Na 43. stranici, inspirirana 93. stranicom jedne knjige, u kojoj je pročitala kako ljubav dolazi kad joj se najmanje nadamo i kad je ne tražimo, Suzana Matić ovako je zapisala: "Ja ti se ne nadam uopće. Ne tražim te ni najmanje. / Čak me ni ne zanimaš. / Ali svejedno, nemoj se nizaboga osjećati pozvana da mi zato pozvoniš na vrata. / Neću ti otvoriti. / Iskreno; ne podnosim te. Kvarna si, razmažena... nesnosna. / Od mojih podočnjaka. Od mog ne sno - sna." U pjesmi "Nemoj!" Suzana Matić ljubavi poručuje da joj ne treba, a ako ipak bude toliko glupa da dođe, da je neće čuti kako zvoni jer je iščupala zvono iz žice. Neće joj, piše, otvoriti nikad, pa čak i kad bi zauvijek spavala sklupčana pred njezinim vratima, zato, kaže joj, "budi mudra barem jednom u životu; odustani. Mani se ćoravog posla."

Tu, negdje, naslućujemo, u odbijanju te ljubavi, koje se autorica nije sjetila tisućučetiristošezdesetidva dana, šesnaest sati i dvadesetijednu minutu, počinje potreba za - samosanacijom. Suzana Matić, ili ako ne baš ona, a onda njezin alter-ego, ta brbljava Tessa K., koja odbija bilo što ranjivo i osjetljivo sakriti, i koja zajedno s autoricom pati od nesanice već godinama, a možda i veći dio života, odlučuje prostrijeti sebe iznutra, tako da si izokrene kožu i da svu onu unutrašnjost, koju ljudi, više ili manje, vješto skrivaju od pogleda drugih, izloži javnom čitanju i analizi.

"Samosanacije" (Algoritam, 2012.), prva knjiga Suzane Matić, zbirka od 70-ak pjesama u prozi, zapravo su ranjivost prostrta na dlanu, koja se počela razmatati najprije u blogosferi, a onda lanjskog prosinca i na papiru kako bi konačno dobila čvrstu strukturu. Tessa K. autoričin je pseudonim pod kojim piše blog na tesari.blog.hr/ od ožujka 2008. Tesari su inspirirani naslovom jedne Salingerove novele, "Visoko podignite krovnu gredu, tesari" koja je pak naslov preuzela iz Sapfine "Svadbene himne": "Visoko podignite krovnu gredu, tesari / jer, kao Ares dolazi mladoženja, / mnogo viši od visokog čovjeka!"

Suzana Matić voli visine - avione, nebodere, a posebno mostove. Doduše, kad je počela studirati arhitekturu (i završila je, i postala arhitektica danju, a pjesnikinja noću), otkrila je da mostovi nisu visokogradnja, nego - niskogradnja. Tako su je nekako i njezine pjesme u prozi iz visina - nekad duha, a nekad mašte, nagađam - spustile na zemlju: iako često piše o nogama, razbijenim koljenima i krhkima gležnjevima, Suzana Matić ipak, zahvaljujući samosanacijama, (danas) čvrsto stoji na zemlji.

"Samosanacije" su, velikim dijelom, i povijest jedne ljubavi (iako ne samo to, jer su i povijest autoričina života koji se iznimno divi ljepoti oko sebe...), jedne ljubavi koja očito nije uspjela, iz nama nepoznatih razloga, i čija je posljedična bol, a vjerojatno i patnja, "pobijeđena" vremenom, odlukom, ljepotom, plamenom, snagom, boljim... ili, kako je Suzana Matić zapisala u svojoj pjesmoprozi "Kako sam te pobijedila": "Ja sam tebe pobijedila jer sam te nekad jako voljela. / Zato si ne možeš oprostiti."

Ipak, njezinu ranjivost ne treba brkati sa slabošću, osim ako se pod slabošću ne računa "slabost na čuda" (što je ipak nešto sasvim drugo). Jednako tako, osjetljivost koja je, kaže, dominanta u njezinoj strukturi, nema veze s muško-ženskim odnosima. Suzana Matić naprosto je tako nekako podešena: je li to zato što voli visine, ili zato što ne spava, teško je nagađati, iako bih ja rekla da je u pitanju jedan sasvim začudan um, prilično opijen zvijezdama i drugim (prirodnim) elementima i silama, koji mnogo više stanuje u visinama, obitava u svijetu ideja, a kad se spusti na zemlju, ako se ne bavi praktičnom arhitekturom, onda vrlo pomno i, čini se, krajnje spontano, bira riječi i pridaje im sasvim nova značenja.

