utjecaj može iščitati u kultnom priručniku za samopomoć Dalea Carnegieja “Kako steći prijatelje i naklonost ljudi” i “Kako zaboraviti brige i naći zadovoljstvo u životu”, ili pak u djelu Stephena Coveyja “7 navika uspješnih ljudi”.

Razlog zašto su njegove ideje “bliske” self-helpu, ili ih je self-help preuzeo, jest teleologija, znanost o svrsi određene pojave, a ne o njezinu uzroku; upravo ono što je Adlera, u konačnici, i udaljilo od Freuda koji se pouzdavao u etiologiju (znanost o uzrocima i posljedicama). To, između ostalog, znači da Adler “ne priznaje” postojanje traume i u svom nijekanju argumenata temeljenih na traumi, citira ga filozof u romanu, kaže: “Nijedno iskustvo samo po sebi nije uzrok našeg uspjeha ili neuspjeha. Na patimo od šoka zbog naših iskustava (takozvanih trauma) nego ih pretvaramo u što god odgovara našim ciljevima. Naša nas iskustva ne određuju, ali je značenje koje im pridajemo samoodređujuće.”

Ako ste proživjeli u životu traumu – zlostavljanje, rat, gubitak bliske osobe ili nešto drugo vama podjednako bolno – ova bi vas misao mogla ozbiljno iznervirati ili uznemiriti jer zvuči kao negiranje iskustva i prava na bol. Što je Adler točno mislio time, ne mogu reći jer nisam čitala njegova djela, a osobno se ne pouzdajem niti u tumače iz druge ruke, no mogu reći ovo: većina pravaca suvremene psihoterapije ne negira iskustvo traume, u smislu da se ono dogodilo i da se iskustvo s pravom smatra bolnim, ali jednako tako traumatiziranu osobu vode putem prihvaćanja iskustva, transformacije iskustva i preuzimanja odgovornosti za svoj život. Trauma, naime, ne boli samo zato što se dogodila, nego i zbog toga kako smo je protumačili, zbog čega se danas na psihoterapiji s podjednakim poštovanjem prorađuju i traume i “kriva”, nerijetko dječja uvjerenja.

“Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima” roman je podijeljen u pet poglavlja, odnosno u pet večeri u kojima filozof i mladić raspravljaju o glavnim koncepcijama adlerovske psihologije. Osim o nepostojanju traume – čija je svrha, rekla bih, ipak primarno vraćanje kreativne, transformacije snage u ruke ranjenoga i pobuđivanje nade stavom da nas prošlost ne determinira – filozof mladića poučava i o tome kako ljudi izmišljaju ljutnju pod izgovorom da ne mogu kontrolirati svoje emocije, a ustvari je koriste kao sredstvo kojim postižu svoje ciljeve. Prema autorima romana, Adler je bio čvrsti zastupnik hipoteze da “ljudima ne upravljaju emocije”, odnosno da se sve emocije mogu kontrolirati, iako se u romanu, šteta što mladić to nije pitao filozofa, ne objašnjava zašto onda čak i penalni sustav priznaje, primjerice, olakotne okolnosti u slučajevima ubojstva na mah.

Adler ne vjeruje ni u narativnost psihološkog iskustva, u pričanje priča kojima su i Freud i Jung bili toliko skloni, no da bi se promijenilo značenje/tumačenje prošlosti, što po Adleru odlučuje kakva će nam biti budućnost, to ipak zahtijeva novi narativ (a i psihoterapiju traume). Adler taj gordijski čvor razriješava koncepcijom kako ljude ne pokreću uzroci iz prošlosti nego se kreću prema ciljevima koje si sami zadaju. Ljudi se mogu promijeniti, u bilo kojem trenutku, bez obzira na okruženje u kojem se nalaze, ali to zahtijeva hrabrost.

Druge večeri razgovor filozofa i mladića postaje istinski zanimljiv, nakon što mu filozof objavi kako su svi problemi zapravo problemi u međuljudskim odnosima. Počinje trik-pitanjem, pita mladića zašto ne voli samoga sebe i otkriva mu da je usredotočen samo na svoje mane zato što se previše boji da ga drugi neće voljeti i da će biti povrijeđen u međuljudskim odnosima. “Strašno se bojim da će me odbaciti ako budem tko jesam. Teško je to priznati, ali u pravu ste”, odgovara mu mladić. Adler, citira ga filozof, kaže: “Da bi se čovjek riješio svojih problema, jedino što može jest biti potpuno sam u cijelome svemiru”. Ali ne može.

Da je čovjek posve sam, ne bi se imao s kime uspoređivati, ne bi bilo očekivanja – tuđih i vlastitih – koje bi morao ispunjavati, a posljedično niti razočaranja i usamljenosti. Ne osjećamo se usamljeno, objašnjava filozof, zato što smo sami. “Usamljenost je oko sebe imati druge ljude, društvo i zajednicu, a istovremeno duboko osjećati da smo odvojeni od njih. Da bismo bili usamljeni, trebamo druge ljude. To znači da osoba samo u društvenome kontekstu postaje ‘pojedinac’.” Slijedom toga, nema ni briga koje su potpuno određene pojedincem; takozvane unutarnje brige ne postoje. Kakva god briga se javi, uvijek su prisutne i sjenke drugih ljudi.

