U Sjevernoj Koreji imena imaju zgrade, recimo Slava planine Paektu, ali ne i svi ljudi. Neki od njih su, naprosto, samo Zapovjednik, Ispitivač, Glumica, Kapetan, Drugi Časnik ili Gospodar Siročadi - sve napisano velikim slovima. To pokazuje kako u Sjevernoj Koreji uloga, a ne osobnost ili ime lako postanu identitet.

Na krovove tih zgrada s imenima, u sklopu kampanje Trava za meso, nanesene su tone zemlje, a potom dovučene koze. Jasno je zašto - praktično je. Dragi vođa ljubi svoj narod iznad svega, pa se pametno dosjetio da uzgajaju stoku usred grada, u visinama. Nije se jednom dogodilo da zalutali jarić padne na beton, čitavim putem dolje uplašeno meketajući.

U svakom stanu i tvorničkom pogonu u Pjongjangu nalazi se po jedan zvučnik koji stalno mora biti upaljen, a ako ste dobar susjed, provjerit ćete da li stari par, odmah do vaših vrata, redovito sluša program Propagande. Ako to nije slučaj, svakako treba obavijestiti vlasti jer u suprotnome građani neće čuti recept za najbolju sjevernokorejsku juhu od bundevine kore, kako se zaštiti od podle američke agresije, slavni govor Velikog vođe ili najbolju sjevernokorejsku priču koja se emitira u nastavcima.

To je zemlja - i to biste trebali znati - u kojoj se sjevernokorejski slijepi škampi praktički sami ubacuju na palube brodova u Japanskom moru, a morski psi gotovo dobrovoljno predaju svoje peraje, kako bi Dragoga vođu počastili vrhunskim obrokom. U slučaju da na njega netko zapuca, grlica za grlicom zalijeće se u putanju metaka i svaka prsne pernatim žarom domoljubne žrtve, kako bi spriječila ubojstvo Kim Jong-ila. Ili mu naprosto, ako je vruće, iznad glave svojim krilima slože hlad.

U Sjevernoj Koreji godine masovne gladi - od 1995. do 1999., u kojima je, procjenjuje se, umrlo više od milijun ljudi, iako Sjeverna Koreja tvrdi da je umrlih bilo svega dvjesto tisuća - nazivali su Maršem do raja.

To je Sjeverna Koreja. Zemlja o kojoj zapravo nitko ništa pouzdano ne zna. Čak niti oni koji u njoj žive. U Sjevernoj Koreji ljudi se, naime, ne rađaju, nego stvaraju - to je zemlja u kojoj su ljudi naučili prihvatiti svaku im danu stvarnost i u kojoj su jedino priče istinite. “Ako poljoprivrednika država proglasi glazbenim genijem, bolje bi nam bilo da ga oslovljavamo s ‘maestro’. A njemu bi bilo pametno da potajice krene vježbati klavir. Nama je priča važnija od čovjeka. Ako je čovjek u sukobu sa svojom pričom, čovjek je taj koji se mora promijeniti.” U Sjevernoj Koreji postoji samo jedna kazna za propitkivanje stvarnosti, ona krajnja, a građanin može zapasti u strašnu opasnost ako samo zamijeti da je došlo do smjene stvarnosti.

U toj bizarnoj zemlji, u kojoj se mjesto predsjednika države posljednjih šezdesetak godina nasljeđuje kao da je kraljevina - s oca na sina, a ne demokratska narodna republika, i u kojoj su se dva posljednja predsjednika zvali Veliki vođa i Dragi vođa, a trenutni se zove Izvrsni vođa, i koja je u posljednje vrijeme poznata jedino po tome da ostatku svijeta - a primarno Sjedinjenim Državama - prijeti nuklearnim napadom, odvija se radnja “Sina Gospodara Siročadi” Adama Johnsona (Lumen izdavaštvo, 2013.), ovogodišnjeg dobitnika Pulitzerove nagrade za književnost. Imajući na umu da odbor koji dodjeljuje Pulitzerove nagrade lani nije dodijelio onu za književnost, jer se niti jedan finalist nije u potpunosti kvalificirao, činjenica da ju je ove godine dobio Adam Johnson govori doista mnogo.

Adam Johnson, koji ima 46 godina, dosad je napisao zbirku kratkih priča “Emporium” (2002) i jedan roman “Parasites Like Us” (2003), a trenutno na Sveučilištu Stanford predaje kreativno pisanje. Časopis Playboy, nije da je to neka strašna referenca, proglasio ga je jednim od najutjecajnijih i najmaštovitijih profesora koji predaju na američkim koledžima. No možda upravo u tome kako predaje, i slijedom toga kako priča priče, treba tražiti razloge sve veće popularnosti i uspjeha njegova drugog romana koji govori o najbizarnijoj državi na svijetu.

