Pretpostavljam da je većina vidjela taj mem, jer se proteklih mjeseci širio društvenim mrežama poput požara. Na fotografiji je red šibica, poslagane su jedna do druge, no u sredini reda je jedna izmaknuta, izvučena. Šibice prije nje su izgorjele, one iza nje su sačuvane. Poruka je doslovce to značila: izmakni se, zaustavi prijenos koronavirusa. Tu sam sliku, međutim, prvi put vidjela davno, u drugačijem kontekstu: govorila je o sindromu "crne ovce" u obitelji. Crna ovca nije onaj član obitelji što radi probleme, zbog kojeg majke plaču i krše ruke, a očevi piju jer su rodili probisvijete, nego onaj član koji se odupre ustaljenoj obiteljskoj dinamici. To je onaj ili ona koji stekne dovoljno hrabrosti da prekine transgeneracijski lanac nasilja.
Transgeneracijska trauma prilično je nov pojam, još nedovoljno istražen, neki dijelovi njezine teorije osporavaju se ili još istražuju, no ona nesumnjivo postoji. Zamijećena je prvi put kod djece ljudi koji su preživjeli Holokaust: u značajno većem postotku ti su potomci, u mirnodopskim uvjetima, tražili psihološku pomoć od djece čiji roditelji nisu preživjeli ratne strahote. Potom je slično otkriveno kod potomaka robova u Americi, Indijanaca, izbjeglica, žrtava rata... Trauma se, danas se to zna, širi horizontalno – na članove obitelji traumatiziranog (pa su tako supruge branitelja u visokom postotku depresivne, čak do 75 posto!), ali i vertikalno, na potomke – dokazano je, primjerice, da se ratna trauma prenosi do trećeg koljena, do unuka, a seksualno zlostavljanje i mnogo dalje.
"Disfunkcionalnost u obitelji", govori jedan, sporedni lik u novom romanu Ivane Bodrožić "Sinovi, kćeri" (Hermes naklada, 2020.), "kotrlja se od generacije do generacije kao šumski požar gutajući sve što se nađe na njegovu putu, sve dok jedna osoba u tom nizu ne stekne dovoljno hrabrosti da se okrene i suoči s plamenom." Zvuči kao znanstvena fantastika, ali nije, jer dobro je dokumentirano u psihološkoj praksi: ta osoba donijet će mir svojim precima i poštedjeti patnje djecu koja će doći.
Glavna junakinja romana "Sinovi, kćeri", Lucija, nije imala dovoljno snage da bude ta osoba, radije je, govori nam, birala puteve predaka. Upoznajemo je na prvoj stranici ovog dirljivog, plemenitog i, nadam se, revolucionarnog romana: plemenitog jer govori o prijenosu boli i nasilja unutar obitelji i društva na slojevit način, u gustim nanosima tame, bez da se traži krivca – ta metapozicija u stvarnosti je rijetka i teško dohvatljiva, a i roman je stvarnost – junakova, privremeno autorova i čitateljeva; dirljivog jer zalazi u područje ljudskosti duboko, do izvorišta boli, pri čemu to nije pornografsko izvrtanje utrobe nego hrabrost da se sirove, nemaskirane emocije iznesu na stol za nedjeljnim ručkom; revolucionaran jer se nadam da će to postati u hrvatskom književnom polju i navijam da se književno polje prelije u stvarnost. Vjerujem da to želi i autorica, jer inače ne bi na kraju romana (i na crnoj vrpci koja omotava korice) umjesto zahvale napisala ispriku.
Lucija je, nakon prometne nesreće, ostala zaključana u tijelu. Sindrom je rijedak, ali dobro dokumentiran: poznat je kao tzv. locked-in syndrome, trajno vegetativno stanje koje se razvija nakon traumatske ozljede mozga. Bolesnici imaju očuvane kognitivne funkcije i budni su te otvaraju oči, a imaju i očuvane cikluse budnost-spavanje. Ne mogu pomicati donji dio lica, žvakati, gutati, govoriti, disati ni pomicati udove. Mogući su vertikalni pokreti očima; mogu otvarati i zatvarati oči te trepnuti određeni broj puta kako bi odgovorili na pitanje. Takvi bolesnici obično umru u roku od mjesec dana, no ima ljudi koji su sindrom preživjeli i do osamnaest godina.
