"Prvi roman Toma Rachmana, novinara rođenog u Londonu, a koji je živio i radio diljem svijeta, toliko je dobar da sam ga morao pročitati dvaput samo kako bih utvrdio kako mu je uspjelo. Još nisam došao do pravog odgovora, a nije mi ni jasno odakle tako mladoj osobi (...) tako zrelo shvaćanje ljudskih slabosti. Čitajući roman, čas se grohotom smijete, čas vam se kida srce." Christopher Buckley za New York Times ovim je riječima prije četiri godine nahvalio prvijenac Toma Rachmana, roman "Imperfekcionisti". Ponukana ne samo time, već i novinarstvom kao lajtmotivom romana, uronila sam u Rachmanov gorko-slatki svijet izgrađen oko jednih - novina.

Neimenovane internacionalne novine na engleskom jeziku sa sjedištem u Rimu, 1954. godine osnovao je samozatajni milijunaš Cyrus Ott. Više od pedeset godina nakon osnutka, novine strelovito jure u propast. Čitatelja je sve manje, kao i novčanih sredstava na kojima novine opstaju. Privatni životi urednika, novinara i redaktora, koji su ujedno i glavni likovi, postaju važniji od samih vijesti i novina.

Upravo je prema likovima Rachman podijelio poglavlja, njih jedanaest. Usporedno s polaganom i neminovnom propašću novina pratimo drame ljudi koji, usprkos svim svojim problemima, nerijetko vezanim baš uz posao, i dalje vole to što rade.

Lloyd Burko dopisnik je iz Pariza koji već godinama nije poslao "pravu" vijest, a njegovi trenuci novinarske "slave" daleko su iza njega. Arthur Gopal, možda i najsimpatičniji lik, pisac je nekrologa kojeg obiteljska tragedija navede da konačno ostvari svoje profesionalne potencijale. Potpuno suprotno Arthuru, Hardy Benjamin, novinarka poslovnih vijesti, toliko je nesigurna u sebe po pitanju muškaraca da to seže do vrlo, vrlo iritantnih granica.

Herman Cohen šef je redakture koji smatra da radi s hrpom nepismenih idiota. Marljivo ispravlja sve budalaštine svojih kolega novinara. Uz Hermana upoznajemo vjerne čitatelje novina, koji se nisu okrenuli internetskim portalima u svrhu informiranja. Doznajemo da su (iako ih je sve manje) čitatelji zahtjevniji no ikad, što, kad razmislite, s obzirom na kvalitetu novinarstva danas, itekako ima smisla.

"Na rubu mu stola stoji hrpa neotvorenih pisama uredniku. Katkad mu se čini kao da se čitatelji samo žale. Obično su starije dobi - vidi to po drhtavom škrabopisu i izražavanju ('Dragi gospodine, pretpostavljam da primate mnogo ovakvih pisama, no moram vam reći da sam konsterniran zbog...'). Treba priznati da čitateljstvo novina danas broji samo desetak tisuća osoba, ali bar su pasionirani. I poštanske marke stižu sa svih strana svijeta, što ohrabruje. (...) Čitatelji tvore neku vrstu bratstva koje se nikad ne sastaje, ujedinjeno voljenim i omrznutim imenima autora članaka, uprskanim komentarima ispod fotografija, veličanstvenim okvirima s ispravcima."

Kathleen Solson glavna je urednica. Vrlo stereotipno, neurotična je i proračunata, pomalo i okrutna. Kod drugih ljudi zanimljiva joj je samo korist koju od njih može izvući, a kada joj više nisu potrebni, odbacuje ih kao stare šlape. Osobine možda i poželjne kod glavnih urednika... Winston Cheung, honorarni dopisnik iz Kaira, mlad je i prije svega neiskusan. Kroz Winstona, Rachman nam opisuje svaki početak u novinarstvu; bezglavo jurcanje amo-tamo u potrazi za pričom, uz veliku vjerojatnost da će vam ju netko na kraju preoteti.

