U šest godina koliko je u nekoliko britanskih bolnica radio kao mlađi liječnik – stažist i specijalizant porodništva i ginekologije – Adam Kay zabilježio je sljedeće: porodio je najmanje 1200 beba; prao je krv pacijentice s vlastitog penisa (krv je za zahvata liptala na sve strane, promočila mu je zaštitnu odjeću i bokserice); ustanovio je da pacijentičinu suprugu ne odgovara apsolutno nijedan kondom zato što je kondome navlačio preko jaja; ubo se na iglu zaraženu HIV-om (srećom, nije se zarazio); dok je pacijentici pisao recept za tabletu za jutro poslije, ona ga je upitala: "Spavala sam s tri tipa sinoć. Hoće li jedna tableta biti dovoljna?"; spriječio je novopečenu majku da pojede posteljicu svojeg novorođenčeta, što je nazivala "placentophagijom" i tvrdila da je prirodno jer to rade "svi drugi sisavci", ali je nije uspio spriječiti da pojede vlastite krvne ugruške (uvjerena da su posteljica); porodio je bebu kojoj su roditelji nadjenuli ime Sayton, što se izgovara kao englesko Satan (Sotona), no u bizarnim imenima ipak je pobijedila njegova kolegica koja je na svijet donijela bebu imena LeSanya, što se izgovara Lezanja, kao engleski izgovor riječi lazanja.

Svim liječnicama, objašnjava Kay na početku svoje knjige "Ovo će boljeti" (Planetopija, 2019., prijevod Nenad Patrun), preporučuje se da bilježe svoja bolnička iskustva, što je poznato kao "refleksivna praksa". Primjeri s početka ovoga teksta tek su djelić iskustava iz tajnog dnevnika mlađeg liječnika, kako je Kay podnaslovio ovu urnebesno smiješnu, mjestimično šokantnu i dirljivu knjigu. "Kada sam prvi put nakon mnogo godina pregledao svoj dnevnik, čini mi se da je moja refleksivna praksa podrazumijevala odlazak u dežurstvenu bolničku sobu i zapisivanje bilo čega iole zanimljivog što se dogodilo tog dana, i taj sam dnevnik vodio poput medicinske Anne Frank (samo s lošijim smještajem)."

Svaki liječnik u Engleskoj odabire svoju karijeru u dobi od šesnaest godina, "dvije godine prije nego što mu je zakonski dopušteno da SMS-om pošalje fotografiju svoga spolovila", piše Adam Kay. Kad sjednete i odaberete razinu A, krenuli ste na putovanje koje traje sve dok se ne povučete u mirovinu ili umrete, pojašnjava. Slijed je ovakav nakon završetka medicinskog fakulteta: stažist, stariji stažist, specijalizant, stariji specijalizant, savjetnik. Kad postanete stariji stažist, znači da je došao trenutak u kojem odlučujete što ćete specijalizirati. Ako odaberete opću praksu, ostajete u bolnici nekoliko godina, radeći na prijamnom odjelu i u hitnoj službi, na općoj medicini i pedijatriji, prije nego što se preselite u zajednicu.

"Ako odaberete bolničku medicinu, postoji mnogo različitih putova kojima možete teturati naslijepo. Ako se sebi sviđate kao kirurg, možete se prijaviti na bilo što: od kolorektalne kirurgije do kardioterapije, od neurokirurgije do ortopedije. Postoje različite grane opće medicine ako vam se ne sviđa uprljati ruke, kao što su gerijatrija, kardiologija, pulmologija ili dermatologija. Osim toga, postoji gomila specijalizacija koje nisu prava medicina ili kirurgija, poput anesteziologije, radiologije ili porodništva i ginekologije. Odabrao sam obs i gineju – ili 'cice i pice' kako smo to šarmantno bili zvali na mom medicinskom fakultetu."

