George Floyd ubijen je 25. svibnja u Minneapolisu, a njegova smrt izazvala je val reakcija širom svijeta. Samo par dana prije počela sam čitati "Male velike stvari", ne sluteći koliko će tema opisana u knjizi naglo postati aktualna i mučna. Naime, iako je riječ o fikciji, knjiga Jodi Picoult otvoreno je progovorila o nečemu što se očigledno događa svaki dan, ne uvijek toliko brutalno, poražavajuće i tužno kao u slučaju Georgea Floyda, ali ipak se događa. Riječ je o rasizmu i postupcima koje povlači za sobom, a iako ćemo svi panično reagirati i reći da nismo rasisti, stvari ipak nisu tako jednostavne – a to je definitivno jedna od lekcija koju ćete naučiti ako uzmete u ruke ovu knjigu.
Glavni lik je Ruth Jefferson, medicinska sestra i primalja, koja svoj posao voli i obavlja već dvadeset godina s velikom toplinom. Bogata je iskustvom i pričama, čistog uma i srca, a unatoč životnim borbama kao što je pogibija muža, nakon čega je naglo postala samohrana majka, blaga je, ljubazna i dobra. Zbog toga ostvaruje poseban odnos s pacijentima u ranjivom periodu njihovih života, pa joj se oni često povjeravaju i dijele s njom stvari koje ne bi podijelili ni s kim drugim.
Upravo zato, kada osjeti napetost kod novih roditelja prilikom pregleda njihova tek rođenog sina, ova iskusna primalja nalazi mnoštvo opravdanja. Međutim, jedini problem koji Turk i Brit u ovom slučaju imaju je to što je Ruth – crnkinja. Oni su bijeli supremacisti i ne žele da netko "niže rase" dira njihovo dijete, što Turk otvoreno i zatraži od bolnice, a vjerovali ili ne, njegovu zahtjevu je udovoljeno.
No život stvarno piše nevjerojatne priče, pa i nije toliko nemoguće zamisliti da se Ruth nađe sama u dječjoj sobi upravo u trenutku kada dječak kojeg ne smije dodirivati pada u srčani arest. Rastrgana između odluke nadređenih i svog moralnog kompasa, Ruth na trenutak oklijeva prije nego što počne s oživljavanjem, a dijete nažalost ne preživi. U naglom razvoju događaja Ruth ostaje bez posla i upada u ralje američkog pravosudnog sustava, optužena za težak zločin.
U pomoć joj priskače Kennedy, odvjetnica koja se odlučila baviti pravom radi višeg cilja i koja je savjetuje da na sudu ni u kojem slučaju ne spominju rasu, što se Ruth čini poprilično bizarno. Ako su Ruth i Turk dvije krajnosti, Kennedy je njihova sredina, obična osoba, s običnim, normalnim uvjerenjima, spremna uvijek reći da ne vidi boje – no je li to stvarno tako?
Ova knjiga vodi nas kroz tešku priču s jednostavnim, ali mučnim opisima, tjerajući nas da je često čitamo u grču. Pratimo tri lika – Ruth, Turka i Kennedy. Zanimljivo je da u neke razgovore i teme ulazimo iz perspektiva više likova, pa tako i vidimo probleme u komunikaciji, a sve je toliko dobro opisano da shvaćamo razmišljanja koja su različita i prilagođena osobama u čiji um virimo. Kao što se mi uvlačimo pod kožu likovima, tako se ovaj roman uvlači pod kožu nama, čitateljima. Rečenice same lete, emocije su uzburkane – suosjećanje, gnušanje, tuga, bijes… stranicu za stranicom!
Dvojbe, napetost, mnoštvo situacija koje zapravo ni nemaju ispravan odgovor - sve to kriju "Male velike stvari". Borba unutar likova je snažna, a borba unutar čitatelja još jača. Primjerice, kada je riječ o negativcima, ljudima čije izbore i preferencije rijetko tko podržava, njihova bol zbog gubitka djeteta je ipak stvarna i jaka, kao i kod svih ostalih, što dovodi do sukoba između suosjećanja i gađenja.
Ono što je bit ove knjige jest da, kada govorimo o Ruth, nije riječ o tužnoj, nemoćnoj žrtvi koja odlučuje pognuti glavu pred onim što ju je snašlo u nadi da će je to osloboditi, već o snažnoj, ponosnoj crnkinji. Također, cijelo djelo je lišeno pretjerane patetike, što je zamka u koju je autorica vrlo lako moglo upasti. Umjesto toga je upečatljivo i stvarno. Nema skrivenih poruka, one su jasne, glasne i konkretne, a posljedica je čitanja o svakodnevnim situacijama, kroz koje prolaze oni koji igrom slučaja nisu rođeni s bijelom bojom kože, naglo otvaranje očiju i preispitivanje naših uvjerenja i ponašanja.
To se najviše događa kroz priču odvjetnice Kennedy, koju Ruth postupno pušta u svoj život i otkriva joj s čime se mora nositi. Svi smo čuli za teške i okrutne slučajeve poput Georgea Floyda, ali rasizam su svakodnevne male, ali za one koji ih proživljavaju - velike stvari. Riječ je o problemu koji je stalan, nije trend. To su mali udarci, poput nesmotrenih komentara, odmicanja od nekoga jer je druge boje kože, pretpostavki da je netko uspješniji jer izgleda onako kako mi zamišljamo uspješnu osobu. Prvi i najvažniji korak je osvijestiti problem i prihvatiti ga. Pasivnost i samozavaravanje su ponekad gori od ružne riječi, a posljedice mogu biti jednako bolne kao udarci. A zatvaranje očiju? Može dovesti i do gubitka nedužnih života. Bilo da je riječ o novorođenčetu ili odraslom čovjeku, bilo da je riječ o fikciji ili stvarnom životu…
Podijeli na Facebook
