Šetnja
Švicarski flâneur koji je toliko volio šetnje da je za jedne i umro
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Odmah na početku upozorenje za one koji ga prvi put susreću: Robert Walser nije Henry David Thoreau, a njegova "Šetnja" nije "Hodanje". Dok je Thoreau sredinom 19. stoljeća u Americi držao predavanja o hodanju kao "samorefleksivnom duhovnom činu", Švicarac Walser nije bio ni rođen, a za života svakako nije bio poklonik transcendentalizma. No i Walseru se, više od pola stoljeća kasnije, u jednoj šetnji otvorila svjetska duša "i činilo se kao da sva patnja, sva ljudska razočaranja, sve zlo, sva bol nestaju da se više nikad ne pojave".
Walser je bio flâneur: hodao je iz užitka i sa željom da bude promatrač. Šetnju je toliko volio da je za jedne i umro 1956. godine. Ova, konkretna šetnja, zbila se u jednom danu: ne očekujte klasični roman ili novelu, jer se ovdje ništa posebno ne zbiva – Walser je jedno jutro ustao, nataknuo na glavu šešir i izašao iz pansiona Plavi križ. Dan je bio poseban jer je dobio nagradu: članice neke njemačke ženske udruge podarile su siromašnom pjesniku tisuću franaka od kojih je mogao živjeti godinu dana! S ukupno 11.600 prodanih primjeraka u tri izdanja – doznajemo u pogovoru prevoditelja Milana Soklića – "Šetnja" je bila tržišno najuspjelije Walserovo djelo (pisao je poeziju, eseje, priče i romane).
Tadašnji su kritičari, piše Soklić, isticali njegovu vedrinu, opisivanje zgoda koje samo pjesnik može zamijetiti, "nježno" zanimanje za naizgled beznačajne stvari i ljude. "Neki bi građanin prešao sav taj put, a da ništa od toga ne doživi", pisao je Kurt Münzer 1918. godine. "Dok Robert otuda kući donese čitavu knjižicu."
Vedrina nije prva asocijacija na Walsera; bio je austsajder, a njegovi likovi kompleksni antijunaci. Pisao je, po vlastitom priznanju, stalno istu priču – "neku vrstu raspršene knjige o sebi", a njegove se knjige čitateljstvu nisu sviđale, velikim dijelom zbog specifične proturječnosti: često se stilskim gomilanjem i uzvišenim jezikom izražavao o posve beznačajnim stvarima. Da bi se voljelo Walsera, treba imati specifičan smisao za humor, onaj u kojem jezik više ne služi za denotaciju stvari, nego se oslobođen značenja poigrava s vlastitim izražajnim sredstvima.
Voljeli su ga znalci: Musil, Hesse, Walter Benjamin i Thomas Mann, utjecao je na Bernharda i Handkea, a nasmijao Franza Kafku. Prema svjedočenju Maxa Broda, Kafka je čitajući naglas Walserov kratki tekst "Gebirgshallen", o poznatom varijeteu u Berlinu, naposljetku prasnuo u takav smijeh da nije mogao završiti čitanje. Ovo Bodonijevo izdanje, ukrašeno ilustracijama Ivane Jurić i znalački uređeno rukom Marije Ott Franolić, sigurno će razveseliti kolekcionare.
* Kritika je originalno objavljena u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
