"O Bože, pomislila je Mae. Pa to je raj." Tako počinje peti roman Davea Eggersa, "Circle". Odmah vam je jasno da je to zapravo pakao. Samo još ne znamo koliko krugova ima.
Mae Holland nadobudna je dvadesetgodišnjakinja koja je upravo dobila posao u najmoćnijoj svjetskoj internetskoj kompaniji, Circleu, nekoj budućoj inačici Googlea, Applea, Facebooka i Twittera, sve zajedno. U Circleu je toliko lijepo da većina zaposlenih uopće ne želi doma: uredski prostori su otvoreni i napučeni najsuvremenijim tehnološkim uređajima, u kantini se poslužuju vegetarijanski meniji, za radnike su u kompleksu koji nalikuje dizajniranom Pentagonu s ukusom opremeljene spavaonice koje su potpuno besplatne (i još unutra imaju zamjensku, popeglanu odjeću), u pauzama od rada zabavljaju ih glazbenici, održavaju se portugalske zakuske, vježba u teretani, pliva u bazenu, a jedan od trojice direktora, takozvanih Mudraca, toliko je cool i otkačen da iz Marijanske brazde izvlači rijetka morska stvorenja pa ih izlaže na poslu u divovskom akvariju.
Što bi, doista, moglo poći po krivu u tom zaposleničkom raju, u kojem su svi mladi, ljubazni, nasmijani, uljudni i uvijek spremni pripomoći? Doduše, pomalo je čudno što se, kad Mae ipak poželi otići kući, svi zabrinu gdje je, zašto nije ostala na zabavi, pa gdje je bila za vikend i zašto još nije aktivirala račun na internoj društvenoj mreži. Ta kozmetička uljudnost polako će prijeći u zabrinutost zbog Maeine "zatvorenosti", a potom i u očiti pritisak – u Circleu svi moraju biti ekstrovertirani, svi moraju biti druželjubivi i virtualno aktivni, jer Circle imaju misiju. Negdje oko stote stranice romana postane jasno točno kakvu.
Marshall McLuhan, otac teorije o modernim medijima, bio je ujedno i jedan od prvih koji nas je upozorio da "globalno selo", svijet u kojem živimo, može biti prilično neugodno i klaustrofobično mjesto. Podsjeća nas na to Margaret Atwood u The New York Review of Books, a odmah potom evocira sjećanje i na Alexisa de Toqueville koji nas je u svojoj "Demokraciji u Americi" upozorio da vladavina demokratski izabrane većine lako postane tiranijom većine. Primijetili ste to vjerojatno i sami: kad se prosječne glave spoje, često postanu gluplje, a glupost mase koja lako preraste u rulju vjerojatno je najopasniji virus koji hara ovim planetom.
"Circle" je, naime, zastrašujuća knjiga, ne sjećam se kad sam se zadnji put toliko uplašila čitajući. Iako zamišljena kao distopija (negativna utopija), strašna je jer zapravo rezonira sa stvarnošću – nije to neki udaljeni svijet koji bi nam se mogao dogoditi, to je stvarnost koja se već događa u razblaženom omjeru.
Počinje bezazleno, kao i sve velike katastrofe. Uvjerena sam da je internet najbolji izum u povijesti čovječanstva jer nam je u doslovce par desetljeća omogućio da se povežemo s bilo kim na Zemlji i postao svjetska riznica znanja. Nema više potrebe za kopanjem po knjižnicama, arhivima i prašnjavim enciklopedijama; nije potrebno čak niti godinama studirati – želite li jednostavno objašnjenje nekog složenog pojma dovoljno je da otvorite odgovarajuću stranicu na Wikipediji. No internet je na površinu izvukao i sve ljudske gadosti, prvenstveno zahvaljujući anonimnosti – eksplodirala je pornografija, buknule teorije urote, stvorio se nakot trolova - svaka nepismena i zlonamjerna budala, pod lažnim profilom ili imenom, može ostaviti netočan, uvredljiv ili zloban komentar o nekom drugom bez ikakvih posljedica. Ljudima je moguće uništiti život preko noći.
