"Prije nego što nemilosrdno pljunu na njega iz svojih udobnih promatračnica, autori novinskih tekstova i književnih priloga morali bi voditi računa o tome da je svako djelo, u najvećem broju slučajeva, sretan spoj odvažnosti i obmane, utjelovljenje samotničke ustrajnosti, ponekad ostvarenje dugo sanjanog sna, ako već nije očajnički pokušaj davanja smisla vlastitom postojanju."

Piše to, negdje pri početku svojeg romana "Vremenska karta" (Fraktura, 2012.) španjolski autor Felix J. Palma, pravim imenom Sanlúcar de Barrameda.

Eh, k vragu. Da je barem ostao samo na pisanju o - pisanju. Jer u tome je zbilja dobar.

Počnimo, dakle, s dobrim. "Vremenska karta", pomalo zastrašujuće dugačak roman od 536 gusto ispisanih stranica u kojem se rečenice nerijetko protegnu u pasuse, a zarez koji olakšava čitanje je omiljena interpunkcija, najprije je vizualno predivna knjiga. Naslovnica koja krasi i američko izdanje romana sigurno će "Kartu" staviti na listu najljepših knjiga 2012. godine. Pored toga, "Karta" je i savršeno prevedena i uređena knjiga i... doista sjajno napisan roman. Usprkos pozamašnoj duljini, u njoj ipak nema rečenice viška, nema uočene greške, nema nelogičnosti ili propuštene gluposti, traljavosti nastale u brzini, praznoga hoda ili zbrzanog odlomka.

Ukratko, Felix J. Palma vrsni je stilist. To mu je, nažalost, i glavna mana jer njegova "Vremenska karta" savršen je artistički produkt u kojem nema ni duše ni emocija. "Karta" je zahvaljujući tom sjajnom stilu koji ne trpi grešku roman hermetične strukture, u kojoj pisac zarobi i čitateljevu misao i tempo čitanja, pa on zapravo ne može mrdnuti, nigdje se ne uspijeva odmoriti, ni o čemu razmisliti, jer je doslovce zarobljen radnjom i rečenicama koje uz to još i krasi otuđeni stil pisanja. Boli me što ovo moram napisati, jer jako cijenim stil, ali jedini način da pobjegnete od ovog literarnog egzibicionizma ovijenog parom novog žanra nazvanog steampunk jest da – zaspete. (Usput, steampunk je žanr nastao 80-ih godina prošlog stoljeća, kombinira elemente SF-a, fantastike, alternative povijesti i horora, a najčešće je smješten u viktorijansko doba ili na Divlji zapad i nužna mu je sastavnica da u radnji ima parnih strojeva. Odličan primjer tog žanra su filmovi Guya Ritchieja o Sherlocku Holmesu.)

Radnja, barem ono što je napisano na ovitku knjige, svakako obećava. Godina je 1896., mjesto zbivanja London. Oduševljeni upravo objavljenim romanom H. G. Wellsa "Vremenski stroj", Londončani, barem oni visokoga roda, počinju strastveno debatirati o tome jesu li putovanja kroz vrijeme moguća, postoje li paralelni svjetovi, što bi se dogodilo da sretnu same sebe putujući u prošlost i kako bi mogla izgledati njihova budućnost. U takvoj atmosferi otvara se poduzeće Vremenska putovanja Murray koje čovjeku 19. stoljeća omogućuje da otputuje u 2000. godinu u kojoj se hrabri kapetan Shackleton bori protiv opasnih robota koji su poharali Zemlju. U njega će se zaljubiti naivna Claire Haggerty, željna da zauvijek otputuje u budućnost, jednako kao što Andrew Harrington mašta o tome da otputuje u prošlost i zaustavi opasnog Jacka Trbosjeka prije nego ubije ženu koju Andrew voli. No svi će se oni naći u nevoljama, zbog čega će morati zakucati na vrata pisca Wellsa...

Zgodno, zar ne?

Nažalost, zgodno je samo do trenutka dok ne shvatite da je žena koju bogataš Andrew voli prosta, doduše zgodna alkoholičarka i prostitutka Marie pa čitatelju uopće nije jasno što bi, za boga miloga, spojilo to dvoje ljudi u ljubavi. Jer Marie nije ni pametna, ni šarmantna, a niti nešto posebno karakterno ocrtana, osim u par grubih piščevih poteza rukom pa zaista nije jasna sva ta drama u koju Andrew upadne već na prvoj stranici s pištoljem u ruci. Ni sa Claire i kapetanom Shackletonom čitatelj nije bolje sreće, jer je cura naivna, pa čak i malo priglupa do te mjere da je neugodno čitati. Zašto su, doista, ti ljudi zanimljivi da im je pisac, svakome, udijelio po dvije stotine stranica? Jer niti s jednim od njih se čitatelj ne uspijeva poistovjetiti; ni sa kim nema ništa zajedničko, niti jedne proste, jednostavne, najosnovnije ljudske emocije.

Dodatni je problem što pisac minira samog sebe kroz tri tematske cjeline, koje sadržajno obuhvaćaju tri različite priče, a kojima je svima poveznica Wells. Iako je Wells kao lik dobro ocrtan (i zapravo jedini doista zanimljiv!), problem je što, kad shvatite obrat u prvoj priči, ne trebate biti poseban genijalac da naslutite da će sličan slijediti i u preostale dvije, a pred vama je još gotovo 400 stranica tog prokleto gusto istipkanog romana... "Vremenska karta" bi možda bila i zanimljivo štivo da je Felix J. Palma mogao držati jezik za zubima - tijekom čitavog romana ne može se otresti te neobične navike da čitatelju, kroz glas sveznajućeg pripovjedača, objašnjava određene koncepte o putovanju vremenom, otkriva obrate u radnji prije nego se dogode, a kad se dogode, onda ih još i detaljno pojašnjava kao da se boji da ga čitatelji neće razumjeti. Na nekoliko mjesta se pripovjedač čak pravda što roman nije odmah počeo s pričom o gospođici Haggerty, namjerno odbija ispričati što se dogodilo u sobi među ljubavnicima, moli za strpljenje dok upada u pripovjedne digresije o pojedinim likovima... Povremeno je to duhovito, ali većinom je naporno, otprilike kao da vam netko, dok gledate film, neprestano unaprijed prepričava što će se dogoditi u idućoj sceni ili zapitkuje kako vam se radnja dosad svidjela.

Palma je, ukratko, pisac davež, usprkos svom njegovom artizmu, i kad zaklopite knjigu sretni ste što ste prokletu stvar konačno priveli kraju. Sad, konačno, na miru možete čitati sve one knjige koje ste nestrpljivo pogledavali na policama!

'Vremenska karta' savršen je artistički produkt u kojem nema ni duše ni emocija pa ćete vjerojatno zaspati