Zašto je gavran poput pisaćeg stola? Možete glavu razbijati ovom zagonetkom do kraja vremena, odgovor nećete pogoditi. Postavlja je Ludi Klobučar u "Alisi u Zemlji čudesa", a taj nerješivi problem okosnica je priče koju donosi debitantski roman Meg Shaffer "Igra želja", što ga je nedavno u vještom prijevodu Dunje Dernej objavila nakladnička kuća Znanje.
U njezinu romanu zagonetku postavlja dječji pisac Jack Masterson koji se svojedobno proslavio i obogatio zahvaljujući serijalu romana o otoku Satu. Masterson koji je u srednjim šezdesetima i kombinacija je "Albusa Dumbledorea, Willyja Wonke i Isusa Krista" – kad bi Dumbledore, Wonka i Isus bolovali od depresije i previše pili – pet godina nije napisao ni retka, a kamoli knjigu. Otok Sat iz njegovih romana – magično mjesto na kojem živi tajanstveni Veleum što djeci ispunjava želje, ali i zadaje zagonetke – postoji i u stvarnosti; nalazi se uz obalu južnog Maina. Na tom otoku mjesto označava vrijeme i vrijeme označava mjesto, a na njemu stanuju dva čovjeka, dvadeset jelena i gavran koji je umislio da je pisac. Drugi čovjek, uz Mastersona, ilustrator je njegovih knjiga, trideset petogodišnji Hugo Reese, koji je na otok došao poslom, a ostao iz nevolje. Čitatelj otpočetka romana sluti da je i Masterson – iz nevolje – prestao pisati.
Iz nevolje je pak pobjegla glavna junakinja romana Lucy Hart, danas dvadeset šestogodišnja pomoćnica u nastavi koja radi u osnovnoj školi Redwood u Kaliforniji. Lucy, saznajemo na početku, nema nikakvog kontakta sa svojom obitelji: odrasla je s bakom i djedom kod kojih su je roditelji ostavili – i nikad se po nju nisu vratili – nakon što joj se razboljela mlađa sestra.
Taj radikalan nedostatak brige i ljubavi Lucy, čini se, pokušava nadomjestiti tako što želi usvojiti sedmogodišnjeg dječaka Christophera kojem su stradali roditelji, a socijalna služba ga otad seljaka iz jedne u drugu udomiteljsku obitelj. No Lucy je siromašna, živi u derutnoj kući s cimerima, nema automobil i malo zarađuje, što su sve ozbiljne prepreke kad ju se procjenjuje kao potencijalnu majku.
Kakve veze ima Lucy s piscem dječjih knjiga? Jednom davno, kako obično počinju bajke, Lucy je u Mastersonovim knjigama potražila i metaforičko i stvarno utočište. Kad Masterson javno objavi svoju zagonetku o gavranu i pisaćem stolu, nema djeteta, a ni odrasle osobe, koja ju ne pokuša riješiti. Nagrada je primamljiva: Masterson je napisao novu knjigu, "Želja za otok Sat", postoji samo jedan primjerak i planira ga pokloniti nekome "tko je vrlo hrabar, vrlo pametan i tko zna zaželjeti želju", naravno pod uvjetom da prvo riješi gavrana i stol. A Lucy zna odgovor na piščevu zagonetku. Pravila igre govore pak da s knjigom, ako je osvoji, može učiniti što god želi, uključujući i to da je proda bilo kojem izdavaču.
Ovako prepričano, čini se da je Meg Shaffer napisala roman koji bi se žanrovski mogao svrstati u fantastiku i namijenjen je primarno djeci, no u pitanju je složenije štivo. Meg Shaffer – koja je u međuvremenu napisala još jedan roman, "The Lost Story" (2024.) – magistrirala je televizijsku produkciju i scenaristiku na koledžu Stephens. To znanje osjeća se u strukturiranju "Igre želja" i temama kojima se bavi. Njezin prvijenac roman je za odrasle, a žanrovski bi se prije smjestio u nišu utješne literature, pri čemu to nije pejorativna odrednica.
Čitatelj paralelno prati tri priče: Lucynu koja počinje u suvremenosti i odvija se unatrag do originalne traume, potom odnos Mastersona i njegova suradnika Huga (s odvojcima u njihove intimne rukavce) te umetnuta poglavlja iz prve Mastersonove uspješnice, dječjeg romana "Kuća na otoku Satu" koji je objavio 1990. godine. Prvi od pet dijelova romana suvremeni je, praktički socijalni roman o poteškoćama neudate i siromašne mlade žene koja želi posvojiti dječaka o kojem ionako već brine. Shaffer temi pristupa posvećeno i ozbiljno: djeca u udomiteljskoj skrbi, navodi, imaju dvostruko veću vjerojatno da obole od posttraumatskog stresnog poremećaja nego veterani, sedam puta veću vjerojatnost da obole od depresije i pet puta veću vjerojatnost da budu anksiozna od ostale djece. I četiri je puta vjerojatnije da će završiti u zatvoru.
Zaplet u drugom dijelu romana odvodi nas pak u sasvim drugačiju realnost – mješavinu, recimo, serijala o Harryju Potteru i blaže verzije romana "Deset malih crnaca" Agathe Christie. Zvuči nesklapno, ali zapravo funkcionira sasvim uvjerljivo, a kombinacija avanture i natjecanja nastavlja se u trećem i četvrtom dijelu romana gdje Lucy, uz ostale sudionike Mastersonove igre, na otoku Satu rješava različite zagonetke (s njom ih, naravno, rješava i čitatelj). Ovdje ponajviše dolazi do izražaja ona vještina prevoditeljice Dunje Dernej koju sam spomenula na početku – Masterson uglavnom zadaje igre riječima koje je Dernej domišljato prilagodila hrvatskom jeziku.
Završni, peti dio donosi čitatelju očekivani, ali zadovoljavajući kraj: Shaffer je ljubavni podzaplet postavila tako da potencijalni par nema nikakvih prepreka, što je logično jer je sav autorski angažman ionako od početka usmjeren na drugu stranu.
"Igra želja", spomenula sam, nije roman za djecu, ali čitav govori o – ranjenoj – djeci i funkcionira kao kompenzacija za brojna nesretna djetinjstva o kojima pripovijeda. Shaffer te priče – o djeci čiji su roditelji postali zarobljenici kronične bolesti drugog djeteta, djeci koja brinu o odraslima, djeci koja nisu voljena kako zaslužuju, djeci koja moraju vrisnuti i o tome kako nema ništa hrabrije od djeteta koje traži pomoć – pripovijeda znalački, s obzirom, emotivno angažirano, uostalom kako treba jer "djeca koja imaju teške živote zaslužila su nježne riječi".
U "Igri želja" ta su djeca – danas odrasli ljudi – dobila svoje nježne riječi, konkretan sretni kraj, bez pretjerane sladunjavosti, a s mnogo odličnog humora. Dodatno, prvijenac Meg Shaffer je i srčana posveta čitanju – u knjigama je moguće naći utočište, utjehu i milost.
Podijeli na Facebook
