Već prošlim romanom, "Anna", Niccolò Ammaniti je, vjerujem, iznenadio svoje čitatelje: ne samo u Italiji, nego i u Hrvatskoj, taj suvremeni talijanski pisac ima ozbiljnu sljedbu, u najboljem smislu te riječi, koja je naučila cijeniti njegov često emotivno klaustrofobičan opus što se većinom vrtio oko djece u tegobnim situacijama. I u "Anni" su se djeca pojavljivala kao tragični junaci, no okruženje nije bilo realno, nego distopijsko: svijet djevojčice Anne i njezina mlađeg brata poharao je tajanstveni virus pristigao iz Belgije koji je poubijao sve odrasle ljude. Post festum se i Annin svijet pokazao “stvarnosnim”: roman je Ammaniti originalno objavio 2015. godine, no na hrvatski je preveden 2020., u jeku pandemije koronavirusa.
U "Intimnom životu" nema djece kao glavnih junaka, nego se Ammaniti motivski "vraća" svojem romanu "Neka zabava počne", opet smo u svijetu visoke politike i bogatih poduzetnika, ali ovaj put bez pulpa. Talijanski pisac ispravno je zaključio da je društveni i politički establišment (postao) dovoljno bizaran i bez sotonističkih sekti, zvijeri iz cirkusa i bugarskih kuhara s paranormalnim moćima. Glavna junakinja "Intimnog života" (Vorto Palabra, 2024., u odličnom, jezično živom prijevodu Snježane Husić) supruga je talijanskog premijera i, prema sveučilištu iz Louisiane i Centru za napredna istraživanja plastične kirurgije tijela i lica iz Carmela, najljepša žena na svijetu – Maria Cristina Palma.
Intiman život Marije Cristine Palme počinje prizorom kao iz vrlo specifične društvene satire; onoga, što bismo u nedostatku krovnog pojma, mogli nazvati "bogataškim snuff filmom". Originalno, snuff filmovi bili bi filmovi u kojima se svjesno inscenira i dokumentarno prikazuje nečije umorstvo, a sam film pritom služi komercijalnoj eksploataciji (nikad nije dokazano da je ijedana takv film snimljen). U žanru bogataškog snuffa ne komadaju se ljudska trupla, ali komada se psiha imućnih i oholih (to je, implicira se, redovito neodvojivo, kao što su prema predrasudama i lijepe žene nužno glupe…): promatramo propast bogataša, rasap je uvijek praćen hladnim i ciničnim okom kamere pod redateljskom palicom koja nam, narativnim strategijama, nalaže porugu i smijeh, ali i proizvodi nelagodu.
Filmski festival u Cannesu posljednjih je godina zaplavljen produkcijom "pornografije bogatstvom": ove je godine Zlatnu palmu dobila "Anora" Seana Bakera, priča o eskort-djevojci koja se uda za priglupog sina ruskih oligarha; 2022. godine Palma je pripala Rubenu Östlundu za "Trokut tuge" što prati bogate goste na luksuznom krstarenju, a koji završe na pustom otoku boreći se za život; 2019. nagradu je osvojio južnokorejski redatelj Bong Joon-ho za film "Parazit" o siromašnoj obitelji koja se infiltrira u obitelj bogataša itd. Sličan je primjer crnohumorna serija Mikea White "Bijeli lotos" (White Lotus, upravo je krenula treća sezona na HBO-u), u kojoj pratimo skupinu gostiju fikcionalnog lanca hotela Bijeli lotos na odmoru (doduše, svaka sezona počinje pronalaskom trupla…).