Ako mislite da pretjerujem, imam dva primjera. Prvi je ovih dana opet aktualan zbog serije "Uredništvo" (The Newsroom) koja se emitira na HBO-u. Sredinom travnja 2013. godine, u blizini cilja Bostonskog maratona eksplodirale su dvije improvizirane bombe. Poginulo je troje ljudi, a ranjene su 264 osobe. Tri dana nakon terorističkog čina, FBI je objavio zrnatu fotografiju osobe koju su nazvali "osumnjičeni br. 2". Mjesec dana ranije nestao je pak Sunil Tripathi, 22-godišnji student Sveučilišta Brown, kojeg je obitelj tražila uz pomoć FBI-ja. U prvim danima potrage, obitelj je napravila Facebook stranicu na kojoj su zatražili pomoć da pronađu svojeg sina.
Sada dolazimo do zastrašujućeg trenutka: nekoliko minuta nakon što je FBI objavio zrnatu fotku sumnjivca, anonimni korisnik na stranici Reddit, jednoj od najvećih web stranica, napravio je fotomontažu u kojoj je spojio zrnatu fotografiju s fotografijom Sunila. Fotografija je bila popraćena špekulacijama o okolnostima u kojima je Sunil nestao i FBI-jevoj uključenosti u njegovu potragu. Tri sata kasnije, FB stranica na kojoj je očajna obitelj tragala za sinom bila je zatrpana porukama mržnje. "Vijest" su pokupili i ostali društveni servisi – u nekoliko dana, ono što je bila netočna špekulacija postala je kategorička tvrdnja. Krajem travnja pronađeno je Sunilovo tijelo – vjerojatno se ubio, pretpostavlja se zbog pritiska koji je osjećao zbog studija. FBI je javno objavio da Sunil nikada nije bio osumnjičen za terorizam – za bombe na Bostonskom maratonu bili su krivi čečenski imigranti braća Džohar i Tamerlan Carnajev; prvi je ubijen tijekom uhićenja 18. travnja jer je pucao na policiju, drugi je uhićen dan kasnije.
Ova zastrašujuća epizoda – u kojoj se javnost petlja tamo gdje joj nije mjesto i igra se policije i novinara – dobila je i svoju "domaću" inačicu ovih dana. Slovenski ravnatelj škole ubio se nedavno jer su učenici njega i učiteljicu u školi snimili u seksualnom činu i potom snimku stavili na internet. I ravnatelj i učiteljica su u braku i imaju obitelji, ravnatelj, pretpostavlja se, nije mogao podnijeti javni pritisak i sramotu. Umjesto da zaustave taj linč, novine su "pokupile" vijest i napuhale je do neviđenih razmjera.
Nešto slično opisano je u "Circleu". Pokazuje kako je lako, u informacijskom dobu, postati lovina. I kako je teško objasniti da si nevin, ili da samo želiš biti sam, kad se cijeli svijet uroti da ti dokaže krivnju ili da te integrira u društvo. Javno mijenje, pokazuje već sada naš realitet, pobjeđuje činjenice, dojmovi imaju prednost pred argumentima, ono što selo misli da je točno važnije je od onoga što pokazuje istraga ili, u krajnjoj liniji, istraživačko novinarstvo. Kao novinarka koja se tim poslom bavi više od dvadeset godina rastužuje me što to moram reći – "građansko novinarstvo", ili popularnije, user-generated content, doći će nam glave ako ne osmislimo regulatorne mehanizme ili barem ne pronađemo način da javnost naučimo kako se provjeravaju činjenice i kako se odgovorno objavljuje sadržaj. Više nego ikad potrebna nam je novinarska etika, ali i etika javnog mnijenja.
