Nije me stid priznati, a mislim i da je dobar uvod za čitanje. Nakon što sam pročitala prve dvije priče iz debitantske knjige Barbare Matejčić "Kako ste?" (Heinrich Boll Stiftung, 2015.), rasplakala sam se. Nisam osoba koja puno plače, ali prva priča o djevojci koja je nakon prometne nesreće ostala nepokretna, tetraplegičarka, i druga o ženi koja boluje od shizofrenije, koja je jedna od sto, baš su me razorile. Nije me rastočila njihova zajebana sudbina, čak ni to što su često same, a mnogima i nevidljive. Slomilo me do suza to što su borci, što vole život mnogo više od onih kojima nije ništa, što je svaki dan pobjeda i što u njima nema ni trunke gorčine. U mraku koji ih okružuje, one su same sebi svjetlo. Teško je to kad nemaš, ili imaš malo podrške.

Suze mnogima neće biti dobra preporuka za čitanje. U današnjem svijetu, obojenom stotinama nijansi crne, tko želi nad knjigom plakati ili probdjeti noć? Stala sam nakon što sam pročitala prve dvije priče, bilo mi je, iskreno, previše, pa sam se knjizi vratila nakon tjedan-dva, nevoljko, i ipak je dovršila. Nema te književnosti koja može nadjačati stvarnost. Postoje priče koje se ne mogu oplakati. Suze gotovo djeluju kao uvreda pred užasima koje može smisliti i izvesti ljudsko biće. Nakon što sam dovršila "Kako ste?", zaklopila sam knjigu i ostatak noći provela u košmarima. Ležim u mraku i slušam srce kako preskače vlastiti ritam. Užasnuta sam, uplašena od onoga što sam pročitala, bijesna. Boli me glava i u nešto bih udarila, samo da ovaj osjećaj prestane.

Sad kad sam sve ovo rekla, mogu samo dodati: najozbiljnije mislim da je vaša dužnost, kao ljudskog bića i građanina ove zemlje, pročitati ovu knjigu. A kad je pročitate, mislim da bi je trebali proslijediti suprugu, sestri, prijateljici, bratu, mami, susjedu, tati i djetetu ako je dovoljno staro da je već počelo razmišljati vlastitom glavom. Kad bi kojim slučajem u ovoj smiješnoj zemlji - u kojoj ustaške pozdrave pokušavaju maskirati pod libreta opere, u kojoj božji ljudi još vjeruju u jabuke i zmije, a žene nazivaju drugotnima, ministrica socijalne politike i mladih poručuje "neka crknu", a čitav postav Vlade izgleda kao da bi mu doista mogao pomoći samo obred egzorcizma... - postojao građanski odgoj, ovo bi bio udžbenik. Trebao bi biti udžbenik.

Barbara Matejčić, nagrađivana novinarka i urednica fokusirana na društvene teme i ljudska prava, između ostaloga i dobitnica Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava Krunoslav Sukić (Centar za mir - Osijek, 2013.), krenula je od pretpostavke vlastitih predrasuda. Predrasude, da odmah to razjasnimo, imamo svi. Sumnjam da ih se moguće riješiti, jer imaju veze i s time kako naš um funkcionira - u pitanju su unaprijed stvoreni pozitivni ili negativni sudovi i uvjerenja, a "korisne" su utoliko što omogućuju brzo i jednostavno određivanje ponašanja. Kraće, predrasude nam pomažu da se pozicioniramo prema drugome i drugačijem; mogu, uostalom, biti i pozitivne, iako je to rjeđe.

Autoričine predrasude izazvao je jedan par umjetnih trepavica na djevojci koju je vidjela u Varaždinskim Toplicama, pa joj je odmah "prilijepila" da je šminkerica. Nekoliko sati razgovora kasnije doznala je da je Dubrovkinja, izluđena boli zbog smrti brata koji je godinu ranije poginuo u prometnoj nesreći, sama iščupala sve svoje trepavice. Iako se godinama susretala s obespravljenima, neuklopljenima, unesrećenima, obilježenima i poniženima, Barbara Matejčić svejedno se nije riješila olakog prosuđivanja ljudi.

