Jednu od mojih najdražih knjiga, kratku pripovjetku “Mor“ Đure Sudete, čitala sam prvi put prije nekih petnaestak godina. Bila je to ljubav na prvo čitanje, ljubav koja svakim ponovljenim čitanjem nije blijedila; naprotiv, bivala je sve jača.

O fantastičnoj pripovjetki “Mor“ bio bi veliki grijeh bilo što napisati, a da se prethodno ne napiše riječ, dvije o njezinu autoru Đuri Sudeti, jer su pisac i njegovo djelo nerazdjeljiva književna cjelina. Sudeta je rođen 1903. godine blizu Bjelovara, u siromašnoj obitelji, koju vrlo brzo napušta, kako bi se u Zagrebu školovao za nastavnika.

Uslijed siromaštva i neishranjenosti, već je u dobi od petnaestak godina obolio od tuberkuloze, od koje i umire sa samo 24 godine. Za svog kratkog života pretežno je pisao pjesme, a sačuvano ih je tristotinjak. Prozu je neštedimice svojevoljno uništavao i pripovjetka “Mor“ je ostala sačuvana zahvaljujući njegovome bratu. Tiskana je posthumno, 1929. godine.

Pripovjetka “Mor“ priča je o ljubavi između Mora, sina starog upravitelja vlastelinskog imanja, i vlastelinove kćeri Šu, ljepotice čije su oči “velike, začuđene, okupane i svježe kao zvijezde na širokom nebu“. Mor s ocem živi usred vlastelinove šume, kao isprepleten s prirodom koja ga okružuje. Pisac mladića opisuje kao da je dio prirode: “U njemu živi brdo i vjetar iza njega, šum nabujale Pločnice i jauk gladnih vukova kad snjegovi viju sa sjevernih proplanaka.“

Ljubav Šu i Mora je neostvariva zbog staleških razlika, te vlastelin, kako bi udaljio svoju kćer od nedostojna mladića, otpušta starog upravitelja. Šu je nedovoljno jaka da bi se suprotstavila ocu, te popušta pritiscima i pristaje na zaruke s Arnom, propalim vlastelinom i njegovim golemim kockarskim dugovima, za koje se ne zna.

Međutim, Šu od silne tuge kopni i neizlječivo obolijeva. Stari upravitelj, koji ne poznaje niti želi ijedno drugo mjesto za život osim šume, od tuge umire, a Mor... Mor se polagano pretvara u zastrašujuće, jezivo biće: “On nema ruke kao čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on je tuga iza drveta.“

Tragična priča o nemogućoj i neostvarenoj ljubavi Šu i Mora univerzalno nam govori o svim jadima koje su tokom cijele povijesti čovječanstva izazivale staleški nedozvoljene ljubavi. Šu i Mor znaju da njihova ljubav nema budućnosti, ali je “drugo srce, a drugo logika života koja se javlja tek onda kad je ljubav mrtva.“

Tu nemogućnost ljubavi nam Sudeta najbolje ilustrira imenima dvoje ljubavnika, jer Šu i Mor, kad se spoje, čine šumor, a šumor je tako nestalan, teško uhvatljiv, nevidljiv i jedva čujan... Baš kao i njihova na propast osuđena ljubav...

Morovo pretvaranje u vukodlaka, korijen vuče iz različitih narodnih predaja i praznovjerja, koja možemo pronaći u svakom selu, jer su ljudi, opčinjeni strahom, oduvijek “šuškali“ o nadnaravnim i neobjašnjivim pojavama. Upravo je to Sudeta vrlo vješto iskoristio u ovoj priči.

U pripovjetku je na trenutke unio pomalo jezivu atmosferu, punu zlih slutnji, jer se Mor rodio s maramicom među prstima, a ljudi “kažu da to imaju djeca vukodlaka”. Međutim, ta jeziva atmosfera, stvara posebnu kulisu, kojom se ljubavna priča izvlači iz možebitno pretjerane romantike, koja bi nam mogla biti neuvjerljiva.

