Čitanje distopija u mirnodopsko vrijeme ima katarzičan učinak, na sličan način kao i gledanje hororaca u djetinjstvu. Nema veze što se dogodi glavnim junacima, gledatelj se uvijek spasi od straha. Film je završio, užas je potonuo u svjetleću kutiju. No što kad umjetnost reproducira stvarnost ili je prorokuje? U slučaju "Anne" Niccola Ammanitija malo je teže odvojiti realnost od fikcije: Vorto Palabra, u divnom prijevodu Snježane Husić, objavio je "Annu" u najboljem i najgorem trenutku – imamo djevojčicu na pragu djevojaštva koja kroči svijetom poharanim smrtonosnim virusom. Nema kutije koja se može ugasiti.
"Anna" je Ammanitijeva sedma, zadnja knjiga, originalno objavljena 2015. godine. Slično kao u romanima "Ja se ne bojim" i "Pokupit ću te i odvesti", ali s različitim pretekstom, Ammaniti i u "Anni" za glavne junake odabire djecu. Ovdje, međutim, nema odraslih koji su u njegovim drugim romanima i pričama izvor zla i nasilja što se prelijevaju na djecu: svi su odrasli pomrli od tajanstvenog virusa koji djeca nazivaju Crvena, a najstariji stanovnici Sicilije, na kojoj se odvija radnja ovog romana od 240 stranica, nemaju više od četrnaest godina.
U kratkim, slikovitim kadrovima što ih kroji rečenicama – a Ammaniti je poznat kao čarobnjak zamišljanja, pisac koji stilom proizvodi u čitatelju sinesteziju – doznajemo da se Maria Grazia Zanchetta razboljela tri dana poslije Božića 2015. i umrla početkom lipnja 2016., uporno ponavljajući kćeri da mora brata naučiti čitati. Djevojčica Anna imala je tada devet godina, a dječak Astor četiri. Virus koji je pomeo njihovu obitelj, kao i milijune drugih, u Italiju je stigao iz Belgije. Majka je bila svjesna da umire, pa je iza sebe ostavila bilježnicu naslovljenu Važno u kojoj je siročadi zapisala upute za život: o vodi, baterijama, osobnoj higijeni, struji, zdravlju, vatri, prijateljstvu...
Djeca žive na imanju Dudov majur. Nekad lijep dnevni boravak polukružnog svoda, koji je Maria Grazia Zanchetta namjestila rustikalnim pokućstvom i perzijskim sagovima, sada je zatrpan smećem. Prozori su zatvoreni kartonima, a boravak natrpan bocama, limenkama, knjigama, igračkama, printerima, novinama, biciklima, mobitelima koji više ne rade, vrećicama, odjećom, radijskim prijamnicima, plišancima i madracima. Nema struje, diljem zemlje bjesne požari, a Anna svaki put mora ići sve dalje u potrazi za hranom.
Djevojčičino srce prekriveno je "blatom kao košnica koju čuvaju divovske ose". "Izrasla je oko svog brata kao što stablo raste oko bodljikave žice"; majka joj je ostavila brata u amanet, plašeći je očevom mlitavom ćudi, upozoravajući da ne bude kao on, u kojeg se nije mogla pouzdati. Iskamčila je sa samrtne postelje od djevojčice velika obećanja; tko ih ne bi dao majci, tko na njih ne bi pristao pod sjenom smrti?
Dok je Astor bio mlađi, Anna bi ga prije odlaska po hranu zaključala u spremište ispod stuba s njegovim plišancima i bočicom vode. Onda se dosjetila "dimnih čudovišta", pa je brata dobro zaplašila izmišljenim opasnostima koje vrebaju ako se napusti sigurnost kuće. Za vrijeme jedne Annine potrage za hranom, Astor će nestati, a Dudov majur izgubiti i nevinost i sigurnost. To će Annu katapultirati u svijet – ono što je preostalo od svijeta – a u potrazi za bratom pomoći će joj pas maremanac s tri imena i jedan dječak što vjeruje da posebne tenisice mogu promijeniti sudbinu.
"Anna" je ona vrsta književnosti koja u čitatelju izaziva "strah i drhtanje", stavlja našu vjeru u život na kušnju, ali na najljepši mogući način. Ljepota je u literaturi, u Ammanitijevu pisanju, koji sile što razdiru, zastrašujući tanatos, upliće u eros, doslovce. Crvena napada u trenutku kad djeca postaju spolno zrela: bez referentnog okvira odraslih oni ne znaju što spolnost sve donosi pa se bez stida skidaju jednim pred drugima i pokazuju dlake, spolovila i grudi što pupaju. Nije to poziv na ljubavnu igru, nego medicinski pregled: tijelo što buja sat je koji otkucava; računaju koliko im je još vremena ostalo prije nego što im izbije crven osip na vratu i nogama, a na dlanovima i usnama se pojave kraste.
