Ruska politika pod Putinom odvijala se u dvije faze: vremenu igara i vremenu krvi. Tim je riječima ruski sociolog Igor Eidman sažeo vladavinu Cara znanstvenici, povjesničarki, slavistici i profesorici na Sveučilištu Rennes II, Cécile Vaissié, koja ga citira u članku objavljenom krajem travnja ove godine na Desk Russie, web stranici koju su sredinom 2021. osnovali iskusni novinari, znanstvenici, povjesničari i drugi stručnjaci za Rusiju i Istočnu Europu kako bi ponudili kvalitetne i provjerene informacije o Rusiji i bivšim sovjetskim republikama.
Doba krvi, nastavlja Eidman koji je prije nekoliko godina emigrirao u Njemačku, započelo je 2014. godine ruskom aneksijom Krima, iako se krv prolijevala još od 1999. godine. Tijekom prve faze, vremena igara, činilo se da ruska ekonomija bilježi rapidne uspjehe, a "politički tehnolozi" (specijalisti za političku komunikaciju, kakav je bio i Eidman, pa zna o čemu govori) činili su sve što je bilo potrebno da njihovi kandidati pobijede, da se riješe konkurencije i da glasačima skrenu pažnju s njihovih problema. "Sve je izgledalo kao relativno siguran šou", izjavio je Eidman. No ti su politički tehnolozi zapravo sustavno, od 1995. godine, uništavali krhku rusku demokraciju koja je postojala svega nekoliko godina – od 1990. do 1993. godine.
Na početku i jednog i drugog doba – i u doba "kruha i igara", i u doba bazena krvi – bio je jedan, ključan čovjek: Vladislav Surkov, poznat i kao sivi kardinal, moderni Rasputin, ruski Richelieu, arhitekt postmoderne politike. Surkov nije inicirao prvo doba, to je važno reći, ali ga je nadgledao i oblikovao od 1999. godine, a odigrao je i ključnu ulogu u tranziciji s igranja na krvarenje.
Vladislava Surkova, koji danas ima 58 ili 60 godina, ovisno kojim izvorima vjerujete, odgojila je majka, nakon što ih je, dok je Surkov bio dijete, napustio suprug i otac čečenskog podrijetla. Surkov je služio u vojsci, bio tokar u tvornici, potom tjelohranitelj, a onda i voditelj PR službe bankarskom i naftnom tajkunu Mihailu Hodorkovskom. U međuvremenu je studirao kazališnu režiju, ali je nikad nije završio. Nakon kratke karijere TV redatelja na ruskoj državnoj televiziji postao je asistent šefu Jeljicinove administracije 1999. godine. Kad je Putin naslijedio Kremlj početkom novog milenija, Surkov je postao zamjenik šefa predsjedničke administracije.
Surkov je došao u Kremlj kad je ruska "demokracija" bila stara svega osam godina. Mlad i ambiciozan, krenuo je tako da je Putinu najprije sagradio stranku, Jedinstvo, istodobno stvarajući i druge stranke koje su nominalno bile opozicijske, ali zapravo pod kontrolom Kremlja. Putin je, otkriva Surkov u intervjuu koji je u lipnju 2021. godine u Moskvi dao Henryju Foyu, novinaru Financial Times, uz njegovu pomoć stvorio "novu vrstu države", a svojeg tada već bivšeg šefa (u proljeće 2020. Putin i Surkov su se razišli bez objašnjenja) predstavio je kao modernog Oktavijana, rimskog vladara koji je naslijedio Julija Cezara. Oktavijan je, pojasnio je FT-u, zadržao formalne institucije republike, ali svi su zapravo odgovarali jednom čovjeku. Isto je Putin učinio s Rusijom: nije zabranio demokraciju, samo ju je spojio s monarhističkim arhetipom ruske vladavine.