U svim tim filmova i serijama glazura konvencionalne (i bogataške) društvenosti u jednom se trenutku otopi i na površinu izbijaju borbe za moć potaknute rasom, klasom i(li) spolom, uz više ili manje uspješno izvrtanje klišeja o tome kako "i bogati plaču". Maria Cristina Palma u "Intimnom životu" plače od prve stranice: njezin osobni trener Mirco Tonik toliko se zadubio u priču o veganskoj proslavi rođendana svog dečka da je zabunom skinuo disk sa šipke, a Mariji Cristini na palac je pao uteg od pet kila lijevanog željeza. Mirco viče ubićuse, gotov je, propao je, uništio je stopalo neformalne kraljice wikiFeeta, portala za fetišiste stopala, no mnogo važnije supruge Domenica Mascagnija, predsjednika talijanskog Vijeća ministara.
Maria Cristina nije tipično bogataško zlopamtilo, nije ni zlica, ali fizička ljepota je sve što ima, a njezinu suprugu u ovom trenutku ne ide baš najbolje. Bliže se izbori, Domenico je prisiljen pregovarati čak i s desničarima, jer prognoze pokazuju da će izbore vjerojatno izgubiti. No četrdesetdvogodišnja Maria Cristina, bivša prosječna atletičarka i iznadprosječno uspješna manekenka iz Palerma, uvijek je popularna, na oba kraja društvenog klatna: bilo da se dive njezinoj vitkoj figuri, skupim haljinama i umjetnim grudima, ili šire glasine da su joj platili nekoliko milijuna eura (iz stranačkih crnih fondova) da održava odavno propali brak, ona je, doslovno citiram, "pička i pol". Bivšeg odvjetnika Domenica Mascagnija i koalicijski partneri i oporba optužuju da se služi suprugom kao zlatnim paravanom kako bi prikrio vlastitu skromnu političku vrijednost. "To razmetanje je uvreda svim ružnim ženama, zaposlenim ženama i onima koje boluju od raznih bolesti. Maria Cristina Palma prazna je posuda ispunjena ničime, patetično sredstvo za pridobivanje naklonosti."
Životom Marije Cristine upravlja pomno odabrana klika: tu je, najprije, dodijeljena joj asistentica Caterina Gamberini koja joj se potajice ruga zbog površnosti i prenosi tračeve kako ju suprug premijer vara s državnom tajnicom iz Ministarstva uprave. Na frizuru Maria Cristina smije samo kod hair sculptora (!) Diega Malare, boju kose smije promijeniti samo uz ozbiljne konzultacije jer "plava kosa se tradicionalno povezuje s desničarkama, tako da bi se to moglo pogrešno protumačiti kao približavanje suverenistima i poziv njihovim strankama". No najveću moć i nad njom i nad njezinim suprugom ima tajanstveni Punoglavac, PR-ovac kojeg nitko nikad nije vidio uživo, a koji navodno živi kao pustinjak u gorju Simbruini, neki tvrde u špilji, "iz koje šalje užasno komplicirane e-mailove, prave pravcate sociološke eseje kojima određuje komunikacijske strategije".
Punoglavac odlučuje kako se Maria Cristina odijeva, gdje sjedi za stolom, koje fotografije idu u novine, a na društvenim mrežama objavljuje umjesto nje. Zamislio je bračni par Mascagni predstaviti kao Kennedyje pa na profilima Marije Cristine objavljuju isključivo crno-bijele fotografije. Nije dobro prošlo. Razjarena gomila pisala joj je "da je gadura, kurva dobra samo za kurac i šaku, prezira vrijedno stvorenje koje pije čaj od bergamota dok ljudi skapavaju od gladi i rijeke se izlijevaju iz korita".
Jedina osoba koju Maria Cristina jest odabrala kućni je majstor Luciano Vasile, sin Marije i Tonina, bračnog para, nekadašnje posluge, koji je othranio Mariju Cristinu nakon što joj je umrla majka, poginuo brat Alessi, a otac obitelj davno napustio. Nije to jedina tragedija u njezinu životu – prvi suprug, poznati pisac, poginuo je u automobilskoj nesreći iz koje se Marina Cristina jedva spasila, zbog čega je danas cijela talijanska nacija naziva "Maria Žalostina".