Sudeta je, uslijed odrastanja s nasilnim ocem, često tražio bijeg i utjehu u prirodi. Stoga je ova pripovijetka i svojevrsna oda prirodi, koju opisuje kao da je saživljen s njom, toplo i s puno ljubavi: “Stojim na malom, osamljenom mjestu kraj Pločnice. Provlače se prvi mračci, prvi mračci i sutonove sjenke iz dolina”.

Priroda igra posebno važnu ulogu u ovoj pripovjetki, jer ona svojim mjenama prati raspoloženja likova. To je najočitije kad se Mor pretvara u vukodlaka: “Čuči zguren i gladan negdje, na panju. Lišće ga zasipa - zasipa tiho - tihano, da se jedva čuje. Već je pun lišća, žutoga i crvenog - samo mu se glava crni i miruje kao tuga”.

Uvjerena sam, također, da Sudetinu očaranost prirodom moramo potražiti i u njegovoj bolesti. Naime, gotovo pola života proveo je teško bolestan, katkad je i radio u temperaturnoj groznici, a cijelu 1925. godinu proveo je u lječilištu u Sloveniji. Bolest i vezanost za krevet ga je zasigurno ograničavala u normalnom životu, koji je, za njega, uključivao i boravak u prirodi.

Pisac nam je dao i vrlo oštru kritiku čovjekova odvajanja od prirode, prekomjerne eksploatacije prirode od strane čovjeka, kritiku nezasitnosti za novcem, koja je očito postojala i prije gotovo stotinu godina. Što bi tek taj emotivni čovjek napisao danas, nakon tako bespoštedne utrke za bogatstvom, kojoj smo svjedočili kroz cijelo dvadeseto stoljeće, pa i danas, a čemu on nije svjedočio zbog, nažalost, tako kratkog života!?

Prava vrijednost ove pripovijetke ne leži u samoj priči. Naime, priča o nesretnoj ljubavi, začinjena sablasnim narodnim predajama mogla bi nam se učinit banalna, s odmakom od stotinjak godina i pročitanim majstorima uzbudljivih zapleta kao što su Larsson, Zafón i mnogi drugi.

Prava vrijednost i značaj ove pripovjetke leži u dubokim i književno bogatim rečenicama. Sudeta progovara o životu, o duši, o boli, o ljubavi uvjerljivo, na svoj dirljiv i poetičan način. Njega je zapravo nadahnuo sam život, i sve ono od čega se život sastoji, a u kojem pisac, nažalost, nije mogao uživati punim (zdravim!) plućima.

Ali to ne znači da nije znao što je život. Itekako je znao i to nam je jasno pokazao svojim perom, ostavivši nam ovu riznicu rečenica, na trenutke pomalo kaotičnu, ali zaista djelo neupitne književne vrijednosti. Sudeta je ponajprije bio pjesnik, te je svojim pjesničkim umijećem obogatio ovaj prozni tekst. Pjesničkim senzibilitetom opisao nam je sve zle slutnje koje su ga prožimale, svu ljubav prema životu i tugu zbog njegovog tako kratkog trajanja.

I nakon ponovnog i ponovnog čitanja ove pripovijetke, revno, svakih nekoliko godina, i dalje me svaki put duboko gane, iako ju već gotovo znam napamet. Sad sam već naučila i čitati između redova, gdje se tiho i nenametljivo skriva sam Sudetin duh. Svakim novim čitanjem, u meni je sve snažniji dojam da sam tog prerano umrlog čovjeka na trenutak oživjela. Ovaj izniman pisac i pjesnik čeka i vas tamo negdje, u kraju “iza ponoćnih horizonata gdje tinjaju zvijezde i otajni se glasovi prepleću sa snom...”

Svakim novim čitanjem, u meni je sve snažniji dojam da sam tog prerano umrlog pjesnika na trenutak oživjela…