O Sonjki su loše govorili mahom muškarci, a dobro žene. S jedne strane kazna, s druge razumijevanje, mada je i to neistina. Žene su o Sonjki dobro govorile tek nakon rata jer je bila šaptačica: mogla je baciti urok, ali i spasiti život, ili su njezine „sestre“ u to vjerovale. Muškarci o Sonjki nisu samo loše govorili - prije, za rata i poslije - nego su svašta i činili. Tek je jedan muškarac o njoj govorio dobro, ali bilo je već kasno. Uvijek je kasno kad povijest krene vrtjeti svoj kotač, jer je povijest uvijek protiv ljudi, a ponajviše – protiv žena.
„Sonjka“ Ignacyja Karpowicza, poljskog putopisca, prevoditelja i književnika, brutalan je i nježan roman (kako to već ide s erosom i tanatosom...) o jednoj ženskoj sudbini u ratnom vihoru koja je toliko arhetipska da bi mogla biti svačija. Ipak nije svačija, jer Sonjka je doista postojala: njezino ime i ime njezina nacističkog ljubavnika ispisano je na ploču i postavljeno na most u Królowom Stojłu, stvarnom selu na sjeveroistoku Poljske, blizu granice s Bjelorusijom. Gdje su se Sonjka i Joachim sastajali i je li se Joachim zvao tako ili nekako drugačije, nije važno, no Karpowicz je u svojem romanu opisao kako su jedno drugo znali poleći u travu kraj mosta, pa su mještani to doslovno shvatili i prošlo ljeto pločom na mostu ispravili jednu davnu nepravdu.
„Bila je jedna među nama koja je ljubovala s Nijemcem“, tako je priču počeo piščev ujak, slikar Leon Tarasewicz, i rečenica se urezala Karpowiczu u glavu i tamo bujala deset godina prije nego što je izrasla u roman (koji je u izvanrednom hrvatskom prijevodu Emilija Nuića objavila Hena com). Ta žena, možda Sonja, preživjela je rat. Karpowicz se zanosio idejom da je posjeti i intervjuira, no prije nego što je to učinio žena je umrla. Zato piščev roman počinje tako kako počinje: pretencioznom kazališnom redatelju u poljskoj zabiti, blizu granice s Bjelorusijom, pokvari se auto. Sve to promatra Sonjka vodeći kravu s paše. U području bez signala ponudi piscu okrijepu, šalicu svježe pomuzena mlijeka. On – bez signala za mobitel kao bez glave – prihvati ponudu, pa uz okrijepu dobije i priču.
Sonja se, doznajemo, vrlo mlada toliko naživjela i naosjećala da nakon toga više nije ni živjela ni osjećala. Ima lice na kojem se vidi se da je nešto proživjela, vidi se da je o nečemu maštala, ali prije svega „to je lice koje služi za slušanje, promatranje, jedenje, umivanje, ljubljenje, njušenje, štucanje, plakanje, šmrcanje“. Tome, naravno, služe sva lica, ali ipak nisu svi takve sreće da ih kotač povijesti tako temeljito samelje da im nestanu osnovni instinkti za obmanu i preživljavanje. Sonjka, naime, nije znala sakriti sreću, poslije nije mogla, a i više nije bilo važno, prikriti bol. Zato je i živjela na kraju ničega, u Królowom Stojłu, gdje su stajale samo četiri seoske kućice. U najmanjoj, rezerviranoj za seoske luđake, stanovala je ona.
Žene su stoljećima bile imovina - nerijetko manje vrijedne od krave, kokoši nesilice ili svinjčeta – pa je tako imovina i Sonja, svojem ocu i dvojici braće. Njihova, ženska vrijednost bila je, stoljećima, jedino u tome što su mogle naporno raditi, recimo brinuti o imanju, i, važnije, rađati djecu, točnije sinove. Samo je naoko ironija da je jedna od najvećih povreda u svim ratovima silovati neprijatelju ženu – ropkinju, marvu, imovinu. Nije ironija zato što su takva silovanja sustavna i ciljana, u slučaju rata služe zastrašivanju muškaraca, govore „ja neprijatelj posijat ću svoje sjeme među tvoj rod, okaljat ću ti naciju“, jer je svrha žena, u nacionalističkim državama, produljivati naciju, rađati sinove koje će potom očevi slati u rat.
Sonjku nije silovao neprijatelj, dogodila joj se ljubav, možda zato što je jedne večeri stisnula oči i poželjela da zvijezda padne s neba i donese sreću: „Još sam dugo stiskala oči, a moja je želja potpalila ognjeni znamen u srcu. Ta želja bila je kao pokrov lijesa. Bila je to kratka želja: najviše jedna riječ, možda i manje od jedne riječi.“ No podati se neprijatelju u ratu, ne samo za muškarce pripadnike iste nacije, jednako je „dati se silovati“: ženi koja je to učinila ne može se dogoditi ljubav; izdala je rod, naciju, selo, oca i obitelj. Istina je, međutim, da „silovanje nije ništa više ni ništa manje nego vrlo svjestan proces zastrašivanja žena kojim svi muškarci drže sve žene u stanju straha“ (Susan Brownmiller, „Against Our Will: Men, Women and Rape“, 1975.). I to će Sonjka nekoliko puta iskusiti.