Na rođendanu predsjednika Talijanskih hotelijera i iznajmljivača, kamo je suprug odvuče da razreže tortu isti dan kad joj je osobni trener gotovo slomio palac, Maria Cristina susreće Nicolu Sartija, prijatelja pokojnog brata s kojim je imala kratku avanturu tog ljeta kad joj je brat poginuo. Nije ga vidjela desetljećima. Nicola je od godina pomalo ofucan, ali i dalje uščuvan; dobrodošla promjena od svih tih muškaraca koji je "biraju kao hrta za izložbe", ali moguće i jedan od brojnih narcisa "koji je nastoje zadiviti kako bi to izveo bilo koji zubni tehničar". Nicola se hvali svojim lancem hotela s pet zvjezdica, turističkim naseljem koje samo što nije otvorio, zove ju da isproba gurmansku kuhinju u njegovu restoranu. A onda joj preko WhatsAppa – usred njezine velike preobrazbe u frizerskom salonu – šibne videosnimku njihova mladenačkog seksa koje se ne bi posramili niti redoviti izvođači na Pornhubu.
Tu počinje sedmodnevna drama u kojoj će se raspasti život konformistice i dosadnjakovićke nesklone promjenama. Maria Cristina svjesna je da samo glumi vlastiti život: u svojoj glavi igra sve uloge, sportašicu, manekenku, vegetarijanku, bivšu piščevu ženu, premijerovu suprugu, ponekad čak i majku. No što će sad kad postoji ozbiljna opasnost da zaigra i ulogu pornoglumice? Objavi li Nicola snimku, ona će razotkriti "intimni život koji je predala u ruke muškarca kojemu je vjerovala".
"Intimni život" iz naslova Ammanitijeva devetog romana čitatelja može zavarati. Uz konturu ženskog lica na naslovnici (preuzeta je s talijanskog originala) i naziv knjige očekivali bismo neku vrstu ženske ispovijesti, no najnoviji Ammanitijev roman je društvena satira s dobro uperenom oštricom koja, rekla bih, nerijetko izmiče pobornicima žanra bogataškog snuffa jer imućne nerijetko pretvaraju u karikature u svojim visokointelektualiziranim filmova (pa sve to ponekad ispadne pretenciozno i snobovski, a povremeno i preblizu pliva neutemeljenom klasnom moraliziranju).
Ammaniti kreće upravo od te predrasudno utemeljene karikature pa naslov treba čitati u ironičnom ključu: imaju li praznoglave ljepotice uopće kapaciteta za intiman život ili su samo lutkice, nimfete? Maria Cristina, tako nadzemaljski lijepa idealno je projekcijsko platno za svakog muškarca (i ženu!) kojeg sretne: čak i, kako se pokaže, aseksualni Punoglavac na nju projicira vlastite narcisoidne maštarije.
Ammaniti – i u tome je razlika od popularnog novog žanra snuffa – nije zloban ni zao prema svojoj glavnoj junakinji. Nije ni sentimentalan; ironično je prca kroz lik Diane Brinzaglije, kći cvjećara iz Storte, narodske djevojke koju je profinjena Maria Cristina nekoć poznavala, a u međuvremenu joj se uselila u glavu kao trajni kritički glas što je redovito prizemlji svaki put kad poleti ("Dandanas Maria Cristina pamti nemilosrdnu lekciju koju je naučila kraj kontejnera za smeće: 'Tebe slome kao štapić, a u meni umiru. S tobom hodaju, sa mnom se jebu.'"). U sedam dana radnje servira nam sve moguće klišeje o dominantnoj celebrity kulturi: taman kad čitatelj pomisli da ga je prozreo, Ammaniti – pripovjedački lisac – taj trop dekonstruira. Nećete predvidjeti što se dogodi na kraju, ali mislim da će vam biti drago.
Podijeli na Facebook
