Ivor Bošnjak bivši je načelnik Odjela za strance u neimenovanom hrvatskom gradu o kojem na početku znamo tek to da u njemu stranaca nema. Oženjen je Jasminom, s kojom ima dvoje djece, a slobodno vrijeme provodi s četvoricom prijatelja iz djetinjstva - kriminalcem Dugim, komunalnim inspektorom Simfonijom koji je sanjao o tome da postane rock gitarist, filozofom Kantom koji je završio kao nastavnik na zamjeni u osnovnoj školi i šljakerom Piletom koji se predstavlja kao univerzalni fizički radnik. Nakon noći u kojoj su pretjerali s cugom, drogom i hranom s roštilja, Bošnjak ujutro dolazi na novo radno mjesto. Postao je vršitelj dužnosti načelnika Policijske uprave.

Ivor je krajnje neambiciozan i kao čovjek i kao policajac, i baš zato postaje idealno privremeno rješenje dok se politička pozicija i opozicija ne dogovore tko im više odgovara na mjestu prvog policajca u gradu. Stari načelnik, kojeg svi zovu Šef, dočekat će Ivora u uredu: u fotelji, omotan zelenom ljepljivom trakom i, očito, mrtav. Nema tragova krvi, ništa ne upućuje na to tko bi, i zašto, ubio načelnika Policijske uprave. Još neobičnije, čini se kao da nikoga u gradu niti ne zanima zašto je ubijen.

No, situacija će se uskoro zakomplicirati. U zoološkom vrtu, u medvjeđem kavezu, završit će jedan od četvorice Ivorovih bliskih prijatelja. Je li i on ubijen? Ili se ubio sam? Kad Ivor počne čeprkati po neobičnim smrtima, i njegov će život biti ugrožen. A tu je, povrh svega, i čudna kći bivšeg načelnika, navodno izliječena narkomanka Asja, koja je Ivorovom mrtvom i oženjenom prijatelju bila ljubavnica...

Tako počinje četvrti roman Emira Imamovića Pirkea, bosanskog novinara i pisca rođenog u Tuzli 1973. godine, koji danas živi u Šibeniku sa suprugom i dva sina. Imamović se dosad bavio ratnim zločincima, bosanskim piramidama i ponešto nogometom, a u njegovim romanima nije nedostajalo mrtvih i ubijenih. Ovaj put se ipak okušao u specifičnom žanru, noir krimiću, radnjom i atmosferom očito smještenim u Hrvatsku, iako se ime grada neće nijednom spomenuti do kraja romana od 200-ak stranica. Ipak, taj imaginarni hrvatski grad jako dobro korespondira s hrvatskom realnošću pa bi to lako mogao biti i Šibenik, i Gospić, a bez problema i Dubrovnik i Zagreb. Sav jad u ovoj zemlji odvija se po uhodanoj špranci; razmjeri kriminala su možda i različiti, ovisno već o tome koliko je velika sredina i što se ima za ukrasti, no profil tipičnog hrvatskog poduzetnika, nastalog u prvobitnoj akumulaciji kapitala - recimo to lijepo - najčešće u sebi skriva najobičnijeg kriminalca.

"Vršenje dužnosti", drugi roman u ediciji Balkan Noir koju su pokrenule novine 24sata u suradnji s različitim hrvatskim nakladnicima (u ovom slučaju Algoritmom), težak je i opor roman, obojan svim tonovima hrvatski crne ili, kako bi to napisao Imamovićev urednik Kruno Lokotar na naslovnici, "pripada žanru krimi-romana, ali daleko više - žanru kriminalnog života". Sve je, naime, tu; sve s čim svakodnevno živimo: ljudi bez posla, male plaće, život na kredit, snovi o Kanadi, hrvatske gospodarske sheme u kojima se poljoprivredno zemljište lako pretvori u građevinsko (kupi po cijeni ledine s kukuruzom, proda po cijeni luksuznih kvadrata...), suprotstavljene političke opcije, stranka na vlasti koja će na skorim izborima vjerojatno biti smijenjena, ali nitko se tome ne veseli jer je jasno da će se i novi, suprotnih političkih uvjerenja, ponašati jednako. Liste su sastavljene, pozicije se već dijele, policija ne rješava zločine, iako se svi kunu u onu - institucije će odraditi svoj posao.