Kako se djeca ponašaju kad nema odraslih? Više životinjice nego ljudi, prepušteni su nagonima i osjetima: hrani, igri i sirovima emocijama. Starija se sjećaju života prije, neki poput Anne osjećaju tako snažnu čežnju za roditeljima "da joj se činilo da propada u rupu iz koje više ne može izaći"; nema zagrljaja i utjeha, mirisa i riječi, nema "bogova" ni "divova" koji bi silu odrastanja mogli regulirati i usmjeriti. Svijet je spaljen, a nevidljivo prijeti: preostaje samo magijsko vjerovanje u čuda. "Koliko je puta čula te priče? Svi koje je sretala govorili su da negdje ima Velikih koji su preživjeli. Gluposti. Virus je sve pobio i nesmetano je dalje ubijao sve koji rastu. Tako je to. A u priču o cjepivu, nakon svih tih godina, Anna više nije vjerovala."
O tome kako ozdraviti od Crvene kružile su tisuće suludih legendi. "Mnogo ih je bilo sigurno da ima Velikih koji su preživjeli epidemiju, da ih još ima s druge strane mora, u Kalabriji. Kriju se u podzemnim skloništima i dovoljno je pronaći ih da budeš izliječen. Drugi su bili uvjereni da treba zaroniti pod vodu s kokoši i ostati sve dok ne ugine: ozdraviš jer joj preneseš virus. A bilo je i onih koji su vjerovali da treba miješati hranu s pijeskom ili popeti se na planinu kod Catanije iz koje se rađaju oblaci." Dječak što vjeruje u čarobne tenisice, Pietro, nada se da je moguće preživjeti dulje od četrnaeste godine. O Velikima koji su živi govorio mu je, priča Anni, dječak koji je imao najmanje šesnaest godina. "Narasla mu je brada, a nije imao ni jednu jedinu mrlju od osipa. Rekao je da ga je spasila jedna velika žena. Ne obična Velika, veća. Zovu je Picciridduna. Visoka je tri metra i Crvena ju je napala, ali joj je sve prošlo."
Nemir koji čitatelj osjeća dok čita "Annu" uzrokovan je, neizbježno, povlačenjem paralela s aktualnom pandemijom, no to naravno nije Ammanitijev predumišljaj; taj književni alat nije bio moguć u vrijeme dok je roman pisao. Napetost gradi na tome što su ugroženi oni koje prirodno težimo zaštititi. "Anna" bi se, recimo, mogla čitati u ključu "opasnosti" koju donosi spolna zrelost, pa i seks (osobito u katoličkoj Italiji), no konflikt izrasta iz toga što su pred djecu postavljeni izazovi odraslosti: od brige za mlađu braću i sestre, preko konkretne brige za egzistenciju – hrana, voda, lijekovi, sklonište, do jeze što proizlazi iz traženja odgovora na pitanja koja ne bi znali ni odrasli da su živi: kako se suočiti s činjenicom da je trajanje vrlo ograničeno? Kako si dijete, koje još nije doseglo potpunu sposobnost apstraktnog mišljenja, objašnjava koncepte kao što su smrt i poništenje?
To su najljepši dijelovi romana, tu su skriveni Kierkegaardovi "strah i drhtanje". "Život nam ne pripada, on teče kroz nas." Anna nesvjesno sluti da sva bića na planetu, od puževa do lastavica, uključujući ljude, moraju živjeti. To nam je zadaća, upisano nam je u tijelo. Djeca su u Ammanitijevu svijetu kao psi: dožive najviše četrnaest godina. No možda, na kraju, "nije važno koliko je život dug, nego kako ga proživiš. Ako dobro proživiš čitav život, kratak vrijedi koliko i dug. Zar ne?"
"Anna" je kratak roman, duboko napunjen čežnjom. Ispod naoko jednostavne priče o svijetu kojeg više nema, barem ne u smislu koji definira civilizaciju, čitatelj propada u naslage smisla i straha, straha i smisla, kao da tone u Zemljinu koru, kroz slojeve granita i gnajsa, sve do točke tališta. U "Anni" nema odraslih, osim u sjećanjima; u svakome od nas, međutim, čuči dijete. Volim vjerovati da će jednom, kad se budemo odvezivali od života, u dubokoj starosti naravno, dijete u nama umrijeti posljednje. Posve neočekivano, "Anna" u ovim turbulentnim vremenima može biti i utjeha: sjetite se, dijete još nije sposobno za apstrakciju, ali jest za magiju.
Podijeli na Facebook
