Sva radosna mjesta
Tinejdžerski roman koji upozorava na ozbiljne mentalne bolesti
Ivana Smilović
Naša ocjena:
Od knjige "Sva radosna mjesta" prije par godina nije se moglo pobjeći. Naslovnica knjige iskakala je iz gotovo svih izloga, a internet ne treba ni spominjati. Upravo taj hype privukao me i odbio knjizi – krenula sam je čitati, odložila i uzela tek par godina kasnije. U međuvremenu je izašla i filmska adaptacija, i to 2020. godine, koja je također stekla veliki broj obožavatelja.
Knjiga se svrstava u Young Adult kategoriju, ali time se ne treba opterećivati. Uostalom, postoji mnoštvo mladenačkih knjiga iz kojih bi i odrasli mogli mnogo toga naučiti, samo da ih ponovno prolistaju. Jer sam dojam pročitanog uvijek ovisi o trenutnom stadiju života osobe, ali i raspoloženju.
No vratimo se na "Sva radosna mjesta". Glavni likovi, koji nas i vode kroz priču kao pripovjedači, maturanti su Violet Markey i Jonathan Finch. Izmjenjuju se poglavlje za poglavljem, tako da stalno mijenjamo perspektive – iz ženske u mušku, iz jednog života u drugi. Priča počinje njihovim susretom na visokom školskom zvoniku; oboje imaju suicidalne namjere. Potpuno su različiti – Finch je poznat kao čudak, osebujan i pomalo frajerski lik, koji prkosi uobičajenim normama, dok je Violet, pogodit ćete, popularna cura, dio školske elite, ali opet skromna i umjetnička duša.
No oboje u sebi nose boli i traume koje ih, uostalom, dovedu na školski zvonik. Tu ostvaruju prvi pravi kontakt koji se nastavlja razvijati kroz knjigu. Slijedi pomalo jednostavno i baš, reklo bi se, tinejdžersko štivo. Uobičajeni problemi vezani ut te godine, odnosi također standardni (od prijateljskih do gotovo pa mrziteljskih), sve uz pratnju ozbiljnih životnih situacija u kojima se nalaze glavni likovi. Puno je tih lijepih mladenačkih momenata, ali nažalost i mnoštvo tuge.
Vokabular je prilično jednostavan, jer treba uzeti u obzir da ipak čitamo priče 17-godišnjaka. To je sasvim u redu, jer se lako čita i nema nekih zapinjanja zbog kompleksnosti rečenica. Uz dovoljno vremena, rekla bih da se može pročitati u jedan dan.
Čitajući komentare po internetu, stekla sam dojam da ljudi ili obožavaju ili mrze ovu knjigu. Jedni zbog toga što otkriva ozbiljne mentalne probleme s kojima se moguće susresti i u ranoj dobi, a drugi zato jer misle da ih se prikazuje previše banalno. Iako ne smatram knjigu izvrsnom, ne bih se složila ni s ovom drugom stranom medalje. Način na koji ovo djelo prikazuje mentalnu bolest jest nešto jednostavniji nego što bi se možda očekivalo, ali je zapravo prilagođen dobi oboljelih, a i čitateljskoj populaciji kojoj je knjiga primarno usmjerena.
To što se mentalne bolesti poput depresije i bipolarnog poremećaja prikazuju prilagođene mladenačkoj dobi, ne znači da se oboljele degradira ili omalovažava. Dapače, priča osvještava ono što i inače znamo – ne pogađa bolest svaku osobu jednako, niti se s njom svi jednako nose. Netko će životne probleme prebroditi zafrkancijom – netko će leći i skupljati snagu, a neki će, nažalost, i odustati. Shvaćam zašto bi netko ovo djelo mogao shvatiti neozbiljnim, ali to je zato što ga čita iz ozbiljnije perspektive.
Za one mlađe, ipak bi moglo biti vrlo vrijedno. Jer pokazuje kako detektirati ozbiljno u neozbiljnim situacijama, ali i da se određenim raspoloženjima i postupcima ne treba pristupati bezbrižno. Nekome će tijekom čitanja knjige zazvoniti alarm i pomislit će na osobu u svom okruženju koja se uvijek šali, ali u sebi nosi teški teret. Otići ću tako daleko i reći da ovakav tip knjiga može spasiti nečiji život, jer osvještavaju probleme koji su, posebice u ovim prostorima, još tabu tema.
Nije ovo remek-djelo svjetske literature, ali vrijednost definitivno ima. Jer diže glas o onome o čemu se rijetko govori, a pred čime se često zatvara oči.
Podijeli na Facebook
