Iako se disocijativni poremećaj osobnosti javlja u svega jedan do tri posto opće populacije, kako nagađa Međunarodno udruženje za istraživanje trauma i disocijacije - dakle, izuzetno rijetko - taj se poremećaj nevjerojatno često pojavljuje u popularnoj kulturi: brojnim knjigama, filmovima i televizijskim serijama. Dapače, neuk bi čovjek pomislio - čitajući trilere i krimiće - da je ovaj svijet dominantno nastanjen populacijom koja kao da je izišla iz psihijatrijskog priručnika DSM ili, možda MKB-10, što bi bila deseta revizija međunarodne klasifikacije bolesti. Doktor Jekyll i gospodin Hyde pritom su benigna bića, naspram onome što vas očekuje u “Sobi zla”.

“Sobu zla”, koju potpisuje Erik Akl Sund - što je zapravo pseudonim dvojice Šveđanina, Jerkera Erikssona i Håkana Axlandera Sundquista - upravo je objavilo Znanje i riječ je o prvoj knjizi iz trilogije pod nazivom “Tko je Victoria Bergman”. Usput, pohvale za direktan prijevod sa švedskog (Mišo Grundler), jer zaista je već dosta terora skandinavskih krimića koji se prevode s engleskog ili njemačkog jezika.

O Erikssonu i Sundquistu gotovo se ništa ne zna, odnosno gotovo se ništa ne zna u ostatku svijeta koji mirno postoji mimo Švedske, Norveške i ostatka skandinavskog vala koji nas proteklih godina straši i plaši ubojicama koji, čini se, imaju nezasitan kapacitet za okrutna ubojstva, seksualne devijacije i ostale vrste perverzija koje, vrlo često, uključuju silovanje male djece i krvoločno mučenje malih životinja (jedno s drugim vrlo često ide pod ruku, ne nužno tim redoslijedom). U skandinavskim zemljama Eriksson i Sundquist velike su zvijezde, nagrađeni su lani i posebnom nagradom koju dodjeljuje Švedska akademija pisaca krimića, a švedski novinari i književni kritičari ovoga se puta kunu da su našli pravog nasljednika Stiega Larssona.

Larssona sam čitala i ovo je nešto sasvim drugo. Ako bih već morala usporediti, onda “Soba zla” više sličnosti ima s “Terapijom” njemačke zvijezde trilera Sebastiana Fitzeka. Ako ste čitali “Terapiju” odmah će vam biti jasno što govorim, ako niste, upozorenje: “Soba zla” istinski je strašna, jezovita na onaj neugodan način kad vam se čini da vam riječi i slike koje one proizvode stružu s unutarnje strane lubanje. Ako ste osjetljivija duša, nisu isključene niti noćne more. Primordijalni strah ne izaziva toliko tema pedofilije i dječje pornografije, koliko činjenica da ste periodički zatvoreni u glavu luđaka (nije trenutak za politički korektne izraze) i da iz njegove perspektive pratite događaje koji se odvijaju u romanu.

“Soba zla” počinje tako što u grmlju pored stanice metroa u središtu Stockholma policija, nakon anonimne dojave, pronalazi mrtvog dječaka u gotovo mumuficiranom stanju. Istragu ubojstva vodi inspektorica Jeanette Kihlberg, koja i pored mrtve djece ima dovoljno problema s vlastitim živim sinom i mužom neradnikom koji već dvadeset godina pokušava biti umjetnik, što izgleda tako da ona zarađuje (nedovoljno) i posuđuje novac od oca (previše), a suprug planduje i povremeno opere veš. Iako je nakladnik domišljato na poleđini knjige istaknuo kako joj u rješavanju slučaja pomaže liječnik patolog Ivo Andrić, koji je u Švedsku došao nakon što je u ratu u Bosni ostao bez svega, Andrić je zapravo minoran lik u romanu i ovdje je bezočno iskorišten u promotivne svrhe, kako bi privukao hrvatske čitatelje (što je zapravo u redu, jer roman ipak treba prodati).

Jeanette radi u šovinističkom okruženju, među muškarcima koji ju ne poštuju osobito, primarno zato što je žena, no čak i da je poštovanja više, istraga se ne bi odvijala brže, jer tragova naprosto nema. Osim mrtvih tijela. Nakon prvog mumificiranog dječaka, uslijedit će i drugi, pa treći. Na njihovim tijelima nema znakova seksualnog nasilja, ali ima tragova nasilja - čini se kao da su se dječaci, svi redom, borili do smrti, a smrt je zlostavljač otezao i razvlačio uštrcavajući im drogu koja ih je održavala budnima, kako bi ih mogao mlatiti što dulje. Pored toga, dječaci nisu Šveđani, nego imigranti, pa većina policije ne ulaže neki osobit napor u rješavanja ubojstava djece koja nemaju svijetlu kosu i oči.

Paraleno u zatvoru završava ugledni biznismen koji je policiji priznao da je silovao svoju malodobnu kćer, majka je prigodno šutjela i micala se s puta, a moguće je i da je ženu i kćer izmjenjivao s ostalim pedofilima i silovateljima. Oni koji nisu imali vlastite djece, kupili bi tuđu pa bi se na njima iživljavali.

Tu je potom i Samuel Bai, dječak vojnik iz Sierra Leona, koji dolazi na terapiju psihoterapeutkinji Sofiji Zetterlund, a koju policija zamoli da procijeni psihičko stanje zatvorenog biznismena. Sofia, pored njih dvoje, ima još jedno zanimljivu pacijenticu, Victoriju Bergman, moguće Vranovitu - u čija sjećanja iz prošlosti povremeno upadamo - a koja očito pati od disocijativnog poremećaja ličnosti. Victoriju je ujedno, kao čitatelj, najteže progutati jer njezine ispovijedi postaju sve složenije i sve bolesnije i polako nas uvlači u pakleni krug… koji se neće razriješiti do završne, 380. stranice ovoga romana.

“Soba zla” ima sjajan preokret, negdje na drugoj trećini romana, i to je ono što će vas pogoditi u želudac. S obzirom da je riječ o trilogiji, logično je da se sve ne može rasplesti u prvome dijelu. Kamo će Eriksson i Sundquist otići nakon ovoga - u drugom nastavku, “Plamen gladi”, i trećem “Pitijina istina”, koji tek trebaju biti objavljeni - teško mi je predvidjeti, no priča će svakako morati krenuti u radikalnom smjeru zbog preokreta kojim su nas nagradili u prvome dijelu.

Erik Axl Sund - da mu se obratimo i tako - nije bog zna kakav stilist: pisanje mu je telegrafsko, lišeno zapetljanih epiteta i opisa, neka poglavlja sastoje se tek od jedne ili dvije stranice. No, majstor je psihološke napetosti i svakako je dobro proučio što o disocijativnom poremećaju ličnosti govore medicinski priručnici, jer je sjajno prikazao kako u jednoj osobi može živjeti više identiteta, a da jedan za drugoga ne znaju; da je jedan plašljiv, a drugi, recimo, ubojica.

“Soba zla” iskonski je strašan triler/krimić, jedan od najstrašnijih koje sam pročitala u životu. Naslućujem da - iako znam pravi identitet Victorije Bergman - nemam blage veze tko je ona uistinu, niti što je sve spremna učiniti kako bi opstala.

Stravičan krimić koji se ne čita prije spavanja ili ako ste osjetljiva duša