Jedan Shakespeareov sonet seljačkog će sina inicirati u svijet književnosti. Kad kažem seljačkog, mislim na mukotrpan život na farmi: ustajanje u zoru, mužnju krava, okopavanje kukuruza dok vam se ne počnu povijati ramena. U tu surovost past će zraka svjetla, riječ će doslovce postati Riječ. Tako preobražava istinska umjetnost, kao epifanija.

Taj sonet koji je Williamu Stoneru doslovce podario dušu, jer prije je u njemu bio mrak (neznanja), sonet je broj 73, ima ga i u izdanju dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, u prijevodu Luka Paljetka, objavljenog u povodu 445. godišnjice rođenja Barda. "U meni vidiš dan što mora proći/ (...) To gledaš stog da možeš jače ljubit/ Ono što moraš ubrzo izgubit", obraća se Shakespeare Stoneru, u tom trenutku, s udaljenosti od tri stotine godina. Čujete li ga, pita s prezirom predavač Archer Sloane, iznerviran jazom između svog znanja i onoga što može izreći.

Čuje, naravno da čuje. Ali ne može govoriti. Upravo je shvatio da svjetlost, koja prodire kroz prozore učionice, istodobno stvara i dojam da osvjetljenje izvire iz studenata i suprotstavlja se tmini.

To svjetlo u Williamu Stoneru neće umrijeti nikada. Na neke ljude književnost tako djeluje, više je od života jer posreduje univerzalni smisao. Literatura je velika mreža u kojoj je pojedinačni život tek jedan čvor, ali kakva je to mreža! Golema i svjetlucava, rasprostrta preko svemira, tkanje životâ gdje su sudbine, koliko god male bile, prometnute u priču. Svi mi na kraju postajemo priča, ipak smo besmrtni.

Iako tvorevina, ili možda baš zato, književnost je kauzalna, logična, zato tako dobro liječi. Unutarnja matematika priče uvijek pobijedi kaotičnost života. Ono što je bilo neuredno, možda i prljavo, u naraciji se pretvori u tu čarobnu rečenicu koja otvara vrata paralelnoga svijeta: "Bio jednom jedan čovjek..." I taj običan, malen čovjek sa svojim smiješnim životnim izborima, zabludama i kukavičlukom, odjednom izraste u herojsko biće. Imam jednog prijatelja, kad nam je teško, znamo jedno drugome reći: "Morat ću mnogo knjiga pročitati da ovo izliječim."

"Stoner" Johna Williamsa (Fraktura, 2016.) takva je knjiga. Slutim da će postati jedna od onih koje univerzalno primjenjujem, nešto kao antibiotik širokog spektra, panaceja protiv svakodnevne, neizlječive infekcije životom. Nemojte me krivo shvatiti, ja strastveno volim život. Ali kao i većini, postoje dani kad mi ga je, paradoksalno, previše. Udarim u njega kao u zid, preglupa da shvatim što mi poručuje.

"Stoner" je, najkraće što mogu reći, totalni roman, roman o odrastanju, veliki američki roman, ljubavni roman, roman o sveučilišnom profesoru, roman o književnosti, svakako roman za pisce. Padam u iskušenje da ga u potpunosti raskopam, potonem u onu vrstu analize kojom riskiram i dosadu; to je od fascinacije nad talentom i zanatom, potpuno sam očarana stilom pisanja i dubinom. Mogla bih, recimo, barem pola sata piliti o tome koliko je Stonerova sintaksa ritmična; teče poput rijeke. Gledam sad u naslovnicu knjige i imam osjećaj kao da stojim na jako visokoj stijeni, a ovaj se roman, doista remek-djelo, prostire duboko, razlistavaju se mnogobrojni slojevi, s te visoke stijene vijugaju stubišta koja su me odvela u različita značenja.

No to ne bi bilo pošteno, ta analiza uma koji mrvi. Pa ću reći: "Stoner" će se najviše svidjeti onima kojima je književnost religija i(li) utočište. Uostalom, William Stoner, seljački sin koji je došao 1910. godine u Columbiju studirati poljoprivredu, u malom Sveučilištu u Missouriju pronaći će utočište kad se prebaci na studij engleskog jezika i književnosti. Taj dio priče autobiografski oslikava život autora Johna Williamsa (1922-1994) koji je na Sveučilištu u Denveru predavao više od trideset godina, do umirovljenja 1985. godine.

