"U kući je tako tužno. Ostavljena da ugodi zadnjim stanarima, kao da ih snubi da se ipak vrate. A sad, kad ugoditi više nema kome, kopni, bez snage da se suoči s gubitkom. I pretvori se opet u dom s početka, taj veseo pokušaj da sve bude po volji, odavno promašen cilj. I vidiš lako kako je to bilo, pogledaj samo slike i pribor za jelo. Note na klaviru. Tu vazu."
Ovu pjesmu Philipa Larkina, po mnogima najznačajnijeg engleskog pjesnika druge polovine 20. stoljeća, "što je pisao o osami, izdvojenosti, otuđenosti, gubitku, kao i zaludnosti svakog nastojanja i nade" (više na: bit.ly/philip_larkin), naizmjence jedna drugoj citiraju Maeve i Celeste. U to vrijeme još se vole. Maeve je starija sestra, Celeste je buduća supruga, objekt njihove brige je Danny, briljantni student medicine koji se zapravo želi baviti nekretninama. Maeve i Celeste u to su vrijeme još ujedinjene u cilju: obje žele da Danny studira medicinu. Celeste zato što se želi udati za liječnika. Prestižno je. Svima može govoriti: Ovo je moj suprug, doktor Conroy. Maeve zato što se nada da će Danny do zadnjeg novčića isprazniti zakladu za školovanje koju je uspostavila njihova maćeha Andrea nakon smrti njihova oca. Maeve želi napakostiti Andrei jer joj ne može, i vjeruje da nikad neće, oprostiti za kuću. Nizozemsku kuću.
Ta kuća, gledana s određene distance, činila se kao da lebdi nekoliko centimetara iznad brežuljka na kojem je smještena. Staklena okna koja su okruživala staklena ulazna vrata bila su veličine izloga, pričvršćena viticama od kovanog željeza. Prozori su kuću činili svijetlom i sunce reflektirali po širokom travnjaku. A u Nizozemsku kuću ne samo što se moglo viriti nego se i vidjelo kroz nju. Kuća je u sredini skraćena, pa je duboki foaje vodio ravno u ono što su Conroyevi nazivali opservatorijem, gdje je zid prozora nudio pogled u dvorište. S kolnog prilaza mogao si pogled pustiti da klizi uz prednje stubište, pa preko terase na glavni ulaz i onda dugim mramornim podom foajea sve do opservatorija, iza kojeg bi promatrač onda pasao oči na jorgovanima koji su se, nesvjesni okoline, ljuljali u vrtu iza kuće.
Primjedbu na to zdanje Danny – pripovjedač osmoga romana američke spisateljice Ann Patchett koji je nedavno, u izvanrednom prijevodu Saše Stančina (pohvale posebno za prijevod Larkinove "Home is so Sad"), objavio Profil – prvi put u životu čuo je onog dana kad je Andrea kročila u kuću. "Previše je tu stakla", rekla je, kao da preračunava može li se stakleni zid zamijeniti pravim. "Zar vas ne brine što vam ljudi zaviruju u kuću?"
Ta je kuća od početka kamen razdora. Nizozemskom se zove jer je u njoj jednom doista živjela nizozemska obitelj, no kad su svi članovi obitelji poumirali, osiromašeni, kupio ju je Dannyjev i Maevein otac Cyril za njihovu majku Elnu. No Elna ubrzo napusti supruga i djecu, a o njima brigu preuzimaju dvije sestre, domaćice Sandy i Jocelyn, koje je Elna zaposlila, te dadilja Fluffy koja u Nizozemskoj kući ostane sve do incidenta s kuhačom. Preko noći u kuću prvi put stiže Andrea kojoj se prozirno zdanje jako svidjelo. Cyril Conroy, koji se obogatio kupovinom, preuređenjem i iznajmljivanjem nekretnina, mislio je kako je Nizozemska kuća najljepša stvar na svijetu pa je, nakon prvog neuspjelog pokušaja, našao ženu koja je mislila isto.
