Seks nije stvar koju činimo. Seks je mjesto na koje idemo. Stoga je pravo pitanje što želimo iskusiti: duboko povezivanje, duhovno zajedništvo, transcendenciju, zabavu, prstohvat zločestoće ili možda malo nestašluka? Neke od nas žele voditi ljubav, nježno i polako; druge maštaju o seksu bez ikakve obaveze, možda gruboj igri. Dio žena priželjkuje obožavanje, druge podčinjavanje ili dominaciju; neke maštaju o susjedi ili najboljoj prijateljici, a neke su u glavi stvorile složene scenarije o šefu na posla, majstoru koji im je došao popraviti hladnjak ili suprugovu bratu; ima žena koje maštaju o grupnom seksu, neznancima, istodobno i muškarcima i ženama, pa čak i vanzemljacima. Jedne žele kink, druge samo senzualni poljubac, bilo s kim. Neke su aseksualne, ali svejedno erotski maštaju, drugima u glavi, noću, ili danju na dosadnom poslovnom sastanku, nikad nije dovoljno seksa i žele još, još i još.
Koji god scenarij imate u glavi kad se prepustite erotskim maštarijama, velike su šanse da ćete ga pronaći u knjizi koju je upravo objavila nakladnička kuća Znanje u prijevodu Lidija Milenkov-Ečimović. Knjiga "Želim" sastoji se, naime, od 174 pisama anonimnih žena koje je prikupila i objavila glumica Gillian Anderson.
Projekt "Draga Gillian" počeo je kao poziv upućen ženama iz cijelog svijeta: pozvao je žene da s drugima podijele seksualne maštarije, razmišljanja i osjećaje koje mnoge od nas čuvaju u svojim glavama, ali rijetko o njima govorimo naglas. Bila je to prilika glasove žena iz cijelog svijeta okupiti u novu knjigu o maštarijama za novu generaciju, svojevrsni nastavak kultne knjige Nancy Friday iz 1973. godine, "Moj tajni vrt: ženske seksualne maštarije".
"Imala sam jedva pet godina kada je kultni klasik stigao na police knjižara i u torbice žena u SAD-u; tek sam napunila sedam kada je stigao do pripadnica srednje engleske klase. 'Moj tajni vrt' bio je dokaz da žene imaju jednako bogat i raznolik unutarnji erotski život kao i muškarci. Knjigu sam prvi put pročitala dok sam se pripremala za ulogu seksualne terapeutkinje, doktorice Jean Milburn u televizijskoj seriji Spolni odgoj. Pisma i razgovori bili su iznenađujuće intimni i vrlo sirovi. Njihova me nepročišćena i bolna iskrenost potresla. Najviše me zapanjio prevladavajući osjećaj srama. Za žene je 1973. priznanje vlastitih skrivenih seksualnih želja sebi samima, a kamoli drugim ljudima, bilo opterećeno unutarnjim osjećajem nelagode", piše glumica u uvodu knjige.
Ideja nove knjige bila je doznati što se i kako u međuvremenu promijenilo. Nakladnik originalnog, engleskog izdanja, izdavačka kuća Bloomsbury, postavio je internetski portal na koji su se pisma mogla slati anonimno. U jednom trenutku razvrstavanja i grupiranja pisama Gillian Anderson dodala je i vlastito anonimno pismo.
Sakrila ga je među erotske ispovijesti žena diljem svijeta (među njima su i jedna Slovenka i jedna Srpkinja, nažalost nijedna Hrvatica), različitih etničkih pripadnosti i nacionalnosti, neke od njih su (tradicionalne) vjernice, druge ateistkinje, neke zarađuju manje od 15 tisuća eura godišnje, druge se mogu smatrati bogatima, neke su majke, druge vjerojatno nikad neće roditi, neke su u braku ili vezi, neke su samice, a neke još nisu stupile u seksualne odnose (a možda nikad ni neće) i, ne manje važno, različitih su spolnih orijentacija: među anonomnim ženama ima onih koje su heteroseksualne, biseksualne, aseksualne, panseksualne, queer, lezbijke i(li) transrodne. Čitanjem njihovih ispovijesti, kao i one same, upustile ste se u veliki društveni eksperiment: sve se pitamo, i promatramo, što se mijenja kada nešto istinski privatno učinimo javnim.