Stoner se u romanu čitavu svoju karijeru trudi postati dobar nastavnik. Isprva je grozan: onu svjetlost, koja ga je uhvatila kao mladog studenta, nikako ne uspijeva prenijeti kad sâm postane nastavnik. Osjeća da, kao i Sloane, ne uspijeva premostiti taj jaz između unutarnje strasti i onoga što isporučuje riječima. Nije perfekcionist, ali je posvećenik riječi – svaki pisac dobro će razumjeti tu frustraciju da se nađe, izmisli prava riječ za vatru koja gori iznutra ili na ravni ideja. Kao u Platonovoj pećini; na zidovima špilje titraju sjene, ali što znače? Kako izići na sunce?

Sveučilište će Stoneru postati utočište na mnogo razina. Utočište za urođenu introvertiranost, za ljubav prema književnosti, za strast prema znanju, utočište od okova teškoga braka, spas od lošega roditeljstva, utočište za ljubav (!) kad se konačno dogodi. Možda je najpotresnije kako će mu sveučilište postati utočište od dva velika rata, između kojih se zbiva glavnina radnje romana, ali i utočište od "drugih", brana od svih onih koji život, pa tako i književnost, trivijaliziraju jer bazično ne poznaju i ne razumiju ni jedno ni drugo. Simbolično će to opisati u uzaludnoj borbi protiv kolege profesora, njegovog antipoda Hollisa Lomaxa, koji "gura" lijenog i perfidnog studenta kojem je mentor. Vjekovna je to bitka između onih koji (pri)znanje osvajaju predanim radom i onih koji se provlače jeftinim šarmom i manipulacijama.

Strast prema znanju, životna znatiželja što je blagoslov svima koji su inficirani, druga je velika tema "Stonera" pored ljubavi prema književnosti. U osnovi, Stoner je loner i luzer. Nije loš suprug, iako je loše odabrao, ali je strašan roditelj, otac koji je u jednom trenutku iz nemoći digao ruke od vlastite kćeri, možda doista nesposoban da je zaštiti od nesretne i histerične majke, a možda bazično samo kukavica. Njegov je život na mnogo razina promašaj, ali istodobno ipak blistav: ako postoji velika pouka u "Stoneru", onda ona govori da se vrijednost našega života mjeri time koliko smo odani vlastitoj autentičnosti, u kojoj mjeri smo sposobni živjeti naše velike strasti. Najveća ljubav Stonerova života, pokazat će se, nije bila Katherine Driscoll (iako je bila velika i prava...), nego ljubav prema znanju. Ona će ga, uostalom, ispratiti i u smrt, otvoriti mu pukotinu u veliko blještavilo s druge strane. Taj prelazak u nematerijalno, kojim završava roman što započinje rođenjem, jedan je od najmajstorskijih opisa smrti u literaturi koji sam ikad pročitala.

Kad je "Stoner" originalno objavljen 1965. godine, prodan je u nekih 2000 primjeraka. Nije sasvim točno da je prošao nezamijećeno, jer je i tada dobio pozitivne kritike. No nije odmah postao bestseler, niti ga se odmah moglo percipirati velikim američkim romanom. Ruku na srce, "Stoner" ni sada nije na popisu velikih američkih romana, što je gotovo žanrovska odrednica, u smislu da je riječ o koncept-romanu koji je napisao američki autor, a u kojem je dobro uhvaćena američka kultura u specifičnom trenutku. Williams dobro lovi taj kulturni trenutak između Prvog i Drugog svjetskog rata, ali na popisu "velikih" vjerojatno nije jer se ne bavi općim, nego pojedinačnim; ne lovi duh vremena većine, nego poziciju individualca koji se utapa u duhu vremena. Ni po čemu nije primjer, pa je time i nevažan (za kulturu).

Puno priznanje koje nije dobio u domovini, "Stoner" je osvojio tek nedavno, u Europi, kad ga je 2011. godine prevela i promovirala francuska spisateljica Anna Gavalda. Poslužit ću se riječima Sarah Hampson iz The Globe and Maila, jer mislim da je dobro objasnila tu suvremenu očaranost zaboravljenim romanom iz 60-ih godina. Kaže da je roman opet privukao pažnju u vremenu kad ljudi osjećaju da imaju pravo na osobno ispunjenje, čak i po cijenu vlastite smrtnosti, a "Stoner" pokazuje da vrijednosti ima čak i kad se život čini promašenim.

O "Stoneru" bih mogla pisati i govoriti još satima, ali njegovu iznimnost možda najbolje potvrđuje činjenica da bih o njemu najradije šutjela. Kad vas očara, razumjet ćete zašto.

Veliki američki roman o malom životu i iznimnoj strasti