Lucija je u krevetu bolnice za produženo liječenje i palijativnu skrb tri mjeseca. Bulji u strop i razmišlja, a njezina struja misli, nezaustavljivi vrtlog svijesti iz kojeg izranjaju ljudi i odnosi koji su joj (bili) važni, prvo je što zapljusne čitatelja. Tu je najprije majka, dobrohotnija inačica mita o Medeji: svoju djecu ne ubija, ali ih jede ljubavlju. Znate tu vrstu majke, možda je vaša, moja sigurno jest, a i mnogih mojih prijateljica: od njezine se brige, strahova i tjeskoba ne da disati, živi zaključana u fantaziju da smo mi, kćeri i sinovi, zauvijek njezina djeca, nedonoščad, jer vjeruje da nas jedino tako može sačuvati od svih naših pogrešnih izbora.
"Oblici pobune", govori Lucija, "koje sam u životu pokušavala razviti prema njoj uvijek su završavali gušenjem, kombinacijom njezine ogorčenosti mnome i tuge koju proizvodim u njoj jer sam takva, pa onda posljedično moje krivnje koja bi uvijek na kraju pljunula na vlastiti, smiješan pokušaj emancipacije." Formalno-pravno sve od punoljetnosti Lucija više nije u njezinu vlasništvu, ali svijetom je hodala "omeđena rečenicama koje je baršunastim čekićem jednu po jednu zabijala u rubove mog bića sve od doba tepanja". No situacija se sada promijenila: Lucija leži nepokretna u krevetu, priželjkujući smrt kao oslobođenje, "na papiru piše da ona raspolaže sa mnom", i prvi put jasno vidi – u samu srž njezina, majčina, bića "satkanog od straha koji ima gustoću i zapaljivost nafte, srama koji oblikuje svaki njezin korak prije nego stopalom dotakne zemlju, i zavisti koja ždere njezino tkivo iznutra". I ta je majka stalno dira, njezino tijelo koje konačno sluša nju, "a ne mene, tijelo, najgori pakao".
Na rubovima vida i bića, u sjećanjima i halucinacijama što se miješaju, tu je i brat, Tomislav, čovjek krajnosti, koji nema dovoljno hrabrosti biti usidren u sebi i u neizvjesnosti života, "pa je i njega na kraju puta obijesti sačekao svemogući, ćudljiv, i sklon bizarnim pravilima, Bog". Tomislav je jedan od "obiteljaša", onih što su nanovo otkrili Krista, najčešće u devedesetima, a misle da riječi poput "brak" i "obitelj" pripadaju samo njima, "normalnima", pa stoji na uglovima ulicama i maše lecima, poziva na prosvjed i referendum protiv nakaznih i nemoralnih, čudovišta - pedera, lezbi i, njemu najgore, transrodnih osoba.
Treći koji izranja iz sjećanja je Dorian, muškarac u kojeg je Lucija zaljubljena, i tu počinje zaplet "Sinova, kćeri". Novi roman Ivane Bodrožić zbog specifične će teme nekima neminovno završiti "u ladici", kontekstualiziran kao queer literatura. Nije prvi hrvatski roman koji se bavi LBGTQI tematikom, ali je prvi koji je napisala mainstream autorica, u najpozitivnijem smislu te riječi. Ivana Bodrožić nije na rubu hrvatskog književnog stvaralaštva, nego u njegovu centru, jedna je od naših najvažnijih književnica, čiji se talent i kvaliteta umjetničkog stvaralaštva (više) ne propituju. Namjerno nisam htjela krenuti s tom odrednicom njezina romana – nisam, jer to nije roman samo o "tome", konkretno o ženi koja se zaljubila u transrodnog muškarca i prolazi s njime njegovu tranziciju u muškarca, ali o tome će se, sigurna sam, mnogo pisati. I bit će mnogo udaraca.