Seksualne fantazije – kao i druge vrste maštarija – imaju gotovo čarobne moći da nas izliječe i obnove, napisala je vjerojatno najpoznatija seksualna terapeutkinja na svijetu Esther Perel u svojoj knjizi "Parovi u zatočeništvu: pomirba erotskog i intimnog" koju je 2019. godine na hrvatskom objavila nakladnička kuća Vorto Palabra. Kroz fantazije – ukratko – popravljamo, kompenziramo, uzdižemo se iznad realnosti života i, posljedično, realnosti smrti. Psihoterapeut Michael Bader svojedobno je objasnio da u utočištu erotskog uma pronalazimo psihološki siguran prostor da poništimo inhibicije i strahove. Naše nam fantazije omogućuju da negiramo i poništimo ograničenja koja su nam nametnuli naša savjest, naša kultura i naša slika o samima sebi.
"Seksualne fantazije ne reflektiraju stvarnost. Stvar je sa seksualnim fantazijama u tome da uključuju pretvaranje. One su simulacija, izvedba – nisu realne, niti su nužno žudnja za time da nešto takvo napravimo i u stvarnosti. Kao i snovi i umjetnička djela, i fantazije su mnogo više od onoga što se čini na površini. One su složene psihičke tvorevine čije se simboličko značenje ne smije prevoditi u doslovnu namjeru. Razmišljajte o njima kao o poeziji, a ne kao o prozi", napisala je Perel u svojoj knjizi.
Isto ponavlja i Anderson u uvodu svoje knjige nakon što je pročitala sva pisma: mnogim ženama maštarije igraju vitalnu ulogu u životu kao sredstvo za bijeg od stvarnosti, utočište pred raznim pritiscima i zahtjevima koje pred njih postavljaju posao i roditeljstvo, rutina svakodnevice. "Ono što je za jednu osobu nedopušteno ili zabranjeno, drugoj se osobi može činiti savršeno prihvatljivo. Granice, tabu i osjećaj srama su nešto osobno i specifično, pod utjecajem društva, kulture i religije. Osjećaj srama nije nešto s čime se rađamo, već ga nasljeđujemo ili usvojimo i njegov se suptilni, podmukli doseg može osjetiti u svim aspektima našeg života. Kao što ćete vidjeti iz ovih pisama, mnoga od njih opisuju maštarije koje bi se nekima mogle učiniti mlakima i bezličnima, ali kao i uvijek, sve ovisi o kontekstu. Primjerice, ako odrastate u zemlji u kojoj je homoseksualnost zakonom zabranjena, maštarije o istospolnim erotičnim doživljajima činit će vam se apsolutno nedopuštenima. Ako vaša religija zabranjuje određene oblike ponašanja ili određene želje, onda će i to biti tabu. Ipak, ako osjećaj srama cvate u tišini, onda pisma u ovom poglavlju grme s vrhova planina."
Gillian Anderson prije mjesec dana gostovala je u podcastu Esther Perel "Where Should We Begin?", a povod je bila upravo knjiga "Želim". Perel je ugostila Anderson kako bi razgovarale o tajnoj logici erotskog uma. U podcastu Anderson ističe jedan od prvih učinaka njezine knjige: žene se počinju pitati jesu li zadovoljne – i zadovoljene – u odnosu s partner(ic)om, kakve su im životne okolnosti i, najviše, usuđuju li se zatražiti ono što doista žele i znaju li uopće što žele.
Perel pak u podcastu komentira kako joj je prva pomisao, dok je čitala knjigu, bila kako su žene dobile važne uvide u teoriju žudnje. Što čini žensku žudnju? Kako je ona artikulirana? Najviše od svega, ova iskrena pisma žena, naglašava Perel, pokazuju da fantazije nisu samo erotski scenariji – maštarije nas razotkrivaju u najogoljenijem izdanju. Ne otkrivaju samo što želimo u seksualnom smislu, nego što želimo i u psihološkom i emotivnom smislu. Fantazija je zapravo kodirani jezik za neke od naših najdubljih emocionalnih potreba, želja, strahova, nadanja… Potom nas otkrivaju u obliku u kojem smo neodoljive. I otkrivaju kolika je, ponekad, provalija između onoga što je dopušteno i onoga što je moguće. "Kad počnemo razmišljati o svemu tome… ne možemo se više pretvarati da nismo vidjele, da nismo osjetile, da ne žudimo", govori Perel.
