Prvu djevojčicu mještani Wind Gapa, selendre na samom dnu Missourija, našli su kako zadavljena pluta u potoku. Drugu su našli na ulici, pored zalogajnice, usred bijela dana. I ona je bila zadavljena. I jednoj i drugoj nedostajali su zubi.

Camille Preaker koja je relativno nedavno izašla iz psihijatrijske bolnice, gdje se samoinicijativno prijavila jer se od puberteta ozljeđuje, mora se nakon osam godina vratiti u rodni gradić i napisati priču o ubojstvima za chicaške novine u kojima radi.

Povratak joj teško pada jer je Wind Gap natopljen bolnim sjećanjima – onim na smrt mlađe sestre, od koje se nikad zapravo nije oporavila, na majku Adoru koja s Camilleinim poočimom i polusestrom nastoji održati privid sretnog života, na svoje i majčine prijateljice koje su redom ili histerične ili pijane gadure.

Ni Camille, da se razumijemo, nije baš neki cvijetak. Osrednja je novinarka crne kronike, što nije za zamjeriti ako se ima na umu da piše o ubojstvima, silovanjima i tučnjavama. Teško da se tu može razviti neka poetika riječi, a da se pritom ozbiljno ne naruši mentalno zdravlje. Jednom, kao dijete, i ona je bila jedna od tih windgapških gadura, doduše u ponešto razblaženom obliku. Ipak, Camille ima jednu kvalitetu kojoj je teško odoljeti – brutalno je iskrena, kirurški precizna u svojim zapažanjima i komentarima, inteligentna, suosjećajna i dobra osoba. Od svih (ženskih) likova u ovome romanu, ona je sasvim sigurno najbolja, čak i kad lansira otrovne rečenice. (Koje su, usput, sasvim zaslužene.)

“Oštri predmeti” Gillian Flynn, u izdanju zagrebačke Frakture, usisat će vas u svoju radnju, a još više u stil pisanja – u taj Camillein neumotani, izravni monolog – od prve rečenice i neće vas ispustiti sve do kraja, kada vas zapravo više ispljune, znojne i premorene nakon sulude, vrtoglave vožnje koja nalikuje noćnoj mori otvorenih očiju.

“Predmeti” su odlično napisan roman, a pothvat je tim veći, jer je u pitanju roman prvijenac, nakon kojeg je uslijedio još jedan slične tematike. (Zove se “Dark Places” i nije još preveden na hrvatski.) Niti prvi, niti drugi roman – koji nisam čitala, ali se atmosfera da naslutiti prema kratkom opisu sadržaja – nisu romani za ljude tankih živaca i slabog želuca. Flynnina tematika duboko je uznemirujuća. Ako vam je teško gledati televizijske serije u kojima sve pliva u krvi ili raskomadanim tjelesima, ili pak odiše jezovitom atmosferom koju proizvodi duboko poremećeni ubojica nejasnih motiva (osim nerazblaženog zla), uznemirit će vas i ova knjiga. Možda još i više, jer u njoj sve pliva u zloći.

Ubojstva djevojčica u “Oštrim predmetima” zapravo su samo uvod u ono što bi se, sociološkim terminom, moglo nazvati studijom zla maloga mjesta ili, još preciznije, studijom ženskoga zla na periferiji. Lepeza ženske zloće u ovoj knjizi doista je impresivna i svakako intrigantna. Imamo tako majku simboličkog imena Adora, što implicira adoraciju, njezine prijateljice koje su relativno umirovile svoju težnju za nadmoći, njihove kćeri koje tek stasaju u lokalnom nadmetanju muževima, lovom i brojem sinova i, na kraju, njihove kćeri koje su granicu zla pomakle do neslućenih razmjera. One su Gadure 3.0, opskrbljene potpuno novim inventarom uvreda, podmetanja, kalkulacija i oštrih predmeta kojima nanose bol. I dok su njihove majke i bake vlastitu zloću začinile cugom i barbituratima, one su mnogo konkretnije i u odabiru droge i u odabiru metoda osvete, kad adoracija drugih žena i curica tako “neprikladno” izostane.

Svoje uzore za te ženske likove Flynn je pronašla u likovima vještica i zlih maćeha iz bajki svog djetinjstva. Nema tu vila i dobrih kuma; tek jedna koja se kreće na periferiji vida glavne junakinje i zapravo je sporedan lik, utjeha za kraj.

Kao obrazloženje za odabir teme, autorica navodi kako je ženska zloća u većini današnje literature i dalje vječni tabu, jer su žene po definiciji “uvijek” žrtve. Kad žena počini zločin, kaže Flynn, uvijek tražimo muškarca iza nje koji ju je na to natjerao. U ovom romanu nema zlog muškarca. Ali postoji, kao što smo već rekli, cijeli niz zlih, okrutnih žena.

Ne znam je li to neki marketinški trik, ili to autorica doista misli, no ona dosta otvoreno na svojoj web stranici slavi tu žensku zloću. Poziva se upravo na te zle ženske likove iz bajki braće Grimm, opisujući ih kao uzbudljive, rasne karaktere. Da, dobrota je u bajkama nerijetko dosadna i jadnjikava, no čini mi se da je zloća toliko rasna i dramatizirana primarno zato da nas se upozori koliko je opasna.

Nije mi bliska ideja slavljenja ženske zloće (kao uostalom ničije zloće) i ne precipiram to kao izraz ženske snage ili emancipacije (na što Gillian Flynn sugerira na svojoj web stranici). Ženska zloća – sjetimo se primjera iz srednje škole ili ureda doslovce zatrovanog napetošću između natjecateljski raspoloženih žena – nije privlačna ni na koji način. Otrovna je, podmukla, perfidna. Muška zloća je otvorena, gruba i nerijetko agresivna. Moguće je, naravno, i obratno, moguće su i kombinacije. Ne treba generalizirati.

Kad je zloća posljedica ludosti, nekako nam je još i prihvatljiva u smislu objašnjivosti, jer ludost slovi kao bolest na koju nije moguće dramatično utjecati. Kad je zlo posljedica proračunatosti, istinski je zastrašujuće. Ja se tješim time da je proračunatost takve vrste, bez očite ludosti, zapravo posljedica duboke podvojenosti i nesposobnosti pojedinca koji čini zlo da osvijesti da nešto s njime nije u redu. Što se tiče autoričinog “navijanja” za žensku zloću, i tu se tješim – time da takvi likovi mogu biti “simpatični” samo iz vizure nekoga tko je odrastao okružen ljubavlju i razumijevanjem, što autorica, prema vlastitom priznanju, jest. Na fotografiji izgleda dosta milo, iako tvrdi da je u djetinjstvu mučila mrave i njima hranila paukove.

U osvrtu na knjigu, pisac Stephen King napisao je sljedeće: “Nakon što sam ugasio svjetlo, priča mi je i dalje bila na pameti, sklupčana i siktava poput zmije u procijepu. Začudno opaka proza, oplemenjena oštrim pismom i još oštrijim uvidima.”

Sklupčano i siktavo. To su riječi koje bih i ja upotrijebila da sam ih se (prva) sjetila. Nisam sigurna da ću poželjeti pročitati drugi roman Gillian Flynn jer mi se ne sviđa takva slika svijeta. Ali ovaj, o ženskoj zloći, svakako ću zapamtiti.

Studija ženskog zla s periferije u kojem su kćeri okrutnošću nadmašile majke i bake