"Vazmi lapis!" kao da je čuje kako joj govori. "Uzmi olovku!" Jednom davno tako bi baba rekla prije nego što bi krenula sa svojom pričom o El Shattu. Mala Padretovica, Nela, uzela bi teku, staru dječju bilježnicu koju je vukla na ljetovanja i nazad na kontinent, pa bi pisala sve što baba govori. Živi u Splitu s majkom, svako ljeto dolazi babi u Velu Luku. Svi stariji Padretovići napamet znaju priču o babinom putovanju u zbjeg u Egipat za vrijeme Drugog svjetskog rata: o devama i pustinji, ukusnim datuljama koje je tamo prvi put probala, o velikom, šporkom brodu, striganju do golega, ferati, Ingležima i Črnima, šatorima, ghibliju i pržini.

No ovo nije ta priča. Baba je mrtva, umrla je u kolovozu, u ljeto 1990., dolazi još samo u snovima, nekoliko puta godišnje. Ona, Nela – istodobno i pripovjedačica i tema – sjedi odrasla, glava joj je u mraku, a ruke su na svjetlu. Nije to, piše, pjesnička figura. U sobi je polumrak, svjetlo lampe osvjetljava tipkovnicu i njezine prste. Nesigurni su i zapliću se, ispisuju pogrešna slova i riječi: stalno se vraća i mijenja utipkano. Strah od napisanog je prevelik, "sve treba dobro prokuhati, dok sva voda ispari i učini se šug, gust i primamljiv". Još samo malo i više neće ostati ništa, samo ono čega se ne smije sjetiti. Pred nama sjedi pripovjedačica koji ispunjava zavjet babi i sebi. Lapis će je, nada se, spasiti.

"Moja dota" Nore Verde, što je pseudonim Antonele Marušić (ne razotkrivam identitet, tako je potpisana i na klapnama knjige), drugi je njezin roman, a peta knjiga, što donosi zrelog pisca. Nazivam je piscem, a ne spisateljicom ne zato što želim poništiti rodne uloge ili pravo spisateljice ne samoodređenje: dojadilo mi je muško zapasavanje prostora književnosti, u kojem je pisac priznanje, a spisateljica "žensko pismo". U ovom je romanu ustao pisac, ispod stola u tinelu, pod kojim se skrivao od batina i boli, igrom slučaja djevojčica koja je sebi, jednom davno, obećala da će pisati i pokazati im. Dok je kao mala čučala uplakana ispod stola, priviđalo joj se oslobođenje koje će iz tog pisanja doći kad jednom bude za sebe mogla reći da je pisac. I eto pisca!

Dota je miraz. U hrvatskom poretku stvari, tradicionalno govoreći, ova djevojčica ima male šanse ostvariti svoje pravo na miraz. Djevojčica je, ali mašta da je dječak koji je učinio pravu stvar: "Dobar sam i jak. Bolji od barbe. I pametniji." Rastrgana je između ženske i muške rodne ekspresije, jedno ljeto opterećena pisanjem pisma u kojem će, sluti se, otkriti vlastitu seksualnu orijentaciju, no klasične dote nema i zato što odrasta u radničkoj i težačkoj obitelji, natopljena onim što danas nazivamo klasnim sramom. Nisu gladni hrane, ali su gladni svega ostalog, mala sigurno. U njezinoj se kući knjige ne čitaju, nema ih, s čežnjom i bijesom govori babi o librima koje je vidjela u Splitu kod jedne svoje prijateljice, uporno pita zašto ih i oni nemaju. "Njezini doma imaju u dnevni boravak puno libri. Svakakvih, debelih i tankih, onih nikih što su učinjene izvanka od kafene kože."