Sjeverna Koreja nije tema koja bi mene, kao čitatelja, privukla, ali me privukla Pulitzerova nagrada. Nakon par pročitanih stranica, uhvatio me ritam Johnsonove priče, ta lakoća pripovijedanja, a dalje me naprosto držala priča: Sjeverna Koreja zasigurno je zemlja u kojoj vlada mrak (ne samo zato što navečer gase struju, pa stanu podzemni vlakovi, liftovi i sve ostalo što pogoni struja), no bizarnost i nadrealnost koje tamo vladaju ne mogu biti bolja pozornica za roman od 520 stranica. Čudno je to reći - jer “Sin Gospodara Siročadi” primarno pripovijeda o neslobodi, teroru, smrti, mučenju i kolektivnim iluzijama - no ovo je jedan od “najzabavnijih” romana koje sam pročitala. Pretpostavljam zato što je život u Sjevernoj Koreji, ovako kako je opisan u romanu, toliko čudan i stran da postaje morbidno smiješan. Čitatelj se zapravo čitavo vrijeme mora podsjećati da je to doista realnost, a ne uvrnuta priča, ili barem najbliže realnosti Sjeverne Koreje što je Zapadu moguće doznati.

Na kraju romana Johnson se zahvalio čitavom nizu ljudi, između ostaloga knjižničarki Korejskih studija na Stanfordu i svojim suputnicima u Sjevernoj Koreji. Johnson je, naime, nakon godina istraživanja, uspio dobiti vizu za Sjevernu Koreju. Kao i svi stranci, imao je 24-satnu pratnju i vidio samo ono što su Sjevernokorejci željeli da vidi. No, ipak... Tu i tamo bi ulovio odsjaje gladi, obitelj koja je u gradskom parku ukrala kestene; na tisuće muškaraca s identičnom frizurom i jednakim plavim cipelama, tisuće žena koje su nosile istovjetnu nijansu ruža. Nije, međutim, vidio niti jednu hendikepiranu osobu. Nigdje ne navodi je li vidio starce, umirovljene ljude. Navodim ovo zato što se lako zanijeti čitajući... i povjerovati da je Sjeverna Koreja samo dobro ispričana priča koja ne postoji u stvarnosti.

Jun Do, čije ime neodoljivo podsjeća na John Doe - ne bez razloga jer je u pitanju igra riječi, svojevrsna korejska izvedenica američkog “imena” za osobe bez identiteta, s tajnim identitetom ili naprosto mrtve i nepoznate - dječak je kojeg je ostavila majka, navodno operna pjevačica, i koji odrasta u sirotištu iako ima oca, gospodara tog sirotišta. Biti siroče u Sjevernoj Koreji, barem u romanu, znači biti građanin drugoga reda, jer postoji razlog zašto su te roditelji odbacili i, još gore, biti siročić znači biti trajno oštećen jer nemaš obitelj koja te naučila dijeliti i žrtvovati se za druge. Jun Do zbog toga sam sebi nadijeva ime; po sjevernokorejskom heroju, mučeniku koji je sam sebi oduzeo život kako bi drugim, prema njemu nepovjerljivim revolucionarima dokazao da na njega mogu računati u tolikoj mjeri da je spreman i ubiti se da im to dokaže. Jest, suludo je baš tako kako zvuči.

Jun Do će, nakon masovne gladi, slavnog Marša prema raju, u kojem je u sirotištu ostao živ tek tucet mališana, postati tunelaš, jedan od onih koji patroliraju podzemnim hodnicima koji vode do Južne Koreje, a potom i profesionalni otmičar. Ne znam je li to istina, ali zvuči kao istina - da je Sjeverna Koreja obučila određeni dio ljudi kako bi vježbali otimanje običnih Japanaca na plažama, da bi se izvještili za otimanje japanskih opernih zvijezda ili majstora sušija jer je Dragi vođa želio samo najbolje od najboljeg.

Potom će Jun Do završiti na ribarskom brodu, kao radio vezist, špijunirajući satelite, američke podmirnice, ruske brodice, svemirsku postaju Mir i dvije američke veslačice koje su naumile preveslati ocean. Tad će prvi put naslutiti što je sloboda gledanja u zvjezdano nebo. “Svake noći zastala bi da prijavi koordinate, komentira stanje svojeg tijela i atmosferske uvjete. Često bi zamijetila i druge stvari – obrise ptica pri noćnoj selidbi, kitopsinu koji bi s njezina pramca grebao račiće. Dok vesla, ima, kako je rekla, sve veću moć sanjanja. Što je to govornicima engleskoga omogućivalo da u odašiljače govore kao da su nebesa njihov dnevnik?”, piše Johnson.