Ruby Zaga usamljena je i depresivna redaktorica. Svako Silvestrovo iznajmljuje hotelsku sobu u Rimu, praveći se da je strašno zaposlena i ugledna poslovna žena koju su nemilosrdni šefovi baš na Staru godinu poslali na put. U depresivnoj samoći se, naravno, opija. Craig Menzies uređuje informativnu rubriku. Na posao dolazi prije svih, a odlazi zadnji. Uz naporan poslovni život, kod kuće ga svaku večer čeka djevojka Annika koja se, malo je reći, dosađuje u Rimu. Pitam se kako se netko može dosađivati u Rimu, no, kako saznajemo kroz Craigovo poglavlje, Annika ubrzo pronalazi zanimaciju u obliku temperamentnog Talijana.

Poglavlje koje me oborilo s nogu i koje sam, oduševljena, čitala dvaput, priča je o Ornelli De Monterecchi, dugogodišnjoj čitateljici naših neimenovanih novina. Ornella je 1970-ih započela jedan iznimno čudan i pomalo ludi ritual. Svaki dan čitala je novine od prve do posljednje stranice, gotovo kao knjigu. Kako je takvo studiozno iščitavanje jednog izdanja novina vrlo teško izvesti u istom danu, Ornella je, normalno, kasnila za aktualnim događajima. I to koliko!

"Nakon godine dana čitanja novina, kasnila je šest mjeseci. Kad su se vratili u Rim 1980-ih, ona je ostala nasukana u kasnim sedamdesetima. Kad je vani bila 1990., ona je upravo upoznavala predsjednika Reagana. Kad su se avioni zaletjeli u Blizance, ona je gledala raspad Sovjetskog Saveza. Danas je izvan njezina stana 18. veljače 2007. U stanu je datum i dalje 23. travnja 1994."

Da je Rachman pisao knjigu samo o Ornelli, ne bih se uopće žalila. Osoba koja istodobno i doslovno živi u sadašnjosti i prošlosti... bilo bi to genijalno štivo! Svakako najzanimljiviji trenutak je onaj u kojem Ornella odlučuje svoj život ipak svesti na sada i ovdje. U zadnja dva poglavlja, upoznajemo Abbey Pinnolu, (omraženu) šeficu financija te izdavača, mladog Olivera Otta.

Između svakog poglavlja, nalaze se kratki narativi, pisani u kurzivu, a koji su mahom vezani uz obitelj Ott, odnosno izdavače novina. Cyrus ih je osnovao, njegov sin Boyd održavao na životu, a unuk Oliver ih je na koncu dokrajčio. U tim kratkim narativima saznajemo zašto je Cyrus uopće osnovao novine, zašto baš u Rimu i zašto su od samog početka bile osuđene na propast.

Svako poglavlje može odlično funkcionirati kao priča za sebe, no kada se sve spoji u cjelinu, kao što je to Rachman majstorski učinio, vraćamo se na početak i apsolutno zaslužene hvalospjeve iz New York Timesa ovom mladom autoru.

"Imperfekcionisti" dobivaju i na vjerodostojnosti podatkom da je Rachman (1974.) diplomirani novinar s Columbia Universityja. Uz to, iskustvo je kalio kao strani dopisnik za Associated Press u Rimu te kao urednik u International Herald Tribuneu u Parizu. Baš zbog toga, mislim da je Rachman insajderski prikazao odnose u redakciji i sve boljke s kojima se danas bori pisano novinarstvo.

Bez obzira na relativnu starost knjige (Lumen izdavaštvo ju je u Hrvatskoj objavilo 2011.), višestruko se isplati iskopati je s polica knjižnica ili knjižara. S jedne strane, knjiga je nošena kompleksnim likovima zbog kojih se smijete, hvatate za glavu ili im "krešete" sve po spisku. S druge strane, kroz likove ćete nanovo upoznati novine i sve one koji su potrebni kako biste ujutro uz kavu bili adekvatno informirani o brojnim aktualnostima. Naravno, pod uvjetom da vijesti ne "prelistavate" na smartphoneu ili računalu.

Prije svega, Rachmanov prvijenac preporučam vjernim ljubiteljima i čitateljima novina, kojima su one dnevni ritual i koji, dakako, i dalje nemaju ništa protiv zaprljanih prstiju nakon šuškavog prelistavanja medija starog više od 400 godina.

Uzbudljiva priča o novinama koje propadaju i članovima redakcije prepunima slabosti