"Circle" polazi upravo od toga od čega ja strahujem – da biste imali otvoren bilo koji račun na internetu, morate ostaviti stvarne podatke. Briljantno, zar ne? Jer preko noći su nestali gadljivi komentari, cijeli svijet je odjednom postao uljuđen. Nema više trolova, samo čisti, nepatvoreni TruYou, kako se zove jedinstveni profil na internetu koji je osmislio Circle. Sad kad smo riješili problem kolektivnog tračanja u globalnom selu, uštedimo i vrijeme! Zašto ne biste spojili sve svoje račune, tko želi pamtiti desetke lozinki? Ulogirajte se preko svojeg TruYou profila i plaćajte račune, prijavljujte porez, prijavite se kao glasač, provjerite uspjeh djece u školi, čekirajte ima li bivših zatvorenika, seksualnih prijestupnika i pedofila u vašem susjedstvu, postanite transparentni... Jer imate pravo znati! Informacija ne smiju nikome pripadati, svi imaju pravo znati sve! "Tajne su laži. Dijeliti je ljudski. Privatnost je krađa." To je mantra života u kojem caruje homo informaticus kakvog će, veoma brzo, utjeloviti upravo Mae.
Nasuprot njoj Eggers postavlja njezina bivšeg dečka i danas prijatelja Mercera koji je zgrožen invazijom informatičkih tvrtki na privatnost. "Nije da nisam društven", kaže Mercer Mae. "Dovoljno sam društven. Ali alati koje vi proizvodite zapravo stvaraju neprirodno ekstremne društvene potrebe. Nikome nije potrebna razina kontakata koju vi isporučujete. Time se ne unapređuje ništa. To nije hranjivo. Poput hrane za grickanje. Znaš li kako proizvode tu hranu? Znanstveno točno odrede koliko soli i masti treba sadržavati da bi ju i dalje jeli. Nisi gladan, ne treba ti hrana, ne čini ti dobro ni na koji način, ali i dalje jedeš te prazne kalorije. To vi gurate. Istu stvar. Ne beskonačne prazne kalorije, nego njihov digitalno-društveni ekvivalent. I odredite ga tako da podjednako izaziva ovisnost."
Mercer koji proizvodi lustere od jelenjeg rogovlja sat vremena svaki dan provede razmišljajući o načinima kako da se skine s tuđih mailing lista, a da ih ne povrijedi. Poznato? Maein život u međuvremenu je postao ovakav: u samo jednom danu riješila je 221 upit klijenata, od drugih zaposlenika dobila je 239 poruka koje je pročitala, a na 88 njih je i odgovorila, taj je dan imala 762 prijatelja na samo jednoj društvenoj mreži i 27 zahtjeva za prijateljstvo na čekanju. Istodobno je pratila 10.343 zingera (ekvivalent korisnika Twittera), nepročitanih zingova je imala 887, u digitalnoj fonoteci imala je 6877 pjesama, a na temelju njezinog ukusa predloženo ih je još 3408. U računalu je imala pohranjeno 33.002 fotografije, tog je dana prešla 8200 koraka, što bilježi posebna narukvica na njezinoj ruci. I svejedno je patila od nedostatka informacija.
U književnom smislu, "Circle" nije bog zna kakvo djelo. Zaplet je predvidljiv, stil siromašan, likovi nisu osobito duboki. Ili, kako bi to napisao The Wall Street Journal: "'Circle' nije velika literatura. Ali je veliko upozorenje." Circle je – kao što sam spomenula na početku - Google, Facebook, Twitter i Apple istodobno. Ne znam jeste li toga svjesni, no zemljopisne granice više ne igraju ulogu, barem ne u ostatku svijeta. Iscrtane su granice novih država kojima se mora pripadati – tko ste i kakvi ste odlučuje podatak imate li profil na Facebooku, jeste li u Googleovom „krugu“ i tko ga čini, te imate li najnoviji model bezobrazno skupog iPhonea i koliko ste brzo instalirali novi iOS. Među mojom generacijom kruži ta šala: "Ako nije na Facebooku, nije se dogodilo". Šta ja znam, nije mi više toliko smiješna.
Obavezno štivo!
Podijeli na Facebook
