Prošlu noć provela sam zalijepljena za laptop. Do tri sata ujutro - jedva gledajući, ali ne odustajući - buljila sam u ekran, u engleske titlove, i odgledala u komadu sedam epizoda danske serije koja se u engleskom prijevodu zove The Killing (nakon što sam prethodnu noć odgledala četiri bez prekida). Originalnog naziva “Forbrydelsen”, serija prati istragu o ubojstvu 19-godišnje djevojke. I tako punih 20 epizoda. Da, o jednom ubojstvu.

“Forbrydelsen” je klasični slow-starter: prvu epizodu jedva ćete odgledati koliko se sporo razvija radnja i upoznaju likovi, a onda negdje, deset minuta prije kraja, bit ćete potpuno i bespomoćno navučeni. Zašto? “Kad je ovaj žanr dobro odrađen, publiku možete držati u napetosti čitavo vrijeme, i istodobno pričati o nekim vrlo mračnim aspektima ljudske psihe”, objašnjava glavna glumica, Sofie Gråbøl, koja glumi inspektoricu Lund.

U seriji, sve se zapravo vrti oko toga kako kolege inspektori međusobno surađuju i komuniciraju, kako se obitelj nosi sa smrću kćerke, kako nasilje utječe na običan, svakodnevni život kakav živi svatko od nas. Vidjet ćete majku koja ne može disati od tuge, oca koji je razapet između želje za osvetom i bolnog nastojanja da ostane priseban, vidjet ćete dvojicu dječaka, braću ubijene, kako roditeljima postavljaju pitanje zašto im je sestra mrtva, i roditelje dok im zapinje knedla u grlu jer ne znaju odgovor. Ukratko, riječ je o dragulju: serija je kompleksna, dramatična, hvata vas i ne ispušta do kraja.

U kriminalističkim serijama, objašnjava britanskom Guardianu predavač švedske literature Jakob Stougaard-Nielsen, nešto se takvo rijetko vidi. U švedskim krimićima, zapravo u cijeloj paleti skandinavskih krimića – dakle, osim u švedskom, i u danskom, finskom, islandskom i norveškom krimi-romanu – takvo pisanje nepisano je pravilo. Stieg Larsson potrošio je prvih stotinu stranica romana “Muškarci koji mrze žene” samo da bi postavio pozornicu za dramu koja će se, uistinu, početi odigravati još stotinu i nešto stranica kasnije.

Mnoge će čitatelje to izludjeti, osobito one kojima je intrakranijalno već uštrcan američki recept za umorstva. S druge strane Atlantika zločin se najčešće promatra izvana, zbog čega vjerojatno i vaša djeca već znaju kako se izolira DNK, što rijetki insekti mogu reći o mjestu ubojstva i kako se može ustanoviti vrijeme smrti ako je leš pronađen u vodi.

U skandinavskom krimiću zločin se gotovo uvijek promatra iznutra. Umorstvo je internalizirano, subjektivizirano i nerijetko govori više o dehumaniziranom društvu, a manje o psihopatologiji ubojice. U prosječnom američkom krimiću psihopat i sociopat prikazani su poput kakvog celebrityja. U skandinavskom krimiću ove rubne ličnosti prikazane su onakvima kakve uistinu jesu: kao ljudi među nama koji vam na zastrašujuć način mogu uništiti život i zbog čega vam niz kralježnicu klizi ljepljivi osjećaj jeze, jer je sve, naoko, i dalje normalno.

Zašto ovaj podulji uvod? Zato što je Camilla Läckberg, koju je zagrebačka nakladnička kuća V.B.Z., u izvanrednom prijevodu Danila Brozovića sa švedskog, upravo predstavila hrvatskoj publici njezinim prvim romanom “Ledena princeza”, upravo takav pisac.

U Fjällbacki, inače stvarnom rodnom mjestu spisateljice, u ljetnikovcu, u kadi punoj sad već smrznute vode, pronađeno je nakon tjedana dana tijelo Alex Wijkner. Lokalna policija, čije se dotadašnje iskustvo svodilo na ispisivanje prometnih kazni, odvođenja pijanaca kući i, da ih ima, vjerojatno i krađe kokoši, ispočetka vjeruje kako je riječ o samoubojstvu, no nalaz forenzičara pokazuje da si Alex nikako nije mogla sama prerezati žile na rukama jer je bila duboko drogirana kad joj je tijelo položeno u ledenu kadu.