Svidjelo mu se, kaže, to što u porodništvu na kraju imaš dvostruko više pacijenata nego na početku, što je neuobičajeno dobar prosjek u usporedbi s drugim specijalizacijama. Također mu je jedan od specijalizanata za vrijeme studentske prakse rekao da je odabrao cice i pice jer je to bilo lako. "Porođajni odjel doslovno su četiri stvari: carski rez, forceps, vakuumski ekstraktor i šivanje nereda koji ste napravili." Naravno, posao će biti težak emocionalno kada stvari krenu naopako – nema svaka roda sretno slijetanje – ali, nažalost, dubina pada je cijena koja se plaća za visinu uspona. Ono što mu nije rekao specijalizant, doznao je poslije od jedne briljantne savjetnice koja je svojim štićenicama govorila da će do trenutka kada odu u mirovinu iza njih ostati autobus mrtve djece i djece s cerebralnom paralizom – i na tom će autobusu, cijelom njegovom dužinom, biti ispisano njihovo ime.

U vrijeme kad počinje stažirati, Kay je u vezi s djevojkom H. (u međuvremenu se outao kao gay, danas je u braku s Jamesom Farrellom, izvršnim producentom "Igre prijestolja"), radio je i po šesnaest sati dnevno, često bio prepušten sam sebi, kronično neispavan, gladan i zatrpan pacijentima ili, njegovim riječima: "Cijelu noćnu smjenu provodim uz osjećaj kao da voda prodire kroz oplatu mog čamca, a jedino čime mogu izbacivati vodu iz čamca je kontaktna leća malog letećeg medvjedića." Redovito je propuštao dogovorena druženja s prijateljima, proslave rođendana, momačke večeri, vjenčanja i krštenja, a s djevojkom se viđao kao da je jedno od njih zaposleno na Međunarodnoj svemirskoj postaji – dakle gotovo nikada. Jednom prilikom kad se vratio kući na vrijeme, odnosno na kraju smjene, djevojka ga je posjela i tražila da prizna kako je dobio otkaz.

Usprkos tome, Adam Kay uvijek je osjećao silan ponos kada bi kazao kako radi za NHS, jer tko ne voli NHS? Besplatnu javnu zdravstvenu skrb osnovao je u Britaniji Aneurin Bevan 1948. godine, imajući na umu četiri načela: da je besplatna, dostupna svakome kome je potrebna, plaćena novcem iz državnog proračuna / poreza i odgovorno primijenjena. "NHS vam je sredio ruku slomljenu na sportskom natjecanju, dao vam kemoterapiju, izliječio klamidiju koju ste donijeli sa sobom iz Kavosa, dao vam inhalator i sve su te čarolije bile dostupne besplatno. (...) Mi bismo poput nebodera visoke američke račune za zdravstvene usluge trebali doživljavati kao božićnog duha mračne budućnosti koja prijeti privatizacijom NHS-a. Političari se možda prave blesavima, ali nisu blesavi i vrlo prepredeno namamit će nas u tu kućicu od medenjaka. Obećat će nam da će se samo rubni dijelovi NHS-a promijeniti, ali nigdje neće biti mrvica kruha kojima smo označavali put da nas izvede iz šume. Jednoga dana ćete trepnuti, a od NHS-a više neće biti ni traga – a ako se ispostavi da je taj treptaj zapravo bio moždani udar, onda ste najebali sto na sat."

Dakle, veoma slično hrvatskom zdravstvenom sustavu, osim u jednom "sitnom" detalju. Satnica mu je u prvoj godini kao starijem stažistu iznosila 6,60 funti (58 kuna), što je, žali se Kay, nešto više od satnice blagajnice u McDonald'su, iako znatno manje od satnice nadzornika smjene. Kao stariji stažist – a to je bio prije desetak godina – imao je plaću od oko 1950 funti mjesečno. Troškovi života u Velikoj Britaniji veći su nego u Hrvatskoj, pa to nije svota od koje se može neopterećeno živjeti, no poražavajuće zvuči da je britanski liječnik stažist prije najmanje deset godina u Velikoj Britaniji primao plaću od 17.160 kuna, dok je plaća liječnika specijalizanta u Hrvatskoj krajem rujna 2019. godine iznosila 7427,63 kuna.