Međutim, brutalnost priče Ignacyja Karpowicza je u tome što „dobri ljudi“ koriste rat za vlastite osvete i zločine koji s ratom nemaju veze. Mogli bismo se zanositi tezom kako rat iz ljudi izvlači najgore pa dobri ljudi postanu „lošiji“, ali zlo ne funkcionira tako. Sonjki se zlo dogodi puno prije nego što rat počne - što točno, neću otkrivati, tek ću citirati: „...djetinjstvo zauvijek ostaje u čovjeku, kao godišnja doba ili okrutnost: moguće ga je poricati, ali ono se ne da ubiti, prebojiti, zaboraviti – u najboljem slučaju moguće je razvući paravan.“ U ratu pak na dobrotu naiđe tamo gdje se najmanje nadala. Sukobi, nesreće i pogromi, čini se, djeluju tek kao pojačivači: ono temeljno u nama naraste do mjere da postane svima vidljivo; kao Sonjino lice stvoreno za ljubljenje, štucanje i plakanje. Vlastito nam lice postane ogledalo karaktera.
Mit o dobrim ljudima koji čine loše stvari – a zapravo lošim ljudima koji se u ratu razulare - okosnica je priče romana, s neočekivanim preokretom na kraju ili, kako bi to autor romana rekao kroz svojeg pripovjedača kad pomislite da je stigla završna scena: „Ali, jebemu, to nažalost nije završna scena“. Priče o zločinu i krivnji nisu uvijek jednostavne, a kad nisu jednostavne, uglavnom potvrđuju da svatko od nas u sebi nosi potencijal i za anđela i demona, pa što prevlada, uvijek osobnim izborom. „Mržnja, čak i ako je žestoka i željezna, beznačajna je pred ljubavi.“ Rado bih to analizirala, ali ne želim vam kvariti čitanje: svatko od nas morat će sam razmatrati motive tog neočekivanog čina milosrđa na kraju romana.
Osnovni zaplet „Sonjke“ ispripovijedala sam linearno, ali on u romanu ne teče tako. Karpowicz, u najboljem duhu postmoderne, miješa sadašnjost (ispovijed Sonjke kazališnom redatelju) s prošlošću (Sonjkinim djetinjstvom i mladošću); sve to, s izvanrednim tajmingom za priču – točno zna kad treba stati i čitatelju dopustiti da predahne od užasa, a nekad i ljepote - prekida sekvencama u kojima je redatelj već po Sonjikinu životu postavio predstavu, doživio premijeru, sasjekla ga je kritika optužujući ga za kič, obožava ga publika koja je pak ulovila sirovost emocije i univerzalnost (ratnog) iskustva.
Igor Grycowski bio je najpoznatiji i najnadareniji (tako su govorili jedni), odnosno najpretenciozniji i operiran od svakog osjećaja za scenu (tako su govorili drugi) kazališni roditelj više mlađeg nego starijeg naraštaja, kao i pisac romana bez razumljive radnje. Grycowski pati, „i to duboko kao pećina i široko kao ocean, a k tomu ima i ogroman ego“. Da poželi počiniti samoubojstvo, mogao bi se popeti na svoj ego i s njega onda skočiti, opisuje ga autor.
Povremeno ciničan, zajedljiv pripovjedač izrugujući se redatelju izruguje se ustvari našoj navici da se odijelimo od drugih bića, pravdajući cinizam individualnošću. „Sonjka“ tako postaje drama za dvoje, njezino razotkrivanje pomaže Igoru da se oljušti kao luk – ispod pretencioznosti i samoživosti odjednom izranja biće: „...pojmio je da mora upamtiti čak i više od onoga što mu je Sonja napričala, shvatio je da pamćenje mora upregnuti u svakodnevnicu rada na kazališnom komadu ili romanu, tako da zacijeli, da napokon ispriča nešto istinito, da se za nešto izbori“.
Autentičnost je, piše Karpowicz, ipak jedan grozan kliše. Često je to točno, osim kad nije. Poneki ljudi ponekad autentično oplakuju sebe, gubitak života kakav su mogli imati da je bilo potpore i ljubavi. Više od toga, neki ljudi nauče i značenje one užasne rečenice - voljeti nekoga više od života. „Zamisli, Ihnat“, obraća se Sonjka redatelju, „vraća se osoba koju voliš više od života. I shvaćaš što 'više od života' zapravo znači. Da se tu, zapravo, uopće ne radi o tvom životu. Da se 'više od života' odnosi na život tvoga muža, tvoga sina, tvoje obitelji.“
Uglavnom, Sonjka je od te spoznaje sjela i oplakivala samu sebe. Zamjećuje da u čovjeka stane više vode nego krvi. Potrebno je mnogo hrabrosti da bi se isplakala ta voda. Nekad pomogne onome tko plače, nekad spasi onoga tko tome svjedoči. Izvanredan roman!
Podijeli na Facebook