I tako je došla do pitanja što zapravo znamo o drugima i, još važnije, do drugoga pitanja koje svakodnevno izgovaramo. Kako si? Jesi li dobro? Što ima? Izazov tog pitanja nije međutim u njegovu izgovaranju, nego u tome da čuješ odgovor. Da ostaneš čuti odgovor. Barbara Matejčić potom je izabrala šest sudbina ljudi koji su podjednako ranjivi i podjednako nevidljivi i pretvorila ih u šest priča. Ispričala ih je u formi narativnog novinarstva, žurnalističkog žanra koji žrtvuje "hladnoću" izraza, objektivizaciju karakterističnu za tradicionalno novinarstvo, eda bi dobila punokrvnu priču koja zvuči kao da ju je napisao sam protagonist.

Prva priča, "Kolovoz u Šarić Strugi", govori o Ivani kojoj je nakon prometne nesreće čitavo tijelo ostalo nepomično. Tetraplegičarka je postala nakon, blago je reći, sumnjive prometne nesreće; između redaka se da pročitati da se tu dogodila neka strahovita nepravda, da Ivana nije bila ta koja je vozila, a moguće i da ne bi ostala nepokretna da je netko, onesviještenu, nije pomicao, umjesto što je trebao čekati Hitnu pomoć. Poslije, u bolnici na intenzivnoj njezi, jedna ju je liječnica otresito pitala "kako se može smijati, je li svjesna da više nikada neće hodati, da se ni vode neće moći sama napiti". U toplicama, drugi joj je liječnik rekao: "Čujem da si noćas dobro spavala, da više nisi razmaženo derište. Je li se ti to nadaš da ćeš prohodati? Pa ti možeš svaki trenutak umrijeti, budi sretna ako preživiš."

Ivanu više ne boli prošlost.

Jadranka je shizofreničarka. Samo do prosinca 2006. godine psihotičnih epizoda je imala petnaestak, u ludnici je bila jedanaest puta, najduže tri mjeseca, najkraće dva tjedna, u prosjeku mjesec dana. U braku je, kaže. Isprva se taj brak u njezinu dnevniku (autorica je dobila odobrenje da odabere i prenese dijelove koje smatra važnima) čini idiličnim. Život joj je s "rakom duše", kako još nazivaju shizofreniju, dovoljno težak; obuzela me radost što je uspjela naći muškarca koji je voli i prihvaća takvu kakva jest. No desetak stranica dalje ta se iluzija raspada. Muž je zlostavlja, rastaje se, nema podršku obitelji, nema nikoga jer svaki put kad otkrije da boluje od shizofrenije, svi se razbježe. U dnevniku ne laže: " Ljudi oko mene više ne znaju što je bolest, a što ja." Dođe mi da joj kažem, preko stranica: iako nekad imaš halucinacije, zdravija si od mnogih ljudi koje znam. Navijam za nju kako stranice odmiču, navijam kao da meni život o tome ovisi. Slomi mi rečenicom: "Ja volim život i kad je nepodnošljiv."

Slijede priče o romskoj djevojčici koja se želi školovati, muškarcu koji je oslijepio kao mladić od rijetke genetske bolesti, mladim ženama koje pretuku u Splitu jer su lezbijke i osječkoj obitelji Lovrić. (Na ovu zadnju posebno ću se vratiti.) U priči o romskoj djevojčici Bojani strašno je koliko je to dijete gladno i zapušteno na svaki mogući način, i predivno je koliko joj se cijeli svijet promijeni kad sama prvi put uspije riješiti matematički zadatak. Bila je potrebna jedna učiteljica kojoj je bilo stalo, iako ta učiteljica, nažalost, nije dovoljna.

Priča o slijepom Branimiru je najoptimističnija, to je vrsta "ranjivosti" koja je u hrvatskom društvu najbolje integrirana, uglavnom zbog pomalo licemjernog sažaljenja, ali Branimir se s time dobro nosi. Voljen je, pa je lakše. Premlaćivanje lezbijki u Splitu, u priči "Živila pička", direktna je posljedica sramotnog referenduma o braku koji je organizirala udruga U ime obitelji, u slučaju da još naivno mislite da to nije imalo nikakve štete. Da, posljedica, iako je referendum bio u prosincu 2013. godine, a djevojke su nasilnici pretukli u lipnju 2012. godine. Ide to, naime, i retrogradno, mržnja progresivno raste u svim smjerovima kad se tako lakonski sije, pod krinkom kršćanskog osmijeha.