Tajni dnevnik mlađeg liječnika većim je dijelom humorno štivo; ne bez razloga Kay je, nakon što je dao otkaz u bolnici (a zašto ga je dao potresna je priča), postao komičar, a potom i televizijski scenarist. U svojim je zapisima kratak i britak, nekad sentimentalan, najčešće ciničan i sasvim je jasno da je tu u pitanju izvanserijski talent za komično, a ne tek uobičajena obrana od iznimno stresnog posla koja svakog profesionalca, s osviještenom čežnjom da mirovinu dočeka živ, natjera da stvori emocionalni egzoskelet.

Jedna od meni najduhovitijih epizoda ona je u kojoj Kay otkriva da među liječnicima u bolnicama postoje tri razine šifriranja. Prvo, postoje službeni latinski i grčki izrazi za razna stanja. "Dakle, mi kažemo 'dyspnoea' umjesto 'otežano disanje' i 'epididymo-orchitis' umjesto 'nefunkcionalni kurac i jaja'. Drugo, postoji sloj eufemizama. Umjesto da kažemo da bi možda mogla biti riječ o sifilisu, tražimo 'provjeru VDRL-a' kad želimo reći da su potrebne laboratorijske pretrage; umjesto o HIV-u možemo razgovarati o 'nedostatku CD4', pri čemu se to odnosi na problem imunosti."

Treće, i najzabavnije, potpuno su izmišljene šifre koje su ušle u medicinski rječnik u proteklih par desetljeća. One općenito zvuče uvjerljivo i znanstveno i omogućuju liječniku da bude iskren prema pacijenticama, a da one to ne shvate. Neke od Kayovih omiljenih šifri: kronično trovanje glukozom (pretilost), zastojitis (pojava simptoma odmah nakon zastoja rada nekog organa), slovo Q (jezik visi bočno iz usta u obliku slova Q, kad je riječ o prognozama nečijeg stanja, to je vrlo loš znak, iako ne tako loš kao slovo Q s točkicom, gdje muha šeta po jeziku), status dramaticus (zdravstveno dobro, ali previše emocionalno), terapeutska flebotomija (oporavlja se nakon uzimanja krvi), prebačen na petnaesti kat (mrtav; broj treba biti za jedan veći od broja katova bolnice).

No komika je, kao što je često slučaj u životu, ipak samo glazura. Adam Kay citira studiju koju je 2015. provela Udruga za medicinsku zaštitu, a pokazala je da je 85 posto liječnika imalo nekih problema koji se tiču mentalnog zdravlja dok ih je 13 posto priznalo suicidalne osjećaje. Jedna studija objavljena u British Journal of Psychiatry 2009. godine pokazala je pak da se mlade liječnice u Velikoj Britaniji ubijaju dva i pol puta češće nego druge žene. Liječnici su, naime, svjesni da će do mirovine skupiti onaj autobus mrtve djece jer nema, nažalost, svaka roda sretno slijetanje. Trenuci u kojima opisuje kako se bori za živote svojih pacijentica i njihove djece, kako ženi drži maternicu rukama da ne iskrvari na smrt, porađa djecu u zadnji trenutak prije nego što ostanu bez kisika i poplave, iznimno su bolni, potresni i dirljivi – Adam Kay se sigurno dobro zeza, ali je prije svega liječnik. Knjiga "Ovo će boljeti" doista često boli.

Pored toga što ima i edukativnu vrijednost – mnogima bi, primjerice, mogla iskorijeniti uvriježenu naviku da se liječe biljnim pripravcima jer, zaboga, pa to su "samo biljke, a one su prirodne i nisu opasne" – ona je najviše spomenik požrtvovnosti i nesebičnom radu ljudi u bijelim i plavim kutama, jedna sasvim necinična posveta onima koji su dali Hipokratovu zakletvu i jednom davno su odgađali vjenčanja zbog posla.

Urnebesno duhovito štivo o liječniku koji se strastveno borio za pacijente