S Andreom stižu i njezine kćeri, Norma i Bright, o kojima je Danny uvijek razmišljao kao o nekom jedinstvenom entitetu, "kao da se radi o kakvoj marketinškoj agenciji koju dvije djevojčice vode". Ponešto moram otkriti, no ne kvarim ovime čitanje: nakon dvije godine braka s Andreom, Cyril iznenada umire, a maćeha Maeve i Dannyja izbacuje iz Nizozemske kuće. Brat i sestra, siročad koja nemaju pojma kamo je i zašto njihova majka otišla, iz raskoši se sele u jednosoban stančić, nijedno ne zna kuhati, a večeri često provode parkirani u automobilu, u mraku, nedaleko prilaza sada Andreine kuće, povremeno puni gorčine i bijesa, uvijek opsjednuti, jer ih je pokrala. "Zar to ne razumiješ?" govori sestra bratu. "Spavaju u našim krevetima i jedu s naših tanjura, a mi nikad, nikad ništa od toga nećemo moći vratiti."
U kući, međutim, ostaje Maevin portret, slika koja krasi i naslovnicu romana. Na slici koja i dalje visi u salonu Nizozemske kuće desetogodišnja je Maeve, sjajne crne kose koja joj pada preko ramena crvenog kaputa, s tapetama iz opservatorija iza leđa, dok elegantne zamišljene lastavice lete pored ružičastih ruža. Maeve su oči plave, tamne i bistre. Tko god bi pogledao tu sliku, pitao bi se što je s njom bilo poslije. Bila je veličanstveno dijete, pred njom je bio cijeli svijet, prekriven zvijezdama. Maeve od djetinjstva boluje od dijabetesa, gotovo je umrla kad ih je majka napustila, talentirana je matematičarka, ali je odustala od daljnjeg školovanja kako bi mlađem bratu postala majka. Umjesto školovanja prihvati posao u tvrtki koja prodaje smrznuto povrće i tamo se zaposli kao knjigovotkinja.
"U životu ima nekoliko trenutaka kad skočiš u vis", pripovijeda nam Danny. "Prošlosti na kojoj si dotad stajao više nema, a budućnost u koju si mislio doskočiti još se nije pojavila, pa na trenutak ostaneš u zraku, nesvjestan ičeg i ikog, čak ni samog sebe." Nađeš se u strašno živoj sadašnjosti. Maeve i Dannyju život postaje reakcija na prošlost, nevolju koja ih je snašla pretvorili su u fetiš, zaljubili se u nju. Dobar komad romana ispripovijedan je upravo iz automobila, dok brat i sestra zure u besramno osvijetljenu kuću, pušeći cigarete i uvjeravajući jedno drugo da samo što nisu prestali.
Ti noćni razgovori nastavljaju se i kad Danny oženi Celeste. Nekad prijateljice, sestra i supruga danas se ne mogu podnijeti; Celeste ogorčeno zamjećuje da se brat i sestra Conroyevi ponašaju "kao da ste Ivica i Marica. Idete dalje mračnom šumom držeći se za ruke, bez obzira koliko vam je godina. Dosadi li vama ikada to stalno oživljavanje prošlosti?" Danny pak zamjećuje da je njegova supruga na Maeve projicirala sve njegove osobine koje joj se ne sviđaju. Lakše je prezirati sestru nego muža, lakše je njoj zamjerati sve ono što se ne želi vidjeti.
