Izdisaj
Ted Chiang kroz spekulativnu fikciju filozofski propituje društvo našeg doba
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Svi pisci znanstvene fantastike imaju identičnu, tajnu molitvu. Kad je njihova kratka priča spremna za objavu, upru pogled u nebo i izgovore: "Molim te, Bože… neka bude volja tvoja i neka Ted Chiang ove godine ne objavi priču." U pitanju je šala koju je jednom prilikom ispričao kanadski pisac Peter Watts, ali istodobno i nije šala: ne znam za drugog pisca znanstvene fantastike koji je objavio samo dvije zbirke, ukupno osamnaest priča, a istodobno za njih dobio četiri nagrade Nebula, četiri nagrade Hugo i čak šest nagrada Locus.
Ime vam na prvu možda ništa ne znači, ali ako ste gledali film "Dolazak" (2016) Denisa Villeneuvea, onda ste otprilike stekli dojam kako Ted Chiang (1967) piše jer je francuski redatelj bazirao zaplet na njegovoj kratkoj priči "Kako si došla na svijet". Priča je prevedena na hrvatski i objavljena u prvoj Chiangovoj zbirci "Kako si došla na svijet i druge priče" u nakladi Vuković&Runjić 2021. godine, a tu je zbirku britanski The Guardian proglasio jednom od stotinu najboljih knjiga 21. stoljeća.
Načelno uopće ne morate voljeti znanstvenu fantastiku, preciznije spekulativnu fikciju, da biste voljeli Chiangove priče. Iako je, usko gledajući, žanrovski pisac, on je danas jedan od najboljih kratkopričaša, majstor te kratke i možda najzahtjevnije prozne forme, a većina njegovih priča ima kultni status jer se bave gorućim temama našega doba postavljajući filozofska pitanja.
Nakon njegove prve zbirke 2021., Vuković&Runjić objavio je godinu kasnije i drugu zbirku "Izdisaj" (prijevod Petra Pugar). U njoj je devet pripovijetki: u "Trgovcu i alkemičarovom prolazu" bavi se putovanjem kroz vrijeme; u "Izdisaju" piše o civilizaciji robotskih bića koja potroše sav zrak a dišu na umjetna pluća; "Što se očekuje od nas" poigrava se s idejom da slobodna volja ne postoji; "Životni vijek softverskih predmeta" istražuje duboku emotivnu povezanost ljudi i digitalnih stvorenja, digienata; "Daceyjev patent automatske dadilje" istražuje zamisao da dojenčad odgajaju roboti; "Istina činjenice, istina osjećaja" ispituje što bi se dogodilo da retinalni projektori, koji omogućuju aktiviranje videodnevnika u vidnom polju, zamijene naše prirodno pamćenje; "Velika tišina" nastala je kao dio umjetničkog projekta s dvojcem Allora&Calzadilla o portorikanskim papigama koje je ugrozila gradnja radioteleskopa u Arecibu; "Omphalos" govori o alternativnoj sadašnjosti u kojoj ljudi vjeruju u kreacionističku teoriju o postanku Zemlje i života, a posljednja "Tjeskoba je vrtoglavica slobode" pak o paralelnim stvarnostima u kojima naši dvojnici donose drugačije životne odluke, a s njima je moguće komunicirati putem posebnih prizmi.
Ted Chiang jedan je od onih pisaca koji uz svoje priče objavljuje i kratke bilješke pa tako čitatelji mogu doznati što je inspiriralo priče. Na kraju zbirke Chiang objašnjava kako ga je na prvu priču potaknuo fizičar Kip Thorne koji je sredinom 1990-ih rekao kako bi se – u teoriji – mogao sagraditi vremenski stroj u skladu s Einsteinovom teorijom relativnosti. Chianga međutim ne zanima klasični trop o putovanju kroz vrijeme i (ne)mogućnosti promjene prošlosti, nego razvija priču u kojoj ta nemogućnost nije nužno izvor tuge.
"Softverski predmeti" aktualan su odgovor na rasprave o umjetnoj inteligenciji i njezinoj sposobnosti učenja, kao i bojazni da bi mogla nadmašiti ljude. Chiang svojom pričom zastupa stav kako je AI poput djeteta kojem će biti potreban ekvivalent dobrog roditeljstva: kompleksni umovi ne mogu se razviti sami i ne rastu kao korov. "Ako želite stvoriti razum koji donosi dvadesetogodišnji boravak u svijetu, morate mu posvetiti dvadeset godina."
Možda je najintrigantnije njegovo književno razmatranje pogrešivosti ljudskog pamćenja i mogućnosti da ono jednoga dana postane digitalno i besprijekorno. "Antropolozi će vam reći da usmene kulture drukčije razumiju prošlost; povijesti za njih ne moraju biti točne koliko moraju ovjeriti način na koji zajednica razumije samu sebe. Svatko od nas trenutačno je privatne usmena kultura. Preispisujemo svoju prošlost kako bi odgovarala našim potrebama i podržala priču koju govorimo o sebi. Digitalno pamćenje te će priče promijeniti tako da one više ne budu bajanja koja ističu naša najbolja djela i brišu najgora, već narativi koji prepoznaju da smo pogrešivi i čine nas manje strogima prema tuđoj pogrešivosti."
* Recenzija je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