Istina je da je Surkov – komentira Foy u uvodu tog neobičnog razgovora – zapravo pomogao udaviti rusku demokraciju koja je bila u povojima i zamijeniti je oslabljenom parodijom, pomno osmišljenom političkom reality televizijom koja je omogućila Vladimiru Putinu da ostane na vlasti 23 godine. Surkov je jedan od osnivača putinizma, arhitekt ruske "suverene demokracije", tobože otvorenog sustava sa zatvorenim, unaprijed određenim ishodima: sazivaju se izbori, kandidati se natječu, daju se glasovi, otvaraju biračke kutije i uvijek pobjeđuje isti čovjek. Glavna ideja suverene demokracije je da je stabilnost države uvijek iznad slobode pojedinca. Surkovljevim riječima: "Prevelika količina slobode smrtonosna je za državu. Sve što je lijek može biti i otrov. Stvar je samo u pravilnom doziranju."
Godine 2011. Surkov je postao zamjenik premijera, no u svibnju 2013. izbačen je iz vlade. Mnogi su se poveselili da je to kraj njegovu utjecaju, no četiri mjeseca kasnije Putin ga je imenovao svojim pomoćnikom, s posebnim zadatkom da nadgleda situaciju u Ukrajini. U veljači 2014. godine, pet mjeseci nakon što je Surkov postavljen na novu funkciju, Rusija je u njegovoj režiji anektirala Krim. U intervjuu Financial Timesu otprije dvije godine kaže kako su "Ukrajinci jako dobro svjesni da, u ovom trenutku, njihova država ne postoji u pravom smislu riječi". "Zemlja se može reformirati u konfederaciju, s mnogo slobode za regije da odlučuju same o sebi. Dvije susjedne kosti trebaju meko tkivo između sebe. Ukrajina je točno između Rusije i zapada, a njihova geopolitička gravitacija raspolovit će Ukrajinu. Dok ne dođemo do tog cilja, borba za Ukrajinu nikad neće prestati. Možda će se stišati, možda pojačati, no nastavit će se, neizbježno."
I rat su dobili.
Krajem veljače 2022. godine Ruska Federacija pokrenula je masovnu invaziju na Ukrajinu. Svega par mjeseci kasnije – ne namjerno, nego sa zakašnjenjem zbog pandemije kovida – u Francuskoj, u travnju 2022., Éditions Gallimard objavljuju knjigu "Mag iz Kremlja" političkog savjetnika talijansko-švicarskog porijekla. Giuliano da Empoli rukopis je bio predao još u siječnju 2021., a svoj debitantski roman napisao je neplanirano. U svojem prethodnom djelu, publicističkoj knjizi "Inženjeri kaosa", bavio se novim majstorima političke propagande, pa je tako naišao i na Vladislava Surkova. Njegov uspon toliko ga je zaintrigirao da je odlučio o njemu napisati roman koji je u međuvremenu osvojio nagradu za roman godine koji dodjeljuje Francuska akademija. I ne samo to: čitavo prošlo ljeto, francuski i američki mediji vatreno su raspravljali o "Magu iz Kremlja" i njegovoj poruci – je li moguće da je Da Empoli, nehotice, razotkrio staru francusko-rusku ljubav? Na čijoj je strani zapravo Francuska? Jesu li Putin i Surkov u njegovu romanu negativci ili se čitatelj njima romantično zanosi? Jer, kako govori glavni junak Da Empolijeva romana: "Nikad ne treba podcijeniti osjećajnu stranu političkih odnosa."
"Mag iz Kremlja" doživio je ovih dana svoje hrvatsko izdanje, u nakladi Znanja i prijevodu Ane Šagi. Za očekivati je da će potražnja za njim biti velika jer rat u Ukrajini ne jenjava, a Da Empoli, koji kaže da roman vjerojatno nikad ne bi napisao da je slutio kakav će se pogrom Ukrajini dogoditi, silom (književnih) prilika pretvorio se u traženu osobu. Daje intervjue, gostuje u televizijskim emisijama, od njega traže mišljenja o Putinu i procjene kako će se situacija na istoku Europe razvijati. Preko noći postao je stručnjak za ruske "političke tehnologe", u Americi ih zovu spin-doktorima, mora se opravdavati i davati razloge za svoje motive pisanja.
