Roseanne McNulty bila je najljepša cura u Sligu. Njezin otac Joe Clear, prezbiterijanac koji je kopao grobove katolicima, obožavao je arije iz opereta, propovijedi davno umrlih propovjednika, svoj motocikl marke matchless i, naravno, Roseanne. Njegova veselost bila je dodatni dar, jer Roseanneina majka nije ispredala legende i legendice o svome životu, i nije imala baš nikakvih priča. Roseanneina majka bila je lijepa. Točka.

Kad je Roseanne imala deset godina, u danima taman nakon Prvog svjetskog rata, otac ju je, obuzet žarkom željom za poučavanjem, odveo na vrh grobljanskog tornja s torbom punom čekića i perja. Dugo je čekao dan bez vjetra za taj posao. Htio je dokazati Roseanne staru postavku da je pri padu sve jednako, da jednako padaju i čekići i perje, u carstvu teorije.

Što je Roseanne vidjela toga dana? “Katkad pomislim da je to ono nešto smiješno u čovjeku, smiješno i možda nastalo iz očaja… ono što je isplivalo na površinu nakon mnogo godina i što vas prostrijeli ljubavlju za tu osobu. Sve je to ljubav, to ne-znanje, ne-viđenje. Stojim pod tim tornjem, vječno, naprežem oči, u vratu mi je grč, a ja buljim i naprežem se, ako ni zbog čega a ono njemu za ljubav. Perje odlijeće, odlijeće, kovitla se. Otac doziva i doziva. Moje mu srce odgovara lupanjem. Čekići i dalje padaju.”

Nije grijeh voljeti vlastitog oca. Ili jest? Možda je zločin osjećati da vam srce kuca za njim, možda jest, ako živite u Irskoj, 20-ih godina prošloga stoljeća. Taj će se dan pokazati ključnim za Roseanneinu sudbinu…

Mnogo, mnogo godina kasnije, točnije 2010. godine, u koju je Sebastian Barry smjestio sadašnjost svojega romana “Tajno pismo”, mi, čitatelji, upoznajemo Roseanne. Navršila je vjerojatno stotinu godina i pacijentica je umobolnice u irskom gradiću Roscommonu. Bolnica je pred zatvaranjem, jer je dotrajala i opasna po pacijente, a doktor Greene, koji nema ni zere smisla za humor i baš zato je smiješan, mora ih sve ispitati kako bi utvrdio tko je doista bolestan i mora biti premješten u novoizgrađenu bolnicu, a tko je zapravo zdrav, već desetljećima, i u umobolnici je završio greškom, nebrigom ili zločinom.

Roseanne, otkrit će doktor Greene - i sam izmučen kompleksnim odnosom s vlastitom suprugom - prilično je tvrd orah. Umjesto da mu ispriča kako je i zašto završila u umobolnici, ona će uporno šutjeti na njegova pitanja i šutnjom ga odvoditi u njegova vlastita tamna mjesta duše, a istodobno će, nama čitateljima, pričati strašnu priču o tome kako je, i koliko teško bilo, zapiše na jednom mjestu Greene, “biti junak bez publike”. Junak bez pljeska i podrške, svaki put kad ste ludo, ludo hrabri, iako je sve protiv vas.

Barryja je za roman, kako je jednom objasnio, inspirirala priča koju mu je ispričala njegova majka o jednoj staroj rođakinji. “Vozili smo se kroz Sligo, i moja je majka uperila prst u kolibu i ispričala da je u njoj živjela prva supruga mog praujaka, prije nego ju je obitelj strpala u umobolnicu. Nije znala ništa o njoj, osim da je bila prelijepa. Jednom sam čuo djeda kako je govorio da je bila nevaljala. To je sve što je preživjelo. To, i glasine o njezinoj ljepoti. Nije imala imena, nije imala sudbine, bila je nepoznata. Osjetio sam gotovo dužnost da pripadne meni i da je, uistinu, iznova izmislim.”

Spletom nesretnih okolnosti i lažnom dobronamjernošću jednog svećenika (!), oca Gaunta, Roseanne će se zateći u ulozi koja je pogodila mnoge žene Irske na početku novoga stoljeća, a koje su, baš poput nje, nestale u ludnicama i samostanima samo zato jer su zanijele izvan braka, ili su ih muževi odbacili. A ako postoji lik koji potvrđuje staru poslovicu kako je put u pakao popločen dobrim namjerama, onda je to svakako otac Gaunt.

Govorimo o vremenu prije i nakon irskog građanskog rata u kojem je bilo lako izgubiti se u brojnim definicijama toga što je zapravo neovisnost i sloboda, i naći se na krivoj strani. Na toj, krivoj strani, svojim će se svjesnim, a možda i slučajnim odabirom naći Roseannein otac; a vrlo brzo nakon njega i ona sama.

I tu, zapravo, počinje Barryjeva priča. Iako ovaj nagrađivani irski dramatičar, romanopisac i pjesnik naoko ispisuje priču o mračnoj povijesti Irske, istina je zapravo da ispisuje historiju jedne, sasvim neromantične ljubavi, one kćeri i oca, vrste ljubavi “bez koje se ne može živjeti, ali se s vremenom pokazalo da to nije istina”, jer se može, i živjeti i preživjeti, iako nam smrt, koja nam oduzme toliko voljeno biće, nalegne na dušu “poput goleme grude olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme”.

“Tajno pismo”, veličanstveni roman nominiran za prestižnu nagradu Man Booker, neće vam, srećom, slomiti srce, kako je reklamira izdavač, ali će vam postaviti mnoga pitanja, kao uostalom i doktoru Greenu koji u romanu, paralelno s Roseanne, vodi vlastite zapise i mudruje iznad svojega komada papira.

Što je istina? Ono što o ocu i svojem životu piše Roseanne ili brižni katolik otac Gaunt? Koliko se duboko može izmijeniti sjećanje da bi se spasilo srce, pa i zdrav razum? Što je zdravije, što je poštenije, što je, uostalom, “istinitije” – držati se suhih činjenica ili se predati slojevitosti života, unutarnjem kontekstu i osjećaju, čak i ako se on ne poklapa s faktima? Jer život se zaista sastoji i od perja i od čekića koji, gledani iz osobnog kuta, vizure jedne kćeri, doista mogu jednako brzo pasti.

“Tajno pismo” je, naoko, jedna sasvim jednostavna priča o prelijepoj ženi koja je preživjela strahote, a svejedno nije prestala voljeti, a svejedno nije izgubila sebe. Čini se da je očeva ljubav oko Roseanne stvorila “opnu” koja ju je čuvala cijeli život; uvjerenje kako je “uvijek dobro sjetiti se trenutaka sreće, u životu ima toliko onoga drugoga, bolje je – dok još možemo – na vidjelo izvući sve međaše sreće”.

Kažem naoko jednostavna priča, jer zapravo uopće nije. Treba znati pisati i treba znati pripovijedati da bi se s ovakvom lakoćom, i ovako uvjerljivo, ispričao cijeli jedan, veoma složen život koji vam je, usprkos kompleksnosti, toliko jasan i blizak kao da ste ga proživjeli sami.

Doista divan roman!

Veličanstven roman o ljubavi kćeri i oca, o perju i čekićima koje život nosi…