Pirke je u toj socijalnoj drami posebno uvjerljiv - nisam pročitala mnogo hrvatske stvarnosne proze, pa ne mogu reći je li njegova Hrvatska najbolje uhvaćena Hrvatska, ali čitajući "Vršenje dužnosti" imate osjećaj kao da čitate novine ili gledate Dnevnik. No, iako je stvarnost ovdje precizno uhvaćena, pa bi logikom svakodnevice u kojoj nema nimalo nade, a ima puno očaja, trebala zapravo biti dosadna, kod Imamovića nema ni klišeja, ni monotonije - "Vršenje dužnosti" rasni je page-turner. Doslovce sam ga progutala!

Imamović je, naime, promišljen pisac, precizan u izrazu, jezgrovit i bolno duhovit. Forma krimića mu bez sumnje odgovara i očito je da kao pisac zna što radi. Kako mi je ovo bio prvi njegov roman koji sam pročitala, meni se ovdje primarno razotkrio kao talentirani pisac, pronicljivi promatrač života, a uz to još ima i vještinu pisanja - ništa ovdje nije suvišno, baš niti jedan zarez. Zaplet je ispričan i vješto zatvoren na kraju kroz tri perspektive pripovijedanja: imamo sveznajućeg pripovjedača, Ivora koji nam se obraća u ich formi i Šefa čije dnevnike čitamo. Pomalo neobičan odabir, zvuči kao da je naporno za čitanje, ali nije - ne usporava radnju, a pretpostavljam da je autor tako riješio problem kako istodobno pratiti Ivorovu struju misli i događaje kojima ne prisustvuje, a važni su za priču.

U domeni socijalne drame, Imamović, rekla sam, suvereno vlada hrvatskim mrakom. U domeni krimića izveo je zaplet koji je meni, kao čitatelju, možda i najdraži - Pirke se ne bavi toliko istragom samog zločina, ne skriva, niti dramatično otkriva tragove, ne razbacuje se hektolitrima krvi, ne oštri noževe ili maše pištoljima. On radnju, rekla bih mudro, bazira na motivu zločina i karakteru zločinca. A ovdje je mnogo zločinaca, koji ne griješe toliko riječju i djelom, nego više mišlju i propustom. Sjetite se onog žanra "kriminalnog života".

"Vršenje dužnosti" je, konačno, i prijateljska i bračna drama. Pirke sjajno portretira ljude, dobar je poznavatelj ljudske psihe i karaktera, a njegove opservacije o braku, začinjene oporim, muškim humorom - koje Ivor rijetko izgovara, a mnogo češće prešućuje (jer svaki pravi hrvatski muškarac, makar bio i policajac, živi u iskonskom strahu od svađe sa ženom) - naprosto su briljantne. Tu sam se dobro nasmijala, primjerice sceni u kojoj Ivor pizdi jer mu Jasmina stalno šalje SMS poruke tipa "Nema kruha" ili samo nabroji pet stvari među kojima su redovito i ulošci, ali nikad ne napiše tu riječ "kupi". Pa on mašta kako će jednom odvažno doći kući bez tog kruha ili uložaka i reći joj da je primio informaciju na znanje. Jer je SMS poruka bila samo to - informacija, ne uputa.

"Vršenje dužnosti" je, ukratko, roman u kojem nema mnogo nade za sretan život, ali opravdava sve nade kad su u pitanju očekivanja od romana. Pirke je pisac široke ruke, ne zakida čitatelja, ne traži laka rješenja niti prečice. Uživat ćete.

Vrhunski krimić o hrvatskom mraku, začinjen prijateljskom i obiteljskom dramom