Sjajna je prigoda moći koju riječ napisati o knjizi čiji je sadržaj tako fine strukture i pletiva riječi da, koliko god tema ozbiljna bila, s prvim stranicama koje otvaraš već znaš – čitaš tekst dubokog i iskrenog nadahnuća koji te prožima i nosi još dugo, dugo nakon čitanja.

Clarissa Pinkola Estes je Jungova psihoanalitičarka, doktorirala iz etno-kliničke psihologije koja se bavi i kliničkom psihologijom i etnologijom, pri čemu ova posljednja posebno proučava psihologiju skupine, poglavito plemena.

Kao znanstvenica, u svom terapeutskom radu, dolazi u kontakt sa brojnim ženama. Sluša ih, liječi i prati pacijentice na putu ozdravljenja, oporavka, usmjerava ih i vraća središtu života, počecima novih početaka. Već od najranijeg djetinjstva biva u doticaju s multikulturalnim sredinama i utjecajima, uviđa moć kazivanja, usmenog pripovijedanja, prenošenja i širenja riječi, misli, priča, bajki, predaja, koje upija, u sebi nosi, zapisuje i pamti, povezujući svoja stručna znanja sa znanjima i iskustvima majki naših majki.

To predanje, predavanje, davanje naraštajima u naslijeđe, širenje i prenošenje znanja, otkriva nam u ovoj knjizi, ima moć. Govori nam mnogo o podrijetlu, korijenima, mekim strukturama našega bića, tananim krhotinama psihe koje, tako često razbijene kod žena, bivaju ponovo zakrpane ljepilom riječi, vidanjem koje su žene prenosile jedna drugoj u nasljeđe kao posebno čuvani lijek.

Estes je američka autorica čije podrijetlo i korijeni, prošarani različitim kulturnim i tradicijskim perima, čine perjanicu šarenu i bogatu, oplemenjenu onim tipom iskustva kojeg ćemo najčešće nazvati kao neposredno kazivanje, usmena riječ starice, bake ili kakve dalje rođakinje koja će nam, pomno odabravši temu, prenijeti svoje znanje, riječ iz svojih usta u naša širom otvorena koja to znanje u sebe unose poput napitka.

O čemu govori ova knjiga? Estes kroz bajke i usmenu predaju, kroz priče koje se prenose od davnina, tumači pozadinski, dubinski sloj teksta i njegove poruke, odnosa između likova, crpi priču, vodi nas i daje zaključak. Govori o ženi. Analizom bajki, crpi njihovo unutarnje tkivo i analizira tekst dubljim, psihoalanitičkim značenjem. Govori o oku nevidljivom a duši spoznatljivom. Jer, priča liječi. I zaista, Clarissa Pinkola Estes je živi dokaz da je tomu tako.

Ako ste, u što iskreno sumnjam, zaboravili priče koje ste u djetinjstvu slušali, ona će vam dati poticaj da ih ponovo pročitate. Da im se vratite i u njima, osim priče pred spavanje, uvidite odnose, poruke i mekane strukture koje doprinose lakšem sagledavanju odnosa, poruke teksta, žarišta i slojeve koje otkrivamo u složenosti odnosa likova i segmenata priče koje, vrlo jednostavno, autorica prenosi u realan život, oslikava odnose i stanja, uočava ih, imanuje i nalazi rješenja. Vidi izlaz. Kraj puta. Iscijeli nas kroz priču. Vida nam rane. Zaliječi nas i ojača. Osnaži i ponuka da idemo dalje. Da se dignemo, stresemo sa sebe sloj prašine, nakupina, tradicija, tereta, obrazaca, stereotipa...i iznova krenemo. Da budemo probuđene ako već nismo. Da zatrubimo ako do sada to nismo učinile i tom trubom, prvo probudimo uspavanu sebe.

Modrobradi, Kosturka, Ružno pače, Crvene cipele, Djevojčica sa žigicama, Žena s kosom od zlata (Zlatokosa), Bezruka djeva, Tuljanovo krzno, duševno krzno i još neke priče koje nalazimo u ovoj knjizi obrađene...samo su temelj, potka na kojoj se plete priča o arhetipu divlje žene, njenoj divljoj duši, pronalasku i iscjeljivanju onog dijela ženske psihe koji vibrira od brojnih slojeva. U svim vremenima, društvima, naraštajima i kulturama, ona je uvijek tu. Naša prava priroda. Divlja žena. Izvor života koji je u nama i kojeg, samo ako se zagledamo unutranjim ogledalom duše, možemo dotaći i vratiti se svom ishodištu.