Surkov se u romanu ne zove Surkov nego Vadim Baranov. Razlog za promjenu imena nije strah od odmazde ili tužbe; uostalom, Da Empoli u "Magu iz Kremlja" Putina jasno zove Putinom, piše o usponu i padu Mihaila Hodorkovskog, "otkriva" kako je drugi oligarh, Boris Berezovski, pronašao nasljednika ostarjelom i bolesnom Borisu Jeljcinu u mladom šefu Federalne sigurnosne službe (FSB), dokumentira dugogodišnje prijateljstvo Putina i Jevgenija Prigožina, vlasnika i stvarnog zapovjednika Wagnera, Putinove tajne vojske. Da Empoli je Surkovu promijenio ime jer Baranov i on naprosto nisu ista osoba: potonji je književni lik, obilato inspiriran ruskim realističkim romanom i nostalgijom za aristokratima staroga kova; pjesnik zalutao među vukove koji se obilato služi kičem jer je "kič jedini mogući jezik komunikacije s masama zato što sve pojednostavljuje i ne čini razlike". Hrana mu nisu ni novac ni moć, što Surkovu jesu bili, nego znatiželja koliko se daleko može ići u proizvodnji i režiji zbilje – banalno, karijerni iskorak. Televiziju i fikciju je, uostalom, bio davno savladao.
"Mag iz Kremlja" počinje dolaskom neimenovanog pripovjedača u Moskvu, profesora na jednom pariškom sveučilištu, kojeg znamo tek kao Zamjatinova čitatelja. Profesor je, naime, fasciniran distopijskim romanom "Mi" Jevgenija Zamjatina, dovršenim 1921. a objavljenim prvi put 1924. u Parizu, u kojem cijelo čovječanstvo budućnosti živi u jednoj državi kojom upravlja Dobrotvor. Ljudi u Jedinstvenoj Državi nemaju imena nego brojeve i žive u staklenim kućama pod nadzorom stražara. Ističući kako je Zamjatin, nakon bijega od Staljina, život skončao u Parizu, profesor je uspio uvjeriti svoje sveučilište da financira istraživanja o njemu. Jedna izdavačka kuća pokazala je blagi interes za novo izdanje romana, a profesorovu prijatelju, producentu dokumentarnih filmova, nije bila mrska ideja da se od toga nešto napravi. Tako je završio u Moskvi, a među ruskim profilima koje je pratio na Facebooku bio je i onaj stanovitog Nicolasa Brandeisa.
Da Empoli voli književne reference: Nicolas Brandeis ime je sporednog lika iz slabije poznatog romana ("Desno i lijevo") austrougarskog književnika Josepha Rotha, autora "Radetzky marša", a koje je Vadim Baranov odabrao kao pseudonim pod kojim je objavljivao kratke eseje, katkad studije vojne strategije namijenjene vojnome vrhu, a ponekad čak i priču kojom bi pokazao svoju paradoksalnu stranu u najboljoj ruskoj tradiciji. I Vladislav Surkov ima književnih pretenzija: pod svojim je imenom u posljednje dvije godine objavljivao poeziju, a ruski časopis za biznis Vedomosti otkrio je 2009. godine da je Surkov, pod pseudonimom Natan Dubovicki, objavio roman "Blizu ništici". Uslijedilo je još nekoliko romana.
Fejsbučki Nicolas Brandeis također voli Zamjatina i nakon znalačke izmjene citata Brandeis ponudi profesoru da se sastanu. Pokaže se da se iza profila ipak ne skriva student književnosti iz Kazanja nego umirovljeni mag iz Kremlja. Time ujedno završava profesorova pripovjedna sekvenca koja u romanu funkcionira poput okvirne novele: naraciju preuzima Vadim Baranov koji gostu u jednoj večeri ispripovijeda svoju životnu priču, počevši od djeda aristokrata, pasioniranog lovca, koji ga je zaljubio u francusku literaturu.
Djedu i unuku posebna je opsesija francuski putopisac i diplomat, "kurvin sin" markiz Astolphe de Custine, i njegovi dnevnički zapisi s putovanja Rusijom, "Rusija 1839.", u kojima opisuje autokratsku i tiransku vlast u doba Nikole I. "Car ga je dočekao kao brata, primio na dvor, prekršio protokol da bi mu omogućio da prisustvuje vjenčanju njegove kćeri. I što je dobio zauzvrat? Četiri sveska, tisuću sto trideset stranica u potpunosti posvećenih tome da se Rusiju opiše kao pakao. Pročitajte: 'Koliko god je veliko, ovo carstvo nije ništa doli golemi zatvor, a car koji drži ključeve zatvorski je čuvar, no čuvari ne žive puno bolje od zatvorenika.' (…) Djed je mrzio Putovanje u Rusiju. Ali ipak je bio zadivljen. 'Ovaj prokleti Francuz najbolji je tumač Rusije', govorio je, 'jer je ovdje dvor uvijek bio jedini način da se čovjek domogne moći i bogatstva.'"
