Knjiga o travama
Uputstvo za život koji ima opake reperkusije
Srđan Sandić
Naša ocjena:
“Knjiga o travama“ Sándora Máraija djeluje protupalno. I jest. Pogotovo obzirom na antiintelektualnu klimu koju živimo već predugo i koja nas kronično inficira. Život ovog pisca nije zaobišla tragičnost, i nemogućnost. Dao si je pravo da stane kada dalje nije moglo: oduzeo si je život. Ipak, ova knjiga slavi život, slavi izbor, odgovornost i čestitost, strast, poštenje.
Na trenutak stječemo dojam kao da čitamo uputstvo, recept za život koji ima opake reperkusije, a te su: bit će vam dobro, morate biti sami, nema Drugog, ali za Drugog sve radi, vi sami ste taj Drugi također. Upućuje nas na beskrupuloznu ljubav, sveproždiruću, od koje ne smijemo očekivati sreću. Jer i ljubav može biti bol. Bol je inherentna, melankolija je omniprezentna, u rukopisu, u životu, poslije života?
Knjiga je strukturirana kroz dvjestodvije crtice-fragmenta, gotovo pa pjesme u prozi, mini-eseja o tome kako se pripremiti, uvježbati za svaku onu priliku koja će te pozvati da odustaneš od sebe, svog puta, svog rada, od, preuzetno će zvučati – ljubavi prema samom sebi koju slijedi ljubav prema drugom biću, svijetu, travi, metonimijski.
Srž prave poezije (zahvatimo šire ovu knjigu) uvijek je bila (i bit će!) da bude buntovna. Autor se obraća čovjeku čiji integritet ugrožavaju spone društva, čovjeku koji je u najboljem slučaju, kako bi to Marko Ristić rekao, “ranjen praktičnom neostvarivošću tog integriteta“. “Knjiga o travama“ zaziva osobni protest koji mora prethoditi društvenom, s neprestanim evokacijama i vizijama konkretne ljudske sreće odnosno mira.
Knjiga na momente stvara osjećaj “teatralne uzaludnosti svega“, ona dok slavi život priznaje sve “nemoći očiglednog“, i ne odustaje. Nepošteno bi bilo izdvojiti bilo koji fragment u nizu, iako mi je osobno ovaj najuputniji jer na neki način razotkriva autorov stav prema umjetnosti i njezin odnos s razumom: “Razuman čovjek bez posebne darovitosti može više služiti svijetu nego darovit čovjek bez razuma... Treba jako paziti na one ljude, koje je priroda obdarila darovitošću, ali im uz darovitost nije dala razum. Oni su najopasniji suparnici svakoj struci i općenito ljudskom suživotu.“
Posebno zanimljiv je prehrambeni fragment gdje nas upozorava da svaki dan trebamo pojesti naribanu jabuku, drugi u kojemu nas podsjeća da trebamo govoriti istinu kako bismo možda izbjegli bolest, treći u kojemu alarmira važnost prihvaćanja tuge, kako je ne bismo omalovažili jer će to ići tek kontra nas samih.
Ovu knjigu valja čitati svaki dan pomalo, po redu, i bez reda, nasumično, i tretirati je kao riznicu jer ona to doista jest.
Djelo je napisano 1943., a Sándor Márai ga je posvetio Epiktetu, Marku Aureliju, Montaigneu i svim stoicima, od kojih je učio o moći, dobroj volji i životu bez straha. Biografska crtica nam kaže da je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije “Kad svijeće dogore“, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije.
Bio je protivnik komunističkog režima, a 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se nastanjuje u Italiji, a zatim emigrira u SAD. Unatoč promjenama adresa, kontinuirano piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena.
Njegova djela objavljena su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkrivena i cijenjena od kritike i publike. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.
Podijeli na Facebook
