Što god činio, ne čitaj “Knjigu bez imena”! Ona donosi smrt svakom tko je pročita. Ova najava na koricama “Knjige bez imena” anonimnog autora izmamila mi je osmijeh na lice, jer tako pompoznu najavu bilo čega nisam vidjela već godinama. No, najava mi je bila simpatična pa sam se bacila na čitanje – mora da ju je smislio neki teški zajebant, svjestan da čitatelji ponekad traže i pisce čija imena ne završavaju među kandidatima za nagrade, a njihove knjige nisu na listama najboljih koje sastavljaju ugledni magazini.

Oko “Knjige bez imena” stvorila se prilična gungula i postala je kultna mnogo prije nego je objavljena u tiskanom izdanju. Prvi put je objavljena na siteu Lulu.com i veoma brzo je dobila veliki broj poklonika. Autor je do danas ostao nepoznat, a knjiga sigurno nikada neće dobiti naslov, te je zbog ove neobične marketinške fore izazvala razna nagađanja o tome tko je uistinu napisao knjigu.

Najčešća teorija je da je autor Quentin Tarantino i to zbog radnje, koja podsjeća na njegove trashy filmove – “Pulp Fiction” i “Od sumraka do zore”. No, da je Tarantino ovo napisao, već bi se, vjerujem, znalo. Ovako su špekulacije da je on autor knjige samo doprinjele njezinoj popularnosti.

Radnja se događa u gradu Santa Mondega, za kojeg nije baš jasno gdje se točno nalazi, ali prema priči i likovima, mogao bi biti Teksas. Mogao bi biti i Meksiko, a u originalnom PR tekstu za knjigu kao mjesto radnje navodi se Južna Amerika. Kako god bilo, Santa Mondega je mali grad u kojem glavnu riječ vode kriminalci, plaćeni ubojice, propalice, probisvjeti, revolveraši, tajkuni sumnjive prošlosti i slična ljudska gamad koju svatko normalan prezire. Stranci u Santa Mondegi nisu dobrodošli i svakome od njih je to jasno čim se pojavi u gradu.

Sve važno u gradu uglavnom se događa u smrdljivim krčmama gdje sve one ranije spomenute propalice provode većinu vremena, a glavno mjesto okupljanja je bar Tapioca, kojeg vodi vlasnik Sanchez. On je tipični ljigavac i velika kukavica u čijem se baru pet godina prije početka priče u knjizi dogodilo masovno ubojstvo. Misteriozni Bourbon Kid, najbrži i najprecizniji revolveraš u regiji, pobio je sve goste Tapioce koji su se u jednom trenutku zatekli unutra, osim naravno Sancheza. Sanchez je jedan od onih konobara koji se u trenutku kada se u baru događa neka velika nevolja sakriva ispod šanka ili iza zida, pa tako u pravilu preživi svaki ispaljeni metak, a Tapioca je mjesto gdje se dnevno potroši i po nekoliko stotina metaka u međusobnim sukobima gostiju i pridošlica.

Pet godina je prošlo od kada je Bourbon Kid iza sebe ostavio krv i rasulo i prema onome što se opet počelo događati u Santa Mondegi, čini se da se Bourbon Kid vratio. Odjednom gomila stranaca pristiže u Tapiocu i postavlja čudna pitanja, a sva pitanja imaju veze s Bourbon Kidom. Osim standardnih kriminalaca i propalica, u Tapiocu dolaze i dva svećenika, Peto i Kyle, koji postavljaju podjednako neobična pitanja, a svima im je zajedničko da su zainteresirani za kamen Mjesečevo oko.

Mjesečevo oko oduvijek je pripadalo habalskom samostanu iz kojeg dolaze Peto i Kyle, ali je nakon kojekakvih čudnih događaja kamen nestao iz samostana i u međuvremenu promijenio nekoliko vlasnika.

Potraga za Mjesečevim okom rezultirat će s puno mrtvih u Santa Mondegi, a usput se događa i nekoliko brutalnih ubojstava koja na prvi pogled nemaju nikakve veze s dragocjenim kamenom, ali imaju veze s Bourbon Kidom. Samo on, naime, može iza sebe ostaviti tijela bez glave, zakucana na plafon, i hektolitre krvi.

Tu je i “Knjiga bez imena” zbog koje oni koji su je pročitali nisu dobro završili, a bliži se i potpuna pomrčina kada će u Santa Mondegi zavladati zlokobni mrak. To znači još ubojstava, krvi i kriminala, a Mjesečevo oko još nije pronađeno. Potpuna pomrčina u grad dovodi i vampire, koji će mnogima pomrsiti račune, a i konačno se glavom i bradom ukazuje najveći zločinac - Bourbon Kid.

Možda vam ovaj kaos od priče zvuči sumanuto i nezanimljivo, no ovo je definitivno jedna od najzabavnijih knjiga koje sam pročitala u posljednje vrijeme. Ne tražite ništa duboko u ovoj knjizi, jer likovi nisu razrađeni i o njima samo znamo da su propalice i kako se zovu. I da, koliko brzo mogu potegnuti pištolj. Dok čitate njihove razgovore, naučit ćete pokoju novu psovku ili izraz koji nećete imati gdje upotrijebiti, osim ako se ne družite s istim takvim likovima. Mislim, zaista, kome možete reći: “Imaš li ti u glavi govna ili mozak?”

“Knjiga bez imena” pisana je jednostavno, pa vam niti jedan detalj neće promaknuti, a svaki odlomak završava lukavo, s prilično zanimljivim završecima koji vas samo tjeraju da čitate dalje.

I, treba li uopće napomenuti - nećete umrijeti.

Vrhunski trash koji “zvuči” kao da ga je napisao Quentin Tarantino