Dota pripovjedačice druge je vrste: buka i bijes, barbine batine od sedme godine života kad je prvi put istuče, do odraslosti i sna koji se ponavlja jednom mjesečno već dvadeset godina – proganja je muškarac u staroj, babinoj kući, krupan je i ljutit, sad će je početi tući. Prva slika u romanu je nasilje, perpetuira se kroz priču uporno, poput maligne bolesti, no autorica ga balansira kontrapunktom – babinom ljubavlju i nježnošću. "Moja dota" vješto je iskrojena: ne samo na površini, nego i duboko unutra, to je gotovo idilična priča o ljubavi babe i djeteta što zajedno provode ljeta do njezina polaska u srednju školu. Kroz taj meki pokrov nevinosti djetinjstva nenametljivo, ali uporno probija stvarnost: radnički, a ne građanski status; baba koja nikad neće postati gospođa; barba (ujak) koji tuče nju, ali ne i svoju djecu; majka koju djevojčica ne uspijeva zavesti svojim duhovitim pričama jer pada s nogu od umora; otac kojeg se djevojčica srami jer mu treba socijalna pomoć.

Mala se ne odvaja od babe, babin je prirepak, napušta je tek rijetko, kad s dječacima igra nogomet ili odlazi na kupanje. Dani su im ispunjeni kućanskim poslovima, odlaskom u bašćinu (imanje u polju), radom u vrtlu, pjesmom i pričanjem priča. "Baba je kao knjiga, samo što je umisto slova njen glas." Kad se vraćaju iz polja, baba pjeva iz sveg glasa: mogla je postati pjevačica, kao mlada je zapela za uho zborovođi iz Splita, ali otac joj nije dopustio, "jerbo da imamo puno bašćine i da va da svi fatigamo". Poslije je htjela biti šarturica, krojačica, "ni to mi nisu hotili dat, nego muči, ne sviri, hodi u poje po cili dan, po dažju i vitru". Kratko je vrijeme, kao mlada cura, radila u pučkoj kuhinji u Splitu, baba se nagledala gladnih i bolesnih, tuča oko pijata fažola ili pure. Majka pripovjedačice pak radi kao konobarica u restoranu. Dok je u Splitu, djevojčica je popodne i navečer uglavnom sama, uspije zaspati tek kad se majka oko ponoći vrati kući. Zato voli biti s babom. "Zašto ne može bit obrnuto: da ja živim s njom, a da u Split dolazim nekoliko puta na godinu. A onda bi mater ostala sama, bilo bi joj grubo. Ali možda bi onda ona mogla lipo nać drugog muža pa ne bi više bila sama, a meni bi bilo lipo s babom."

Na poleđini romana, u blurbu, spominje se kako je roman Nore Verde na tragu Annie Ernaux i Édouarda Louisa. Usporedbe stoje jer "Moja dota" doista u snažnim zamasima govori o borbi jedne obitelji za bolje mjesto u životu kroz neimaštinu, ratove, manjak obrazovanja; govori o "klasnoj borbi" koja u stvarnosti uopće nije borba jer se iz vlastite klase i danas teško može izmaknuti. Majka i baba, barba, ujaci što su otišli u Australiju – sve su to težaci i radnici koji nisu uspjeli dohvatiti obrazovanje, biblioteke i libre.

No iako su zamasi takvog pripovijedanja snažni, iako iz idile uporno probija mulj nasilja i siromaštva, atmosfera "Moje dote" mnogo više priziva "Knjigu o ljetu" Tove Jansson, priču o jednoj djevojčici i jednoj baki koje provode ljeto zajedno na pustom otočiću nakon što je djevojčici umrla majka. U "Knjizi o ljetu" nema grandioznih avantura, tek niz svakodnevnih situacija, rituala i razgovora koji pokazuju da je život sam avantura koju treba preživjeti, i da nas otoci mogu štošta o tome naučiti. U "Mojoj doti" slojeve mraka s kojima će se pripovjedačica boriti u drugim knjigama – kad odraste – ovdje uporno pobjeđuje Slava, inspirirana Vjekoslavom Dragojević Padre, koja nije uspjela postati ni pjevačica, ni šarturica, a ni kuharica, ali je postala najbolja baba na cilom svitu.