Lucija i Dorian upoznali su se i zaljubili u trenutku "u kojem si se iznutra rasparao spremajući se da kroz kožu, sluz, krv i šavove izađeš van". Prvo su htjeli da ih drugi ne vide, pa da ih vide i priznaju kao par, potom da prođe Dorianova operacija, pa da se drže za ruke dok hodaju gradom, da nitko ne spominje prošlost, a možda "ćemo jednom htjeti i da nam se naša prošlost prizna, to se još ne usudim željeti sada, jednom". "Sinovi, kćeri" strukturno su podijeljeni u tri dijela: prvi dio, na koji otprilike otpada polovica romana, čitatelj prati iz Lucijine perspektive, iz bolničke postelje s nelinearnim bljeskovima u prošlost. Drugi dio pripovijeda Dorian, treći dio pripovijeda Lucijina majka. Dok se premješta iz jedne u drugu perspektivu, čitatelj tone sve dublje, kao u slojeve Zemlje: svaka nova pozicija sve je ranjivija i time bolnija, ali i sve bliže izvorištu: i ljubavi i nasilja. I junaci i čitač su poput glavice luka: ljušti se sloj po sloj; to boli, ali i oslobađa.
Transrodnih osoba u populaciji ima jedan posto. Koliko se o njihovim životima rijetko piše, dokaz sam, upravo sada, i ja: jedan dio mene ima poriv ispisati politički korektne pamflete o potrebi prihvaćanja drugačijih – ne da se forsiram, ja to zaista tako osjećam, ali mi nedostaje riječi, zato što mi nedostaje iskustva, kontakta i istinskog razumijevanja, pa već u prvoj misli samu sebe ulovim u prijestupu, jer što uopće znači "drugačiji" kad je normativ ionako konstrukt? I ja, kao i Lucija, što joj Dorian predbacuje u jednoj ljubavničkoj svađi, imam "toliko više riječi koje dolaze od toliko više slobode, ne znaš kuda bi s njom". Svi vi, nastavlja Dorian, sve razumijete, aludirajući na krug kojem i sama pripadam: to smo mi, ti osviješteni, liberalni gradski ljudi, koji imaju prijatelje homoseksualce i lezbijke, koji svake godine hodamo u Povorci ponosa i mašemo transparentima i zastavama. Sve razumijemo. Osim što to znači nepripadati. Temeljno. U prirodi, naravno, ne postoji ono što nije prirodno, inače ne bi postojalo, ali za Doriana se to ipak svodi na sljedeće: "Moje ime odgovara mojoj slici, moja slika odgovara vašim očekivanjima, vaša očekivanja garancija su mog postojanja."
Iz ovoga bi se dalo pomisliti da je Ivana Bodrožić počinila "grešku" našeg zajedničkog kruga i napisala angažiran, politički korektan, pamfletičan roman. Ali nije. Ljubavni odnos Lucije i Doriana ispričan je, za početak, iz nelaskave perspektive za glavnu junakinju: ljubav nije sporna, ali je se ona i srami. "Voljenje tebe", govori Dorianu, "na površinu je izvuklo sve jadno i kukavičko u mom karakteru..." Boji se, recimo, da je majka i brat na vide na televiziji dok hoda na Povorci ponosa. Strahuje da u gradu ne naleti na brata dok se s Dorianom drži za ruku. Frustrirana je ljubopitljivošću prijatelja i poznanika koje zanima kako to točno, seksualno naravno, funkcionira između njih dvoje; prijatelja koji je prodorno promatraju pokušavajući otkriti kakva ju je to trauma iz djetinjstva natjerala u "takvu" vezu.
Istodobno, odnos Lucije i Doriana raskošno je senzualan i slojevit; rijetko u hrvatskoj literaturi susretnem takve opise ljubavi i intimnosti. Lucija se prijateljima "pravda" kako se zaljubila u Dorianovu osobnost, jer stalno se spotiče o biologiju i ideologiju; "Sinovi, kćeri", mimo (rodnih) uloga dodijeljenih glavnim junacima, govore o tome da ljubav, kad je istinska, uvijek klija iz središta našega bića, iz toga što se prepoznamo, što se jasno ugledamo u zrcalu drugoga i što mnogi, prvi put u životu, u tom ogledalu ne vide čudovište ili nakazu, nego čovjeka vrijednog ljubavi. Sebe.
