Zbirka otrova
U maloj boci otrov stoji: nepretenciozan roman o poratnim godinama
Ankica Tomić
Naša ocjena:
Koji je to gušt kad, nakon niza pretencioznih knjiga u kojima se zapravo ne radi ni o čemu osim o velikim očekivanjima pisca, naiđete na roman s glavom i repom, a još više – s razrađenim stilom pisanja, lakoćom izražavanja, gdje je svaka riječ na svojem mjestu, a metafora ne samo da stoji nego je usto i duhovita.
Goran Tribuson me osvojio svojom "Povijesti pornografije“, koju sam čitala u nekim formativnim godinama, pa je, eto, bila zadovoljena i ta, toliko poželjna, identifikacija s likovima. Dala sam mu šansu još nekoliko puta, ali njegovi me krimi-romani jednostavno nisu dotakli, kao ni privatni istražitelj Nikola Banić koji nit' je karizmatičan niti me zanima zašto nije...
Unatoč zavidnom opusu, ugurala sam Tribusona u ladicu "one hit man“ (čini se potpuno neopravdano) sve do prije neki dan kad sam, u nedostatku ičega privlačnijeg, s police uzela njegovu "Zbirku otrova“ koju sam valjda kupila na Interliberu, ni sama ne znam ni gdje ni zašto. (A možda sam je nepovratno i posudila od nekoga...)
Čak i da se u ovom romanu ne radi ni o čemu (što je, ponavljam, nekakva moda zadnjih godina), mislim da bi mi se svidio. Čisto onako, osvježenja radi. Tekst jednostavno klizi, nasmijava i potiče priznanje kakvo potiče svaki dobar pisac - "čita mi misli, samo – izražava se bolje“.
Tribuson se opet prisjeća djetinjstva, odrastanja (nečijeg tuđeg, ali uvijek posredno svojeg), trančira bizarne članove obitelji samoprozvanih plemića, zapravo luzera svakoga na svoj način, uz zajednički nazivnik kojim podsjeća – hej, ja sam ipak pisac krimića.
Kao i kod Marqueza, i u Tribusonovim se zaključanim sobama stalno nešto kemija... Ludi ujak toksikolog zatravio je Vladimira pričanjem o trovanjima, jednoj kapi koja može uništiti planet, pa ga odveo u neki novi, izmišljeni svijet u kojem je biti neprilagođen normalna pojava. Ni pradjedove knjige pisane rukom, koje možeš prepraviti ili obrisati kako ti na pamet padne, nisu pridonijele onome što bismo danas smatrali zdravim odrastanjem. Kad baka i otac umru, a majka i ujak prisilno odu iz Vladimirova života, skrb o njemu preuzima ustanova i neki novi ljudi, svejedno neprilagođeni, a uvjereni u vlasitu ispravnost.
I dok Marqueza iščitavamo kao fantastiku, Tribusonova "Zbirka otrova“ savršeno je uklopljena u kontekst prostora na kojem živimo, neke poratne godine o kojima smo slušali iz mnogo različitih izvora, svakog subjektivnog do bola. Metaforički gledano, povijest se prekrajala kao što se, običnom gumicom i olovkom, mogao prekrojiti svršetak pradjedovih romana, ali čisto sumnjam da je Tribuson tu metaforu imao na umu. Ipak, ja ću je tako iščitati. Nakon što me nasmijao do suza, uvukao u psihu likova od kojih nijedan nije do kraja pozitivan, a bogme ni negativan, i zakukuljio intrigu na više razina - i zašto je majka takva i zašto ujaka svi toliko traže i što je to ušlo u prijatelja iz djetinjstva – jedna od vrijednosti ovog romana i u tome je što, makar naizgled jednostavan, vrlo slojevito postavlja pitanja etičke nedodirljivosti, zvjezdanog neba nad nama i okolnosti kojima se, kad-tad, više ili manje, moramo prilagoditi...
Kad govori o vlastitoj mrgudnosti i neosjetljivosti na plošnu zabavu, ostarjeli Vladimir to artikulira neuvijeno i najistinitije što može:
"Domska uprava, koja mene drži remetilačkim faktorom, tvrdi da su takve manifestacije pohvalne, te da je moje stajalište čista mizantropija, meni svojstvena. Istina je, mene nije lako zabaviti, ali ne znam jesam li poradi toga mizantrop. Postoje ljudi koje je veoma lako zabaviti pa se ne može kazati da su zbog toga filantropi. Možda su jednostavno idioti i ništa više.“
Roman o trovačnici u kućnoj radinosti, smjenjivanju režima, defileu ljubavnika kroz obiteljsku kuhinju i (pre)romantičarskom traženju ljubavi po cijenu vlastitog ranjavanja nije nikakva teška literatura. Dapače, ja sam ga čitala na balkonu, a mogla sam jednako tako i na plaži, naglas ili u sebi... Ipak, pročitamo li rečenicu zaklonjeni šeširom (da nam sunce ne udari u glavu, pa jedina briga ne bude tko koga truje), vidjet ćemo da u "Zbirci otrova“ ima toliko istine.
Suprotno ikakvim očekivanjima, mene je uspjela kontaminirati. A knjiga koju štedite da vam dotraje i za sutra obavila je svoju osnovnu funkciju. Jedini je problem – imam li na polici još kakvo skriveno blago?!
Podijeli na Facebook
