Popkulturni kritičar Eric Nuzum u svojoj knjizi “The Dead Travel Fast” (Mrtvi putuju brzo), piše kako su vampiri bili oko nas, u ovom ili onom obliku, od pamtivijeka. I iako, dodaje, vampiri ne mogu vidjeti vlastiti odraz u zrcalu, oni sami su savršena refleksija kulture koja ih stvara. “Pogledajte u vampire u bilo kojem razdoblju, i bit će vam jasno čega su se ljudi tada bojali, što su mislili da je privlačno, za što su vjerovali da je zabranjeno.” Ako je suditi po profilu čitatelja suvremenog vampirskog romana, a njega u najvećoj mjeri određuje spol – jer ga najviše čitaju žene, onda današnji vampir najviše otkriva o tome kakvog muškarca žene sanjaju.

Osnovna pravila (suvremenog) vampirskog žanra postavljena su prije 114 godina u “Draculi” Brama Stokera. Grof Dracula simbol je osobe razapete između strasti prema ženi, za kojom traga već vjekovima, i strasti prema krvi; on je gospodin s manirama i istodobno zastrašujuće bestijalan; osuđen na besmrtnost i mučen sasvim smrtnom žudnjom da bude spašen ljubavlju. Ne manje bitno, prije nego je zbog gubitka voljene žene prodao dušu vragu i postao utjelovljenje vječnoga zla, Vlad Dracula, barem povijesno gledajući, bio je predziđe obrane kršćanstva.

U stoljeću koje će doći i proći, ti će obrasci vampirskog romana i lika ostati više-manje isti, a o krvopijama će (ozbiljno) pisati samo jedna spisateljica, Anne Rice. Rice, tada još po vokaciji kršćanka (u međuvremenu je odustala i od kršćanstva i od vampira, i okrenula se anđelima), nastavljat će razvijati osnovnu Stokerovu hipotezu – koja se nije, na dubljoj razini, toliko bavila niti ljubavlju prema ženi, niti žeđi za krvlju, nego ponajprije kršćanskim elementom – ima li vampir i dalje dušu, s obzirom da više nije čovjek, i, ako nema, kako bi je mogao vratiti ili barem spasiti.

U novom mileniju cijeli se taj žanr povampirio. Najprije doslovce: stvarnost je danas takva, barem ona literarna, da od vampira nije moguće pobjeći. Drugo, stil je u hiperprodukciji pisanja nažalost stradao i pokleknuo pred napetošću radnje. Teško da će vas moderan vampirski roman učiniti pismenijom ili načitanijom osobom. Treće, dogodilo se nakaradno sparivanje fantastičnog romana, u kojem je glavni lik ne-mrtvi, sa žanrom chick-lita u kojem “slobodumna”, prilično površna ženska idealistički traga za muškarcem koji će joj donijeti strast i životnu ispunjenost.

Rezultat je posvemašnja trivijalizacija – vampir je prestao postavljati vječna pitanja, a kad to i čini, čitatelj poželi da mu radije pije krv, nego mozak. Moderne drakule i dalje padaju na ljudske žene, no o ljubavi se piše površno, bez istinskih emocija i promišljanja o tome kako nas ljubav uistinu može učiniti boljima. Idealistički pogled na ljubav zamijenjen je djetinjim, nezrelim, pa danas ljudska žena uglavnom dvoji oko toga hoće li vampira najprije napojiti svojom krvlju ili ga prije ipak odvući u krevet.

Seks je od početka žanra velika tema vampirizma, ali dok se nekad suptilno nagovještavao, a autori se vješto igrali simboličkim značenjima krvi i ugriza, u modernim romanima o njemu se - točnije o tome zašto ga nema - naveliko raspravlja. Mogli bismo reći da je to zato što vampir, zbog svoje bestijalne prirode, strahuje da će u krevetu, ponesen mirisima i strašću, izgubiti kontrolu i raskomadati svoju partnericu; mogli bismo i filozofirati o tome kako su to posljednji trzaji kršćanskog dijela mita o vampirima (jer je vampir, usprkos tome što je demon, u romantičnom smislu duboko moralna osoba; pali anđeo koji pokušava vratiti svoju čast; gospodin koji upinje sve svoje snage da ne iskoristi ni ženinu krv, ni ženino tijelo...), no razlog je zapravo banalan.

U vremenu kad seksa ima na svakom koraku, strahovito je dobar suspens taj seks uskratiti čitatelju i mučiti ga barem 1000 stranica prije nego se snošaj konačno dogodi. Pa je, tako, od kršćanske potrage za dušom preostala samo kršćanska opetrećenost seksom, a da bi likovi zaslužili pravo na (tjelesnu) ljubav, najprije se moraju jako, jako dugo ustezati. Taj literarni puritanizam dobro korespondira s arhetipskom pričom o ljepotici koja spašava zvijer, ali i suvremenim mitom o Gospodinu Pravom kojeg ljepotica uporno čeka. U vampirskoj verziji sve je to, naravno, višestruko potencirano: više nije dovoljno da žuđeni muškarac bude otpadnik, buntovnik, izopćenik, roker; on mora biti i ne-živ, mora biti toliko “savršen” da u stvarnosti zapravo uopće ne može postojati. Njega se ne može upoznati, ali se o njemu može strastveno maštati.