Naša se vrijednost temelji na društvenom kontekstu što prirodni osjećaj inferiornosti – ideja po kojoj je Adler možda i najpoznatiji – može pretvoriti u kompleks inferiornosti koji se redovito kompenzira izmišljenim kompleksom superiornosti. Pogledajte oko sebe, u tu vrlu braću i sestre, i sljedeći put kad vam dođe da se posramite zato što se netko na Facebooku hvali svojim uspjesima, sjetite se ovih mudrih riječi otprije gotovo stotinu godina: “Oni koji idu tako daleko da se hvale naglas, zapravo nemaju nimalo samopouzdanja. Adler jasno ističe: ‘Onaj tko se hvali, čini to isključivo zbog osjećaja inferiornosti’.” Poseban pretinac pritom treba rezervirati za one što se hvale jer su u dobrim odnosima s nekom moćnom osobom – ni u jednom od tih slučajeva “ja” nije taj tko je zapravo superioran ili poseban; čovjek samo predstavlja svoje “ja” kao superiorno tako što ga povezuje s autoritetom (pri čemu autoritet može biti i predsjednik razreda).

Život nije natjecanje, poručuje Adler preko Kishimija i Koge, zato i filozof iz romana ne razmišlja o stjecanju statusa ili časti i svoj život živi kao autsajder. “Znači li to da ste nekako prihvatili poraz?” provocira mladić. “Ne. Povukao sam se s mjesta koja su preopterećena pobjedom i porazom. Kada čovjek pokušava biti svoj, natjecanje će ga neizbježno u tome ometati.”

Pred svakim odraslim čovjekom, koji želi biti društveno biće, tri su zadaće prema Adleru – zadaće prijateljstva, zadaće ljubavi i zadaće rada, pri čemu napominje da općenito svi problemi u međuljudskim odnosima nastaju kad zadiremo u tuđe zadaće ili kad se drugi miješaju u naše. To je, naposljetku, vjerojatno najteži izazov adlerovskog pristupa životu – odrediti granicu gdje prestaje naše i počinje tuđe – jer svi želimo biti samodostatni, ali i živjeti u skladu s društvom. Sloboda je, kaže filozof mladiću, “kada te netko ne voli. To je dokaz da koristiš svoju slobodu i da živiš slobodno i znak da živiš u skladu sa svojim načelima”. Drugim riječima, to znači imati hrabrosti ne svidjeti se drugima.

Cilj međuljudskih odnosa je osjećaj zajednice, tome je u romanu posvećen središnji dio knjige, to je centar Adlerove koncepcije individualne psihologije. Filozof objašnjava mladiću kako su se upravo zbog “osjećaja zajednice” mnogi ljudi razišli sa slavnim psihijatrom, zaboravljajući napomenuti da se tadašnjoj kulturi u osnovi nisu sviđale Adlerove socijalističke ideje. Osjećaj zajednice, poučava filozof, najvažnija je mjera za razmatranje sretnog stanja međuljudskih odnosa; osjećaj zajednice naziva se i “društveni interes”, odnosno “interes za društvo”. A najmanja jedinica društva nije obitelj, kako mnogi misle, nego “ti i ja”: kada je dvoje ljudi zajedno, u njihovoj nazočnosti nastaje društvo, a nastaje i zajednica.

Adlerovski preokret podruzumijeva sljedeće: svrha je zajednica prijeći s vezanosti za sebe na brigu za druge. “Tko bi, zaboga, uopće mogao tako postupati?” čudi se mladić. Jedna je osoba Adleru postavila slično pitanje, kaže filozof, evo kako je odgovorio: “Netko mora početi. Drugi ljudi možda neće surađivati, ali to nema veze s tobom. Moj je savjet za tebe sljedeći: Ti trebaš započeti. Bez obzira na to surađivali drugi ili ne.”

Za Adlerovo učenje često se kaže da je “zajednički kamenolom” iz kojeg svatko može nešto iskopati. Da bi ga čovjek uistinu razumio, objašnjava filozof, i upotrijebio ga kako bi zaista promijenio svoj način života, kaže se da bi mu za to trebala “polovica godina koje je već proživio”. Drugim riječima, da počneš učiti s 40 godina, trebalo bi ti još 20 godina, dok ne napuniš šezdesetu. Da počneš učiti s 20 godina, trebalo bi ti deset godina, dok ne napuniš tridesetu.

Iako se ne slažem sa svim aspektima Adlerove psihologije, pod uvjetom da je autori tumače precizno i ispravno, knjiga “Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima” izuzetno je stimulativna, inspirativna i, najvažnije, otvorena za dijalog. Njezina je najjača karta upravo u tome što ohrabruje čitatelja, kako je Adler ohrabrivao svoje pacijente; što u determiniranost ljudskoga života – najviše društvenim odnosima – unosi kreativnu energiju promjene, slobodu da se, eto, ne svidimo drugima.

Stimulativan filozofski roman koji poziva na dijalog