Zazivanje Custinea odmah određuje osnovni smjer romana – svjedočit ćemo kako se jedan špijun, zapravo kontrašpijun jer paranoja je i za priču i za stvarnost ključna, uspostavlja u cara, ali definira i glavne karakterne crte Baranova – Surkov ponekad nastupa poput drumskog razbojnika, ciničan je i otvoreno agresivan, Baranov pak govori poput književnog junaka iz romana Dostojevskog, draži su mu ironija i sarkazam i uporno pravi razliku između sebe i drugih Putinovih suradnika: on ne poseže za silom, njegovo je oružje intelekt i dovitljivost; uostalom, on i Putin nisu bliski, njihov je odnos uvijek bio strogo profesionalan i poslovan. Taj je odabir Da Empolija lukav jer čitatelja posjeda samom đavlu u krilo: Baranov je ugodan i simpatičan, više od svega voli čitati i večer provesti mirno, ispijajući čašu viskija u baru velikoga hotela, ne zanima ga ni novac ni moć, uporno ostavlja dojam da je i sam poput svojega djeda koji se opirao boljševičkoj revoluciji pričajući političke viceve u svojoj dači. Kakav civilizirani čovjek! No to je, naravno, velika varka: iako ga Da Empoli prikazuje kao propalog aristokrata, plemenitost porijekla ne prelijeva se na karakter recesivnim genom, a ironijski odmak prema vlasti nije dokaz moralnog integriteta niti duboke etičnosti. Potraje dok čitatelj shvati da pred sobom nema šarmantnog Ostapa Bendera.
Za razliku od Surkova/Baranova, lik Putina ima mnogo više dodira sa stvarnim ruskim predsjednikom, no što o njemu doista znamo? Putin u romanu Putin je s televizijskih ekrana, balzamirana maska koja ne odaje nikakve osjećaje: u tom smislu on je kao književni junak u "Magu iz Kremlja" i najuvjerljiviji i najmanje uvjerljiv lik. Baranov ga u romanu uspoređuje s Gretom Garbo, najvećom glumicom svih vremena. Ima nešto u toj usporedbi: "Znate li tko je najveća glumica svih vremena? Greta Garbo. A znate li zašto? Zato što idol koji se uskraćuje jača svoju moć. Tajnovitost stvara energiju. Distanca hrani obožavanje."
Iako autor na početku romana stavlja napomenu kako je djelo inspirirano stvarnim događajima i osobama kojima je autor pridodao privatni život i izmišljene razgovore, dodaje i kako se, unatoč tome, radi o istinitoj ruskoj priči. No to je preuzetno tvrditi: oni koji poznaju Putina, o tome ne govore; oni koji ga ne poznaju, o njemu doista ništa ne znaju, o čemu svjedoče i razmjeri šoka zbog invazije na Ukrajinu i perzistencije kojom Putin inzistira na nastavku ratovanja.
Cécile Vaissié u članku u The New York Timesu iz siječnja ove godine napominje kako roman "prenosi klišeje ruske propagande uz nekoliko manjih izmjena" i kako je zbog toga brine uspjeh "Maga iz Kremlja". Kritičari romana strepe da je Putin u romanu prikazan suosjećajno, kao spasitelj ruskog naroda. Takve mi se ocjene čine pretjeranima, čini mi se da i prosječno načitana osoba vrlo lako može proniknuti kroz piščeve književne alate: "Mag iz Kremlja" nije početnica za apologete, prije makijavelistički priručnik za doba tranzicije.