U Fjällbacki se u tom trenutku nalazi i Erica Falck, Alexina prijateljica iz djetinjstva, koja će se igrom slučaja uplesti u istragu i zajedno s policajcem Patrikom Hedströmom početi tragati za ubojicom. Sve je u tom romanu, kao i u danskoj seriji s početka, ledeno, pusto i sumorno. I svi u toj Fjällbacki, na kraju svijeta, nešto taje, skrivaju i guraju pod tepih. I tako desetljećima.

U Läckberginom prvijencu, naoko stereotipno, gotovo su sve žene plavokose, visoke i savršene. Gotovo svi muškarci su pribrani i radišni. Najveći ekscentrik u mjestu je umirovljena slastičarka i udovica koja skuplja tomtee, švedsku verziju vrtnih patuljaka, zapravo bića iz skandinavskog folkora, a kojih ima 1442 u svojoj kući. (Inače, briljantno duhovita epizoda u romanu!)

Kad se razmaknu te dugonoge, zgodne Šveđanke, i ti miroljubivi muškarci ribari, na površinu će isplivati dugo čuvana, šokantna tajna. Ako ste pasionirani čitatelj bilo kakvih krimića ili poklonik gledanja umjesto čitanja, ta tajna vam, ruku na srce, i neće biti baš toliko šokantna.

Jedino je u tom dijelu Camilla Läckberg zaplivala u opća, već viđena mjesta krimi-literature, a s obzirom da priču gradi u duhu rasnog romana noir, u izvanrednoj stilističkoj maniri svojih švedskih prethodnika, neizbježno je da iskusniji čitatelj krimića ostane mrvicu razočaran. Realno, čitatelji krimića su prava bagra i sa sve većom količinom pročitanih detektivskih romana apetiti im eksponencijalno rastu – nikad im dosta krvi, kostura iz ormara i perverzija.

No, prema Camilli Läckberg, koja ima svega 36 godina, treba biti milostiv, i to ne samo zato što je šesti najčitaniji autor u Europi, odmah iza Stiega Larssona, vampirske kraljice Stephenie Meyer i majstora urota Dana Browna.

“Ledena princeza” njezin je prvi roman, napisan u gotovo holivudskim okolnostima. Camilla Läckberg bila je, naime, sve do 2002. godine obična i nesretna ekonomistica koja je maštala o pisanju krimića još od djetinjstva, a nije se usudila napisati niti retka sve dok joj mama, brat i prvi suprug nisu uplatili tečaj pisanja detektivskih romana. Upravo je tamo, na radionici, dovršila svoj prvi roman, ovaj, koji će postati bestseler. Uslijedio je cijeli niz – dosad je napisala ukupno osam romana (i jednu kuharicu!), a u sedam su glavni likovi zgodna spisateljica Erica Falck i duhoviti policajac Patrik Hedström.

U međuvremenu, Camilla je uspjela roditi dvoje djece, rastati se, roditi treće dijete, ponovno se udati i postati jedan od najboljih izvoznih proizvoda svoje zemlje, a mirna se Fjällbacka i više nego uspješno pretvorila u švedski Midsomer (koji će uskoro zaživjeti i u obliku TV serije koja se prigodno zove Fjällbacka Murders). Usporedba nije slučajna jer kao i u britanskoj seriji, gdje glavni junak inspektor Tom Barnaby - pored toga što lovi bešćutne ubojice – zapravo živi sretan, obiteljski život, i u Läckberginim krimićima glavni junaci su zapravo dobro prošli.

Za razliku od tipičnog skandinavskog krimića, u ovome detektivi nisu izmučeni alkoholom i melankolijom, uzrokovanom kroničnim manjkom dnevnog svjetla, nego im je autorica namijenila sretnu (ljubavnu) sudbinu – uravnoteženi su, optimistični i redovito se seksaju. Bez brige, usprkos tome što su “zdravi”, uživat ćete jer ima dovoljno napetosti.

Švedska “Ubojstva u Midsomeru” šeste najčitanije spisateljice u Europi