Da pojasnim. O poeziji, meni se tako čini, teško je zapravo imati argumentirano mišljenje, čak i kad je u pitanju poezija u prozi. Mnogo je tu "problema". Najprije, da bi se razumjela pjesma, taj najkondenziraniji od svih izričaja, trebalo bi dobro, čak intimno poznavati pjesnika. (Ovako si, u mojoj glavi, zamišljam kako hodam za Suzanom s njezinom knjigom u ruci i svako malo joj smetam: "Čuj, Suzana, a što si ti točno mislila kad si napisala ovo...") Tek onda bi se moglo reći je li pjesnik riječima precizno uhvatio kontekst trenutka koji je zapisao ili suštinu ideje. Čitanje poezije, čini mi se, često je čitanje samoga sebe: jer asocijacije, u nedostatku konteksta pjesme, zapravo su moje, a ne autorove. Tumačenje riječi u stihu upravo je to - tumačenje, a ne čitanje.

Kod Suzane Matić sve je to dignuto na razinu više jer ona ima taj bogomdani dar da uobičajenim riječima pridaje sasvim nova značenja i da ih koristi na način kao da je upravo, svježa, stigla iz neke svemirske maglice, pa sad zemaljske riječi prvi put iskušava na jeziku dok joj se slogovi koturaju niz nepce u grlo i nazad i povremeno odbijaju o zube. To je naprosto talent. Pored toga, Suzana Matić u stanju je čak i od telefonskog razgovora, kojem je svrha prodaja automobila, ili od jednog e-maila, koji se greškom vratio pošiljatelju, sastaviti fantastičnu pjesmu!

Za drugi Suzanin talent, koji sam već spomenula, sumnjam da uopće nije talent, nego je zapravo struktura njezina bića; ona osjetljivost i ranjivost koje joj toliko smetaju na početku, i o koje joj zapinju koljena, gležnjevi i noge, a koje, srećom, na kraju zdravo prihvaća. Pjesništvo Suzane Matić u simbiotskoj je vezi s njom samom; neodoljivo je zanimljiva kombinacija. Pjesništvo se, nekako, možda iz predrasude, automatski povezuje s naglašenom emocionalnošću. I, doista, pjesmoproze Suzane Matić bez sumnje su rođene u srcu, ali su detaljno analizirane ili sintetizirane u glavi: sve što je osjećala, i svi za koje je osjećala (a o tome, kao čitatelji, možemo samo nagađati...), prošli su kroz sito i rešeto njezina uma, pa na momente, čitajući, vidimo jednu Suzanu koja strastveno osjeća i drugu, sa strane, koja sve to pažljivo tumači, kroji, zašiva, zateže, namješta. Promatramo jednog mentalca kako vješto izvodi kiretažu nad vlastitim osjećajima; samosanira se.

"Pitam se često", piše Suzana Matić u jednoj pjesmi, "kako rukovati s tom osobom od stakla, koja dok se piše vječito kroči i vježba ravnotežu na istom visokom rubu..." Tessa K. je, otkriva, njezina emocija, a ona, Suzana, njezina je granica. Jer ta je Tessa K. "bolećiva, čeznutljiva, čulna, slaba, putena, varljiva, lunatična, kronično elegična na tom svom tankom rubu...", a iako je autorica njezin raison d'ętre, njen reason for reason, Suzana Matić definitivno nije ona. Ne znam je li uistinu tako ili racionalna Suzana M. samo priželjkuje da ne bude emotivna Tessa K., ili da barem niti jedna ne dominira, nego da surađuju, ali sam sigurna da je Suzana M. stvorila jedinstven, čulan i uman alter-ego koji je podjednako obogatio i hrvatsku poeziju i hrvatsku prozu. Da se poslužim riječima s poleđine knjige, jer sjajno opisuju i moj dojam: "Kakogod, ta osobnost je toliko iznimna, eruditna i osjetljiva, toliko racionalna dok analizira emociju da je osuđena na analitički debakl (...) i umjetnički uspjeh i spektakl. Visoko dignite lukove obrva, Tessa K. je buđenje u nesanici!"

Tessa K. završila je na papiru, a Suzana M. razotkrila izniman poetski talent