I, konačno, priča o osječkoj obitelji Lovrić. Ovdje imam ozbiljnu primjedbu, iako nimalo ne umanjuje važnost knjige Barbare Matejčić. Razumijem i zašto ju je uvrstila u knjigu "Kako ste?" - jer gdje bi drugdje bila objavljena... - iako toj priči zapravo ovdje nije mjesto. Tetraplegičarka, shizofreničarka, romska djevojčica, slijepac i lezbijke suočavaju se, naime, s predrasudama. Neke od tih predrasuda su "benigne", posljedica su lijenosti da se razmišlja i neosjetljivosti koja je više do pojedinačnih karaktera, nego do društvene atmosfere. Druge su predrasude skandalozne i nedopustive u uređenom društvu - Bojanina škola većinski je romska i jedna od četiri škole u Hrvatskoj koje su tužene Europskom sudu za ljudska prava zbog segregacije. Sud u Strasbourgu je 2010. godine presudom potvrdio da su romska djeca diskrimnirana, ali su djeca u tim školama i dalje u romskim razredima. Treće predrasude su opasne, što je slučaj sa splitskim lezbijkama, jer su pretučene, a nitko ih nije zaštitio, nego su umjesto toga još u policiji i bolnici izvrgnute poruzi.

Osječka obitelj Lovrić nije se suočila s predrasudama. To što su njima učinili je ratni zločin, a pokušaj da se ubojstvo maskira predrasudom prema pripadnicima srpske nacionalnosti u vrijeme rata monstruozan je izgovor cijelog društva.

Supruga Marije Lovrić, Branka, 26. studenoga 1991. iz obiteljske su kuće odveli pripadnici Glavaševa odjela za odstrel, mučili ga u podrumu Dubrovačke 30 i potom ubili na obali Drave. Županijski sud u Zagrebu 8. svibnja 2009. presudio je da je Branimir Glavaš počinio krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a u cijelom procesu sedmero ih je osuđeno za ubojstvo osmero osječkih civila 1991. godine, među njima i Branka Lovrića. Brankovo tijelo jedino nije pronađeno. Marija na Sisvete ode sa sinovima na sredinu Dravskog mosta i u rijeku baci cvijeće. Nije joj mučan pogled na rijeku i ne razmišlja o tome da je negdje u tu vodu Branko bačen. "Drava samo teče i teći će kad nas svih ne bude." Usput, Marija je Hrvatica. Branko je bio dijete iz miješanog braka.

Nakon što pročitate priču o obitelji Lovrić, sve će druge priče nestati. Kao što sam već rekla, razumijem zašto ju je autorica uvrstila, iako bi bilo bolje da je ta priča posljednja, da iza nje ne slijedi priča o lezbijkama iz Splita jer ja se nisam uspjela dovoljno oporaviti da bih njihovu priču pročitala s poštovanjem i suosjećanjem koje zaslužuju. Priča o Branku Lovriću zaslužuje zasebnu knjigu; zapravo tih osam života što su skončali uz Dravu zaslužuju posebnu knjigu.

Šest priča u "Kako ste?" po meni zaslužuje i sedmu, završnu. S obzirom da ovo većinom jesu priče o ljudima koji se suočavaju s predrasudama, voljela bih pročitati kako su njihove sudbine promijenile autoricu dok ih je zapisivala i dijelom s njima živjela. Sigurno nije ostala hladno objektivna na njih, nije to moguće, koliko god imala utakmica u (novinarskim) nogama. Predrasude se, naime, kidaju u trenutku kad upoznamo "drugoga", kad se ogoli pred nama. Njen lom bio bi ujedno i naš i društveni lom, najvažnija lekcija u ovoj zbirci priča. Duboko vjerujem da nije moguće razumjeti drugoga ako i sam nisi spreman biti ranjiv. Istinska empatija tako funkcionira: razmjenjujemo rane, gradimo ljubav.

Što se dogodi kad nevidljivoga upitaš - kako si?