"Politika ima samo jedan cilj: odgovoriti na ljudske strahove. Zato se, onda kad država nije više u stanju zaštititi građane od straha, sam temelj njezina postojanja dovodi u pitanje." A kad nema straha, onda ga treba izmisliti. U tome najbolje pomaže proizvodnja rata. Otkako je došao na vlast, Putin ratuje. Književni Putin u romanu otvoreno zastupa rat kao model vladanja. Kad mu Baranov savjetuje da se ne upušta u sukob s Čečenijom, jer je Čečenija posljednjih godina pobila više političkih karijera u Moskvi nego neprijatelja na bojnome polju, Putin mu odgovara: "Zato što ni jedan od tih političara nije dovoljno energično pristupio stvari. Htjeli su poći u rat a da to ne kažu, humani rat, na američki način, i vidite kako je to završilo."
Baranov brzo uči: ispočetka je vjerovao kako Putin pripada onome što je Stanislavski zvao rasom velikih glumaca – to je glumac koji sam sebe postavlja na pozornicu, koji nema potrebu igrati jer je toliko prodro u ulogu da je zaplet komada postao njegova vlastita priča, teče mu u venama. Kada redatelja dopadne takav fenomen, njegov je posao praktički obavljen. Treba se zadovoljiti time da ga prati. No s vremenom shvaća da Putin nije bio dobar glumac, već samo dobar špijun. Pravi je glumac ekstrovertan, istinski uživa u komunikaciji. Za razliku od njega, špijun mora znati isključiti svaku emociju, pod uvjetom da je uopće ima.
"Naša se država oduvijek zasniva na mobilizaciji. Bili smo nacija u potpunosti temeljena na ideji o ratu, o obrani domovine od agresora koji mogu doći iz inozemstva. Sve žrtve, sve bezbrojne napade na slobodu opravdava se ovako: sve je to u svrhu obrane puno važnije slobode, one majke domovine." Rusija se, kaže Baranov, oduvijek "stvarala udarcima sjekire". "Želi li opstati, svaki narod mora vjerovati da se upravo u njemu krije spasenje svijeta, da živi kako bi bio na čelu ostalih nacija!"
Mag iz Kremlja pri kraju romana daje ultimativni savjet; to je možda ono što najviše uplašilo kritičare književnosti. "Kreativan kapacitet vlasti, spremne djelovati s neophodnom odlučnošću, ne poznaje granice, pod uvjetom da poštuje temeljna pravila svake narativne strukture. Granicu ne čini poštovanje prema istini, već poštovanje prema fikciji. Ključni pokretač o kojem valja voditi računa ostaje gnjev. Vi, dobronamjerni zapadnjaci, vjerujete da se gnjev može zatomiti. Da će gnjev, prigušen i neupitan gnjev naroda koji vuče korijene od postanka čovječanstva, samo nestati zbog ekonomskog rasta, napretka tehnologije i, što ja znam čega, kućne dostave i masovnog turizma. To nije istina: uvijek će biti razočaranih, frustriranih, gubitnika, u svakom razdoblju i u svakom režimu. Staljin je shvatio da je gnjev temelj svega. Smanjuje se ili povećava, ovisno o razdoblju, ali nikada ne nestaje. To je jedna od osnovnih struja koja upravlja društvom. Pitanje nije kako ga pokušati suzbiti, već samo kako njime upravljati: treba uvijek imati u rezervi ispušne ventile kako se ne bi probudio i satrao sve što mu se nađe na putu. Situacije u kojima se bijes može neometano ispoljavati, a da ne dovodi sustav u opasnost. Suzbijanje disidentskih glasova je priprosto. Upravljanje izljevima bijesa tako da se on ne nakupi puno je složenije, ali i puno učinkovitije. Godinama se moj posao zapravo svodio isključivo na to."
"Mag iz Kremlja" zahtijeva najmanje dva čitanja. Prvi put roman čitate kao vrhunski napisanu književnost. Drugi put ga čitate kao historiju, genezu nasilja i psihopatije: Surkov/Baranov prestaje biti zavodljivi Woland što baca čini i opsjene na Moskvu, i postaje postmoderni arhitekt užasa: odjednom uzimate olovku i bilježite, podcrtavate i guglate. I otkrivate kako se možete porezati na knjigu: nije oštar papir, nego istina; Surkov/Baranov režiser je suvremenog besmisla u kojem je rat samo manipulativna igra bivšeg špijuna što mašta o carstvu. Nema veze što proizvodi bazene krvi.
Podijeli na Facebook