Svih ovih elemenata i trikova ima i u najnovijem izdanku podžanra vampirskog žanra, romanu u nakladi zaprešićke Frakture, “Otkrivanje vještica”, ali se mnogo pametnije i zabavnije koriste. (Podžanra ponajprije stoga što “Otkrivanje vještica” nije toliko roman o vampiru, koliko roman o vještici, ali i podžanra stoga što je komercijalno uspješan recept o ljubavi žene i vampira u međuvremenu kloniran na vukodlake - “Krv i čokolada”, “Drhtaj” i “Šapat”, anđele - “Pali anđeo”, “Tiho, tiho anđele”, “Angelologija”, vile - “Krila”, “Opako ljupki”, i sada vještice.)

Glavni ženski lik je Diana Bishop, povjesničarka i vještica, koja će igrom slučaja u oxfordskoj knjižnici Bodleian naletjeti na alkemičarski rukopis Ashmole 782, dokument za kojim već stotinama godinama tragaju vještice, vampiri i demoni, jer navodno krije tajnu njihova porijekla. No, Diana, iako vještica, zapravo ne želi biti vještica, najviše stoga što su joj u nerazjašnjenim okolnostima stradali roditelji koji su se, također, bavili magijom. Sve će se to, međutim, promijeniti kad Dianu počne napadati njezina vlastita vrsta, dijelom zbog tajanstvene knjige, a mnogo više stoga što će se Diana zaljubiti u genetičara darvinista i beskrajno šarmantnog vampira starog 1500 godina, Matthewa Clairmonta.

Ako zanemarimo očitu činjenicu da se tematski oslanja na u novije vrijeme komercijalno dva najuspješnija fanstastična serijala – onaj o Harryju Potteru i sagu “Sumrak”, “Otkrivanje vještica” zanimljiv je doprinos vampirizmu (i vještičarstvu) iz nekoliko razloga. Najprije, nije ga napisala do jučer anonimna amaterka (Rowling) ili pripadnica opskurne crkve (Meyer), nego profesorica povijesti sa Sveučilišta Sjeverna Kalifornija, koja proučava povijest medicine i prirodnih znanosti, s naglaskom na razdoblje između 15. i 18. stoljeća.

Deborah Harkness prije romana napisala je dvije stručne knjige, od kojih se jedna bavila elizabetinskim Londonom i znanstvenom revolucijom, a druga kabalom i alkemijom. U večernjim satima, Harkness je pak strastvena blogerica koja piše o dobrim vinima ispod 20 dolara. Ako bacite pogled na hrvatsku web stranicu knjige (www.otkrivanjevjestica.com.hr) na njoj ćete naići i na vinsku listu Matthewa Clairmonta, od kojih se mnoga spominju u romanu.

Svo to obrazovanje i profinjeni ukus vide se u romanu. Deborah Harkness najbolja je upravo u tim dijelovima – kad detaljno opisuje rijetko vino iz 19. stoljeća, povezuje Darwinovo porijeklo vrsta s modernom genetikom, traga za vještičjim Evinim kćerima ili, izuzetno maštovito, opisuje vještičje moći na koje nismo navikli u popularnoj kulturi, primjerice vještičju vodu, koja teče u potocima iz Diane dok tuguje za Matthewovim odlaskom. Ima tu i alkemije, inačice vitezova templara, mnoštva rijetkih knjiga, joge, trčanja, veslanja i… seksa. A najbolja je u tome kako sve to povezuje u pitko i napeto štivo na impresivnih 612 stranica. “Otkrivanje vještica” nije knjiga koju ćete lako ispustiti iz ruku, a najveće razočaranje će biti što ćete na nastavak čekati do 2012. godine, kada izlazi drugi dio ove trilogije, nazvane “Sve duše”.

Najslabiji dijelovi romana oni su u kojima se Harkness bavi ljubavnom pričom. Bez brige, ne nedostaje napetosti i strasti, ali Harkness se tu, kao i većina suvremenih vampirskih pisaca, kreće pomalo plošno, površno, po općim mjestima. Mathhew se, periodički, ponaša kao alfa-mužjak pa zahtijeva od Diane poslušnost; ona je, s druge strane, malo neovisna, a malo željna njegove zaštite. To će biti problem samo ako ste alergični na romantične bajke, no ako ste predani poklonik “krvavog” žanra, onda će “Otkrivanje vještica” biti dobrodošlo, pa i rijetko osvježenje.

Naime, za razliku od ostatka vampirskog žanra koji je preveden na hrvatski jezik, i koji uostalom dominira svjetskom literaturom posljednjih godina, uz izuzetak serijala o Sookie Stackhouse, “Otkrivanje vještica” nije tinejdžerski roman. To znači da vampiri ne idu u školu gdje ih zlostavljaju druga djeca, ne zdvajaju oko toga trebaju li se poljubiti ili ne, likovi nisu upleteni u komplicirane i besmislene ljubavne trokute koji uključuju vukodlake, a ne moraju niti roditeljima objašnjavati zašto noć nisu prespavali u svom krevetu.

Ovaj roman-ljubić prvenstveno je namijenjen majkama koje su dosad vampirske knjige krale svojim kćerima i možda ostajale ponešto razočarane. Tinejdžerska ljubav zna biti lijepa, ali nije baš uvjerljiva kad prevališ trideset i neku godinu života. Da se vratimo početku priče: “Otkrivanje vještica” nije, naravno, ni blizu “Draculi” Brama Stokera (ali nije niti jedan drugi vampirski roman!), no ako ste željni dobre, napete i pametne zabave, ova će knjiga biti prvi izbor za ljeto.

Što bi vampiri radili da žive danas? Bavili se genetikom, uživali u vinima i spašavali - vještice