U tom smislu, ova je knjiga izvanredan doprinos razumijevanju i prodiranju u žensku psihu, ali i prodiranje u tekst bajke. U njenu morfologiju. U čin pripovijedanja. U ulazak i dopiranje do onog iskustva koje podijeliš s nekim iznimno intimno. Oči u oči. Na trenutak zatvoren od ostataka svijeta. Ovo pričam samo tebi. Majka priča, a ti slušaš. Krijepiš se pred odmor i spavanje. Zamišljaš da si netko drugi. Ili ne zamišljaš. Već si u toj koži lika pa se prepoznaješ i iznenađen od tog otkrića čezneš za nastavkom potrage.

Tako se kopa rov za izlazak iz mraka što svaka žena, prije ili kasnije, u svom životu čini. Sa sobom, u vezi, u braku, na poslu, u društvu, u zajednici. Uvijek u potrazi za izvorom, onim dijelom kojeg autorica naziva divljom ženom, učiteljicom, našom prirodnom naravi s kojom ćemo, “vidjeti ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je mnogooko”. Svaka od nas u sebi nosi divlju sebe. Bez nje, kaže u knjizi Estes, “žene nemaju uši kojima bi čule govor duše”. Metafora je sjajna. Žena vučica. Borac i nježna majka. Ona koja hvata plijen, ali i hrani mlado. Čuva, grije i po potrebi, napada. Jer, svaka od nas u sebi nosi divlju sebe kojom se ogladnjela hrani. Priziva je. Svoju najvjerniju prijateljicu.

Pa na kraju, kada završiš s čitanjem knjige koju uzimaš sa strahopoštovanjem, ali i dvojbom jer posezajući za njom, dotičeš podeblji snop od preko pet stotina stranica teksta, zaželiš da njeno pripovijedanje potraje još barem toliko. Odličan prijevod Lare Holbing Matković, zalijepljen za tekst autorice, omogućava riječima žuborenje bez prestanka. Motivi se nižu a duša nam, probuđena, pjeva. Clarissa Pinkola Estes će reći, dragi čitatelju, to je zato što nastupam kao cantadora, pripovjedačica. “Ona koja priča s takvim zanosom da ti vjetar dodiruje lice”.

I doista. Ona za ognjište knjige sjeda sa nama i začarana tim činom, otvara nam nove svjetove. Bira riječi i pušta ih od sebe u prostor naših duša. Tu se pokazuje kao odličan psihoanalitičar, ali i kao ona koja traga, sakuplja i na kraju prenosi, kazuje i donosi. U zanosu koji ne prestaje sve do zadnje stranice. Jer, ona najbolje zna kako za priču nije dovoljna samo tema. Nije dovoljan lik. Nije dovoljan pripovjedač i slušatelj, onaj kojemu se pripovijeda. Priču ponajprije treba ZNATI ispričati. Obući je najfinijim tkaninama riječi. Oplesti joj tkivo misli. I zatim je takvu, ukrašenu, predati drugima da je pamte i prenose.

Preporučujem knjigu svim ženama, ali i muškarcima. Ženama zato jer je za njih, u prvom redu, knjiga i napisana. Čitat će pitak, pijevni tekst, maestralnih tonova, nadahnut i što je najvažnije, ženi jasan i blizak. Uz nju će lakše posegnuti dublje u sebe i vjedrom izvući na svjetlo ono što je duboko na dno palo. Na tim se ostacima, govori u ovoj knjizi Estes, život ponovo može izgraditi.

A muškarcima čitanje toplo preporučujem u prvom redu zato što ovu knjigu vidim kao priliku da žene pogledaju s druge strane. U trenucima kada nas, najčešće, ne mogu i uglavnom, ne umiju vidjeti. Kada smo udaljene od čopora. Na mjestu, gdje same, ostanemo u noći zavijati na mjesečini kada nas duša pozove. Kada pjevamo. Plešemo. Slikamo. Pišemo. To je glavni razlog i zbog kojeg sam bila ponukana napisati osvrt na ovu knjigu. Jer, mnoge sam knjige pročitala. Zaista mnoge. Ali, za ovu mogu sa sigurnošću reći da je - pročitala mene.

Svaka od nas u sebi nosi divlju sebe. Bez nje žene nemaju uši kojima bi čule govor duše