Ono što doista povezuje Luciju i Doriana jest to što su oboje zaključani, a ta trauma vlastite i društvene zaključanosti glavna je tema ovoga romana. Dorian je zaključan jer se rodio u tijelu koje ne korespondira s njegovim rodom. I Lucija je zaključana u tijelu, nesretnim slučajem, no kroz roman postaje jasno da je tijelo, čudnim obratom sudbine, samo odzrcalilo unutarnje stanje: bila je zaključana od početka, time što je rođena kao žensko, a biti rođen kao žensko na Balkanu znači od prvog udaha početi otplaćivati dug što uopće postojiš i dišeš. "Nju treba puno maziti, ona je žensko, ionako će se napatiti", kaže njezin otac njezinoj majci dok je Lucija bila beba. "A što je sa mnom?" vikne majka. "Ja se nisam napatila?"
Zaključana je u tijelo, u rod, i majka. I jedna baka i druga. Iz Lucije što leži nepokretna u krevetu odmotava se dugačka vrpca, crna, i razmotava u prošlost ženske obiteljske brazde, jer "kod nas su se crni dani nasljeđivali uvijek i neizostavno po ženskoj liniji". Nije ovo, naime, roman samo o transgeneracijskoj traumi i transrodnosti; Ivana Bodrožić otključava u hrvatskoj literaturi temu kojom ćemo se tek trebati baviti, a nad kojom leži moćni tabu ili barem stigma: tek nam slijedi hrabro i otvoreno pisati o ženskom nasilju, o nasilju majki nad djecom, o nasilju koje supostoji pored muškog nasilja, o tome kako žene perpetuiraju silu zlobe i boli neovisno o muškarcima, iz vlastitih trauma i razloga.
Roman je ovo koji govori i o tome što znači biti žena u svijetu napravljenom po mjeri muškarca, a koji zajedničkim snagama kroje oba roda. Sljedeće pišem vrlo oprezno: ovo je i roman o tri žene, ispripovijedan iz pozicije tri različite žene, od kojih jedna to ne želi biti jer ne može biti, s obzirom da se iznutra, u svojoj srži, osjeća muškarcem. No Dorian je jednom bio Dora, a to daje rijetku poziciju da se u istom tijelu osjeti koliko je ovdje različit tretman muškaraca i žena: "Jer danas, kad me taj isti svijet pogleda i više ne vidi ono što se podrazumijeva pod pojmom 'žena', ja znam bolje. Znam kako se u kratkom vremenu, iako mene ne čine grudi koje sam imao, jajnici ili brada, odnos tog svijeta prema meni promijenio. Dovoljno je podignuti ruku, pojaviti se, nakašljati, upozoriti, da se ozbiljno shvati, da se bolje plati, da se ne izruguje, ne izrabljuje, ne dobacuje, ne šamara, ne podrazumijeva."
"Sinovi, kćeri" su i roman o zaključanim muškarcima, ne samo onima koji su transrodni. Zaključan je Lucijin otac, oba djeda, brat Tomislav na čijem je primjeru jasno uspostavljena linija nasilja, koju vrlo često zaboravljamo kad se dogodi nešto strašno, kad netko počini jeziv zločin: u svakom zlostavljaču čuči zlostavljano dijete. Svi smo mi sinovi i kćeri naše kulture, a znamo kako to ide s djecom: "kad je puno ljubavi oko njih, djeci buja osobnost, produbljuje se njihov trag u svijetu, postaju jedinstvena ljudska bića, kada toga nema, onda traže gomilu, bezlični se utapaju u masi, bojeći se istupiti iz kolone istih. Prosječnost ih čuva od nedostatka hrabrosti."
Šibica s početka ovoga teksta, ona koja se izmaknula, to je Dorian. Ne znam činim li ovime strahovitu nepravdu transrodnim osobama: time što ih, uz svu njihovu patnju, još koristim kao uzor kako se izmaknuti transgeneracijskom požaru. Ali... potopljeni smo valom epidemije: ne kovida, nego samoće, pritom nismo u karanteni, nego okruženi ljudima, bližnjima, i ne učinimo li nešto kao društvo ta će nas kiselina izgristi.
Mislim da ovo nikad nisam napisala: trebate kupiti ovaj roman, i vraćati mu se i vraćati.
Podijeli na Facebook