Na ribarskoj brodici, na kojoj nema ni zahoda, ni aparata za gašenje požara, a niti čamca za spašavanje, ali vise portreti Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, i njih se mora braniti životom, Jung Do dobit će tetovažu: svi sjevernokorejski ribari na prsima imaju istetovirano lice supruge. Ribari na more ne smiju ako se ne ožene, jer oni, više od svih, imaju priliku za prebjeg iz te zemlje terora i užasa. Tetovaža je podsjetnik da iza njih ostaje netko tko će platiti životom u slučaju njihova bijega. Jun Do nema suprugu, pa će mu iznad srca istetovirati lice najveće sjevernokorejske filmske zvijezde, Sun Moon. Zbog te će tetovaže Sun Moon postati neraskidivi dio njegova života - najprije kao simboličan rezervat boli u koji će Jun Do, obučen da ne osjeća bol, bježati kad završi u zatvoru, zapravo gulagu, a potom i kao stvarni podsjetnik na to što je intimnost i što je ljubav. U Sjevernoj Koreji ljubav je, naime, luksuz rijetko dostupan čak i onima koji žive u nakaradnom izobilju.

Iako ih dijele čitavi mikrosvjetovi u toj izmišljenoj realnosti čudne azijske države, Sun Moon i Jun Do susrest će se i uživo, nevjerojatnim obratom sudbine. Zajedno će prvi put pogledati neki strani, američki film, crno-bijelu “Casablancu” za koju su čuli da je možda i najbolji film ikad snimljen. Gledat će ga sa skepsom, barem Sun Moon, jer ipak je to crno-bijeli film, a u Koreji se, zna se, svi filmovi o mučeništvu i herojstvu - jer drugih nema - snimaju u boji. Isprva Sun Moon neće moći gledati to zapadnjačko kreveljenje, tu strašno neprirodnu Ilsu Lund koju glumi Ingrid Bergman.

Semiotičari, da privremeno skrenem s teme, strašno vole secirati “Casablancu” navodeći je kao izvrstan primjer toga kako je cijela serija stereotipa, koja se izredala u tom filmu, paradoksalno ojačala strukturu filma. Umberto Eco zamijetio je kako “Casablanca” nije jedan film, nego mnogo filmova, antologija zapravo. “Kad u njoj besramno eksplodiraju svi arhetipovi, dosegnemo homerske dubine. Dva će nas klišeja nasmijati. No stotinu klišeja će nas dodirnuti. Jer osjećamo da klišeji međusobno razgovaraju i slave ujedinjenje.” U “Casablanci” je, pored toga, piše Eco, žrtva jedna od ključnih tema - mit o žrtvovanju provlači se kroz cijeli film.

Do kraja gledanja filma, da se vratim, Sun Moon će shvatiti da su ona i Jun Do poput Ricka i Ilse, a da siročići ipak znaju što je obitelj i žrtva u ime ljubavi, iako obitelji nemaju. Adam Johnson sjajno se poigrao s tom referencom u romanu!

David Mitchell, pisac kojeg sam silno zavoljela zahvaljujući njegovom romanu “Atlas oblaka”, napisao je sljedeće za “Sina Gospodara Siročadi”: “Roman izazovne genijalnosti koji stvara ovisnost; studija o žrtvi i slobodi u dinastiji koja proždire svoje građane; pravodoban podsjetnik na to da su anonimne žrtve diktature ljudska bića koja vole. Hrabra, zadivljujuća knjiga.”

Sljedeći put kad čujete na radiju ili pročitate u novinama neku bizarnu vijest iz Sjeverne Koreje, najbolje države na ovome svijetu u kojoj žive najsretniji građani, nemojte se nasmijati gluposti Izvrsnog vođe Kim Jong-una. Sjetite se da tamo - prema procjenama, jer nitko ne zna sa sigurnošću - živi 24 milijuna ljudi za koje ni danas nije sigurno da znaju da su 1953. godine izgubili rat od Južne Koreje. A moguće je i da upravo love noćne leptire ili gule koru s nekog stabla jer su gladni.

Veličanstven roman!

Veličanstven roman posvećen anonimnim žrtvama sjevernokorejske diktature koje su naučile voljeti