Kuća je, naravno, i glavna metafora i glavna žrtva ove priče. Iako pri kraju romana jedan od likova kaže: "Ma, vidi nas, kako nas je sve troje sredila jedna kuća", od početka je jasno kako kuća nikoga nije sredila, nego su se sredili sami. Na Nizozemsku kuću usmjerena su sva očekivanja – i dobra i loša. Cyrilu je Nizozemska kuća mjerilo uspjeha, ali i iskaz ljubavi: ne zna je prvoj supruzi iskazati jezikom koji ona razumije pa kupuje raskošno zdanje kao zalog, a s njim kupuje i život koji nije njihov – razmetljiv namještaj, slike i posuđe, baš sve što je pripadalo nizozemskoj obitelji. Conroyevi u kuću ulaze kao lopovi. Djeci to ne smeta jer su još malena, ali Elna je užasnuta ometanjem: nisu samo oni ušli u život VanHoebeekovih, nego odjednom i Nizozemci, poput duhova, nastanjuju njihove, dotad oskudne, ali sretne živote.
Maeve i Danny ne pamte drugi dom, jer kuća je naravno dom i snažan simbol u ovom romanu u kojem su zidovi kuće prozirni, a njezini su stanari poput namještenih lutaka u izlogu. Svi sve vide s ulice, promatrači stanarima zavide na sretnom i bogatom životu, ali kao i u svim predstavama, glumci dramu izvode za publiku – međusobno ustvari ne komuniciraju. Andrea se u tu inscenaciju dobro uklopi; kad ona uđe u kuću, svi počnu bježati. Jasno je i da Maeve i Danny godinama nakon očeve smrti sjede u automobilu ispred Nizozemske kuće samo iz jednog razloga: i dalje čekaju da im kuća odgovori zašto ih je majka napustila. No kao i sva zrcala, i ova kuća šuti, jer je odgovor jasan sam po sebi: tko je ikad pobjegao od kuće, a da nije pobjegao od obitelji?
"Nizozemska kuća" fina je, tankoćutna proza dubokog korijenja: ne može se prestati čitati upravo zato što je autorica uhvatila tu "strašno živu sadašnjost". Nema tu isljedništva, glasnih sukoba i svađa, direktno u lice bačenih pitanja. Talog obiteljske drame suptilno se podigne, a da čitatelja to isprva ni ne zamijeti: Danny, kao i njegov otac, također supruzi kupuje kuću kao zalog ljubavi. I on, kao i otac, voli kupovati odbačeno, pa kuće popravljati i unutra useljavati nove ljude, nove obitelji. Maeve, čiji portret i dalje visi u Nizozemskoj kući, dobiva svoju odvažniju dvojnicu – Dannyjevu kćer May koja joj fizički nalikuje kao da je fotokopirana, no ona je djevojčica koja se ne usteže naglas ponoviti ono što drugi u sebi šapuću.
Prozirna Nizozemska kuća prozirna je zbog čitatelja: metafora je tako očita, a opet izvanredno uspjela! Njezini stanari gotovo pedeset godina ne znaju što ih je snašlo, no Ann Patchett kirurški precizno rasijeca sve rane, pokazuje sve slomljene kosti, ne premazuje srčane udare i dijabetičke kome, ne opravdava razmetne majke koje odlaskom pobiju obitelj, ali podsjeća da su ljudi koji najčešće napuštaju svoju djecu ipak u većini – muškarci. "Stalno ih ostavljaju, a svijet ih zbog toga još i slavi. Buda je otišao, Odisej je otišao i ljude boli kurac za njihove sinove. Otisnuli su se na svoja plemenita putovanja ili koji su vrag već htjeli i tisućama godinama poslije i dalje o tome pjevamo."
Do kraja "Nizozemske kuće" svi će se čvorovi opet svezati. Uvijek je zamišljala, kaže Maeve bratu, kako će kuća bez njih umrijeti. "Ne znam, mislila sam, urušit će se. Sruše li se kuće ikad od tuge?" pita ga. "Samo one pristojne", odgovara Danny. No čak i kad se kuće sruše, one i dalje postoje, što znaju svi koji su svoju kuću izgubili. Kuća je prirodni modus bivanja, u njoj ostajemo čak i kad smo izmješteni. Ova se kuća ne sruši. Kuće se, naime, nekad samo preslože, ali to zna potrajati.
Podijeli na Facebook
