Mala oaza u Kabulu
Suprotno obećanju, ovo nije ni blizu "Goniču zmajeva"
Ivana Smilović
Naša ocjena:
Kad sam ugledala knjigu "Mala oaza u Kabulu", prvo što sam pomislila bilo je da je to štivo za mene. Obožavam knjige koje me odvode u druge kulture, pogotovo one islamske, iako često završim grcajući u suzama zbog nepravde koju ekstremi u toj religiji nose. Kroz glavu mi je prošla "Nevjernica" Ayaan Hirsi Ali, čije mi se scene dan-danas motaju po glavi iako sam je pročitala prije dosta godina.
Da ne spominjem čarobnjaka Khaleda Hosseinija, koji tragedije donosi tako vješto, pitko, da mogu potresti i one koji nisu skloni cmizdrenju poput mene. Čak na samoj naslovnici "Kabula" stoji: "Ako vam se svidio 'Gonič zmajeva', uživat ćete u ovoj knjizi." Pa to je to, prodano, pomislila sam dok sam posezala za ovom knjigom čija je, da i to spomenem, naslovnica jako privlačna sama po sebi.
I krenula sam na put u daleki Kabul – i geografski i kulturno. Priču u ovoj knjizi nose, rekla bih očekivano, žene. Svi smo donekle upoznati s pozicijom žena u mjestima gdje je ekstremizam poprilično izražen. Različite su to junakinje – Sunny, vlasnica kavane i Amerikanka u Kabulu; Yazmina – tradicionalna žena kojoj je muž ubijen prije tri mjeseca, a ona je ostala trudna, što je neopisiva sramota jer se ne može dokazati da je otac pokojni suprug; Halajan – na prvu iritantna starica, zabadalo, ali krije emotivnu tajnu i puno više u sebi od prvog dojma; Candace – imućna Amerikanka koja je preokrenula život iz onog luksuznog u život sa svrhom u Kabulu; i konačno Isabel – odvažna mlada novinarka.
Počnimo s onim što mi se svidjelo. Knjiga donosi opise sredine koji su toliko dobri da se možete zamisliti u Kabulu – već na prvim stranicama jasno je da je riječ o mjestu niske razine sigurnosti, toliko suprotne našem svakodnevnom životu – vrata i prozori automobila moraju se zaključavati u vožnji, izbjegavati blokade i sporedne ceste, ma dovoljno je reći da ispred kavane stoji – čovjek sa strojnicom. S obzirom da se radi o jako različitim ženama, iz različitih kultura, odmah na početku osjeti se kulturni jaz, a i stvara se mučnina zbog postupaka i pravila – prema ženama pogotovo.
Nije prikazano samo sadašnje vrijeme, već se kroz retrospektivu dočarava i vrijeme prije talibana. Tada se osjetio miris slobode, a sada su na snazi rigorozna pravila. Roman je, posebno u početku, poprilično informativan, od opisa sredine do opisa problema, i to raznoraznih društvenih slojeva. Ti detalji su često mučni, ipak je to život u stalnoj napetosti, siromaštvu, gladi, izbjeglištvu, iživljavanju… Prozor u drugu kulturu, zaista, ali na koji bi najradije navukli zavjese da ne vidimo i ignoriramo ono što se događa i živimo u svom bezbrižnom svijetu u kojem se opterećujemo glupostima.
A sad ono, po mom viđenju, negativno. Iako priča lijepo krene i autorica je postojano gradi, to ne potraje. Upoznajemo nekoliko izuzetno zanimljivih likova, njihove priče su posebne, ali na kraju – nedovoljno razrađene, banalizirane i zbrzane. Također, neki ključni trenuci su toliko kratki i neefektni, da čak ni ja, poznata cmizdravica, nisam zasuzila. Autorica je likovima pristupila površno, pa skače iz nesreće u sreću i obrnuto bez ikakvih prijelaza, stalno stvarajući osjećaj kao da vam je netko istrgnuo par stranica iz knjige koje su baš bile ključne, u kojima je jezgra priče, za kojom čeznete i koja čini djela ove tematike – barem inače – posebnima.
Teško je reći što se dogodilo. Početak knjige toliko obećava da je čudno koliko se u jednom trenutku sve raspadne. Kao da je autoricu bilo strah da će pretjerati, previše opisivati, dodati previše stranica. Osobno bih više voljela da knjiga ima još dodatnih 200 stranica, ali da je dojam potpun. Ovako se čini da je Deborah Rodriguez, koja je i sama živjela nekoliko godina u Afganistanu, usred pisanja knjige ostala bez inspiracije, ali ju je jako, jako željela dovršiti, pa makar i ovako nerazrađenu. Šteta, jer je ovo moglo biti vrijedno djelo, osobito zbog autoričinih osobnih iskustava. Umjesto toga ostavlja osjećaj koji bi u najboljem slučaju mogla opisati kao – bezvezan. Vjerujem da nije potrebno naglašavati kako "Mala oaza u Kabulu" nije ni blizu "Goniču zmajeva".
Podijeli na Facebook