Žene s ovom knjigom ne dobivaju samo pravo ili slobodu na erotsku fantaziju, potvrdu da je s njima sve u redu jer i druge žene maštaju o tome o čemu maštaju one. Fantazije su, naime, često kompenzacije za ono što nam nedostaje u stvarnom životu.
Pritom te kompenzacije nisu doslovne – ako heteroseksualna žena mašta o lezbijskom seksu, to ne znači da je lezbijka, ali može značiti da joj u "stvarnom životu", na primjer, nedostaje više nježnog ili senzualnijeg vođenja ljubavi. Žene koje su u svojim maštarijama submisivne, u svakodnevnom životu su možda preopterećene obvezama, osjećaju da je sve na njihovim leđima, prisiljene su kontrolirati život jer se boje da će stvari krenuti po krivu. One pak koje su u fantazijama dominatne, u stvarnom su životu možda previše tihe i mirne, možda su izgubile svoj glas, možda nemaju pravo na svoj glas. Ili se možda samo tako osjećaju. Knjiga "Želim" mnogima od njih dala je psihološko dopuštenje da si postave najrazličitija pitanja o svojem erotskom biću, ali i o mogućnostima i granicama vlastite slobode. Ne prvi put, dogodilo se da je neka knjiga potaknula svoje čitateljice na promjenu.
Fantazije nas, slažu se Perel i Anderson, mogu iscijeliti, mogu oporaviti i kompenzirati, i mogu nas preobraziti. Doista su toliko moćne. Jer dobra fantazija definira problem i potom nudi rješenje. Ako sam u svojoj fantaziji neodoljiva, u stvarnom životu sam možda nesigurna i ne toliko odvažna. Ako mi je u stvarnom životu teško tražiti ono što mi je potrebno, možda mogu izmisliti fantaziju u kojoj partner točno zna što želim. Ne moram čak ni zatražiti. Ne moram čak ni sama znati što želim, jer partner u fantaziji to zna čak i bolje od mene. Svrha fantazija nije, međutim, samo iscjeljenje. Njihova primarna svrha je zabava, uzbuđenje, seksualno zadovoljstvo – to ne treba zaboraviti.
Fantaziranje se, dodaje Perel, može i naučiti. Erotske fantazije amalgam su osobne povijesti i kolektivnog zamaha kulturalne imaginacije. Ponekad gledamo neki film, ili čitamo neku knjigu, i kasnije, dok se samozadovoljavamo, prisjetimo se te scene ili te rečenice koja nas je uzbudila. Većinu smo fantazija, kaže Perel, otkrili, slučajno smo na njih nabasali ili ih na neki drugi način naučili. I tome služi ova knjiga.
Čitateljicama može poslužiti kao inspiracija da konstruiraju vlastitu uzbudljivu fantaziju, da otkriju što ih to seksualno uzbuđuje, a da prije čitanja možda nisu znale. Prostor čitanja je istodobno aposlutno siguran – nitko ne zna o čemu misle, što žele, zaštićene su od osude i posramljivanja. Naime, iako su brojne žene – doduše anonimno – u ovoj knjizi iznijele svoje fantazije, nije obavezno da ih izgovorimo, naglas ili nekome drugom, ako ne želimo. Jedino je važno da ih "izgovorimo", dopustimo same sebi.
Seksualne fantazije često postoje kao područje iskustva koje nadilazi ograničenja, granice, osjećaj sebe, sliku o sebi, moral i ideološka uvjerenja. Moćne su upravo zbog prekoračivanja granica, ne zbog toga što bismo to htjeli iskusiti u stvarnosti. Većinu fantazija uopće ne želimo iskusiti u realnom životu. Neke fantazije su izrazito nasilne, no to ne znači da ih te žene žele odigrati u stvarnosti. Gillian Anderson u knjizi napominje kako su, u stvarnom životu, u seksu najvažniji sigurnost i sporazumni pristanak. U mašti, međutim, stvari mogu odlutati na opasan teritorij, kao što se to može vidjeti iz pisama u poglavlju "Zarobljenica". Mnoga od njih popraćena su upozorenjima i opravdanjima kao primjerice: "S ovom se maštarijom već dugo hrvam. To je seksualni scenarij u kojem ja nemam moć i to me muči."