U smirivanju sjena, u stalnoj proizvodnji mekoće, pomaže otočki dijalekt, luški. Autorica na kraju romana prilaže kratki glosar u kojem doznajemo da su, na primjer, bagaji prtljaga, frementun kukuruz, imberlan je onaj koji je lud, trknut, malo munjen, lapis je, već znamo, olovka, setemana tjedan, a turčin prostorija za kuhanje i pečenje s kaminom. Glosar ne obuhvaća sve izraze koje autorica koristi, ali čitatelj može lako pratiti govor likova čak i ako je dublje s kontinenta. I kad ne razumije izraz, jasan je kontekst, ono u što ne uspije prodrijeti s razumijevanjem, neka ostane misterij: i idiomi mogu poslužiti kao funkcionalne praznine u koje čitatelj ima pravo upisati vlastiti kod.

Raskošan luški dijalekt doprinosi filmičnosti ovoga romana. "Moja dota" napisana je u kratkim poglavljima koja funkcioniraju poput trodimenzionalnih slika: od početka je jasno da je u pitanju autofikcija, autorica to potvrđuje posvetom na kraju knjige svojoj otočkoj ženskoj familiji, no šavovi koji spajaju autobiografsko s književnim toliko su vješto izvedeni – jedna je u familiji ipak uspjela postati (književna) šarturica – da se čitatelju čini kao da gleda film. Književni postupak besprijekorno je izveden: priča zarobi od prve rečenice; intimno je dirljivo, ali istodobno i univerzalno.

Iako je "Moja dota" zaokružena cjelina, dojam je kako bi iz nje moglo izrasti još romana. Neka pitanja, očito namjerno, ostaju neodgovorena. To nimalo ne smeta čitanju, jer jasno je da je ovo priča o babi – kompozicijski sve se vrti oko nje i pripovjedačica joj se uvijek vraća, u koju god digresiju skrenula. No digresije su intrigantne, mračne, i čitatelj priželjkuje da autorica i u njih usmjeri lapis. S obzirom da je svoju pripovjedačicu ostavila u četrnaestoj godini, na pragu polaska u srednju školu, za koju se mala pripremila, ne boji se, prostora za daljnje pisanje ima.

Te intrige-digresije uglavnom se tiču muškaraca: izmaknutog oca i barbe, osobito porijekla njegova nasilja koje uporno usmjerava na dijete. "Barba može sam izist cilo kilo srdela pečenih na gradele. Pravi se važan s tim, kao da je narodni heroj. On puno fatiga i zato smi puno i jist. Najvažnije je da njemu ništa ne fali. I da je parićano kako bog zapovida. Ali ne zapovida bog, nego barba. To onda oće reć da je barba ustvari bog. Kad ja i baba svaku noć molimo 'budi volja tvoja', to onda molimo barbu da bude volja njegova. Ako je barba stvarno taj bog, onda ja više neću molit, samo ću činit fintu. Ka da će baba skužit."

Djevojčica razmišlja o tome zašto je barba toliko mrzi i zašto je nikad ne pohvali kada vidi da je nešto dobro napravila. Godinama je s njim vodila rovovsku bitku: ona naoružana riječima, on golom silom. "Uvijek je pobjeđivao, ali nikada do kraja, stalno se morao vraćati i iznova udarati. Izgledalo je kao da nikada nije završio posao." Taj nedovršeni posao u odrasloj dobi promeće se u noćne more – nasilje međutim nije sasvim potisnuto u nesvjesno, to znamo iz drugih autoričnih knjiga, uostalom i iz njezina novinarskog angažmana na portalu VoxFeminae.

Pri kraju romana, djevojčica sve glasnije mašta o bijegu. "Kad narastem moram pobić od ovih ljudi. Nije mi jasno kako sam se ja među njima rodila, nekad ni njima to nije jasno, pa se svi skupa čudimo." Idilično prerasta u tegobno, tek u nagovještajima slutimo Drugoga, onoga koji se rađa da ne bude prihvaćen: majka i baba borile su se za golu egzistenciju, između ostaloga i zato da bi kći i unuka dobila i obrazovanje i libre, na njoj je sada bitka druge generacije – još je tu neimaština i klasna borba, ali i sasvim novi, rodni i seksualni, majci i babi nezamislivi prostori slobode. O tome Nora Verde u ovom romanu ne piše – i nije ni trebala – ali se nadam da je to ostavila za idući.