"Dugo sam i pomno razmišljala trebam li u knjigu uključiti i neke od maštarija koje sadržavaju scenarije nasilja, uključujući one koje opisuju zatočeništvo i seks s otmičarom ili otmičarima jer bi se mogle protumačiti kao maštarije o silovanju. Itekako sam svjesna da je to izrazito prijeporna tema. Samo se po sebi razumije da nitko od nas ni u kom slučaju ne želi normalnim proglašavati bilo kakav oblik otmice ili nasilja prema ženama. Ipak, izostaviti ta pisma i zanijekati činjenicu da mnoge žene doista maštaju o nečem takvom bilo bi neiskreno i moglo bi potencijalno generirati osjećaj srama koji ova zbirka nastoji razbiti otvorenim i iskrenim predstavljanjem", naglašava Anderson.
Perel takvu vrstu fantazija naziva "prisilnim zavođenjem", a ne "fantazijama o silovanju". U podcastu kaže Gillian Anderson da u svojoj praksi nikad nije susrela ženu koja je željela da joj netko razbije usnu. Neke žene imaju nasilne erotske fantazije jer su doživjele seksualno ili neko drugo nasilje. Nije pravilo, ali je moguće, napominje Perel. One koje jesu doživjele nasilje i imaju nasilne fantazije, to možda zamišljaju jer se tako iscjeljuju – ovoga puta one pišu svoju priču, one su redateljice. Žene koje nisu doživjele seksualno nasilje, a imaju fantazije o nasilnom seksualnom činu, to mogu zamišljati iz sasvim drugih razloga.
Perel nudi moguće tumačenje: "Većinu povijesti, žene nisu imale pravo na svoje seksualne žudnje. I što su učinile u mašti? Ponekad zamišljaju nekoga tko ih prisiljava da čine sve što su oduvijek željele, ali nisu to mogle zatražiti." I dodaje: nitko nije povrijeđen u takvim fantazijama. Čak i ako su fantazije jako nasilne, ona koja mašta zapravo doživljava užitak.
Fantazija se često "javljaju" kako bi zamijenile društvenu ulogu koju žena svakodnevno živi: knjiga "Želim" prepuna je takvih pisama, u različitim oblicima. Perel u razgovoru s Anderson opisuje čestu situaciju s heteroseksualnim partnerima. Muškarac, recimo, dođe na seksualnu terapiju i kaže da ga ništa toliko ne uzbuđuje kao kad svjedoči seksualnoj uzbuđenosti svoje partnerice. Perel kaže da još čeka da joj u ordinaciju uđe žena koja će isto reći za svojeg partnera. "Ženi je nebitno što on doživljava ako ona ništa ne osjeća. Ako ona ništa ne osjeća, on može stajati pred njom s najvećom erekcijom na svijetu i nju to neće uzbuditi. Ono što nju uzbuđuje je ono što se njoj događa. A da bi se to moglo uopće dogoditi, ona mora biti u potpunosti fokusirana na sebe. Zbog toga su mnoge fantazije tako postavljene – žena mašta da je fokusirana sama na sebe, da ne brine o dobrobiti drugoga, ne skrbi o njima, ne osjeća se odgovornom za njih. Ta vrsta narcističkog ulaganja, u pozitivnom smislu riječi, esencijalna je da bi se žena povezala sama sa sobom. Slobodna sam, imam suverenitet, što znači da nisam odgovorna za druge, nisam zabrinuta, brižna, ne skrbim u ovom trenutku o tuđim potrebama. Za promjenu mislim o sebi."
Neke će vam fantazije u ovoj knjizi biti privlačne i uzbudljive, neke će vam biti gadljive, odbojne i uznemirujuće. To je sasvim u redu. Kako se Perel u razgovoru s Anderson slikovito izrazila, knjiga "Želim" funkcionira poput švedskog stola – postavljen je da birate, nema obaveze da sve s njega konzumirate, jedite samo ono što volite i – naravno, ako želite – u obilatim, senzualnim količinama.
Podijeli na Facebook
