Velike ideje: Književnost
Vrlo dobar kompendij književnosti s odličnim grafičkim prikazima velikih ideja
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Pripovijedanje je staro kao čovječanstvo, književnost je stara koliko i govor. Proizišla je iz ljudske potrebe za pričom i nije se uopće promijenila, osim što je postala potrebnija. Ovo potonje rekao je John Steinbeck u svojem govoru u povodu primanja Nobelove nagrade za književnost 1962. godine. Taj je citat poslužio kao svojevrsni moto trinaestero autora u sastavljanju ovog kompendija književnosti (Školska knjiga, 2021., prijevod Vedran Pavlić) originalno objavljenog prije pet godina.
Naglasak je na kompendiju, ovo nije leksikon: neće baš poslužiti studentima književnosti, kako se navodi u blurbu na poleđini knjige, ali će dobro doći "prvim potrebama" za književnošću. U pitanju je jako dobar priručnik za nove generacije čitatelja: nije interaktivan, ali se, s obzirom da je riječ o knjizi, najviše što može približio načinu na koji mladi danas konzumiraju medije.
Kako i sami autori navode u uvodu knjige, popisi uvijek izazivaju prijepore. Stotinjak ovdje odabranih knjiga moglo bi se zamijeniti stotinom drugih, i tako unedogled, pa zbog toga stavljaju napomenu kako njihov odabir nije završni popis "djela koja morate pročitati". "Velike ideje: Književnost" u svojem su odabiru uobičajeno tradicionalne, uz minimalno nastojanje da književni pregled na bude zapadnoeuropski, anglosaksonski, dominantno muški i bjelački.
Autori su to pokušali riješiti većim uključivanjem istočnjačke književnosti, pretežno japanske, no u pregledu srednjoeuropske i istočnoeuropske književnosti – ako isključimo njemački i ruski doprinos – vlada uobičajena crna rupa. Iako su Srednja i Istočna Europa dale brojne književne nobelovce: Henryka Sienkiewicza, Ivu Andrića, Czesława Miłosza, Jaroslava Seiferta, Wisławu Szymborsku, Imru Kertésza, Elfriede Jelinek, Svetlanu Aleksijevič... – da navedem samo neke – o njima ni slova.
Sličan problem ima i reprezentacija poezije i drame (Ibsen je također u fusnoti), ali i, primjerice, afrička književnost. Manjinsku književnost suradnici na knjizi – uglavnom Britanci – riješili su "ispričavajući" se uvrštavanjem autora iz bivših britanskih kolonija, ali ni tu odabiri nisu najsretniji jer je, barem u poglavlju posvećenom suvremenoj književnosti, dio tih autora ili rođen u Ujedinjenom Kraljevstvu (Zadie Smith) ili se tamo školovao, radio, preselio (Vikram Seth) tako da su praktički naturalizirani. Pored toga što, naravno, svi pišu na engleskom jeziku.
Autori priručnika o stotinjak djela pišu opsežnije – od jedne do četiri stranice, a u preporukama za dodatno čitanje na kraju svakog većeg poglavlja, duljine oko pola kartice po autoru i(li) djelu, navode još toliko naslova, pa je ukupno oko dvjestotinjak književnih djela. U sekciju za daljnje čitanje strpani su i neki autori i djela koji su inače redovito na popisu kanonskih djela, primjerice "Dekameron", Miltonov "Izgubljeni raj", "Patnje mladog Werthera", "Junak našeg doba", Balzacov "Otac Goriot", Stendhalovo "Crveno i crno", Hamsun, Čehov, Proust, Virginia Woolf, Huxley, Sartre, Brecht, Bulgakov, Marguerite Duras, Camus... No dobro. Pohvale za veću jedinicu Thomasu Pynchonu, Dereku Walcottu te feminističko čitanje Charlotte Brontë i Jane Austen.
Najzanimljiviji dio knjige su grafički prikazi – vrlo su inovativni i dojmljivi i mladi čitatelj iz njih najviše može naučiti. Toliko su dobro napravljeni i pokrivaju širok raspon tema i pojmova – karakternu usporedbu Hektora i Ahileja, Enejino putovanje Sredozemljem, prikaz Danteova pakla i raja, opetovane motive u Shakespeareovim dramama, karakternu usporedbu Jane Eyre i Berthe Mason (uz odlično objašnjenje pojma "luđakinje na tavanu"), vrste pripovjedača, "patetičnu zabludu", "Uliksov" Dublin i Holdenov New York... – da to nadoknađuje ograničenja popisa autora i djela.
* Kritika je u skraćenom obliku originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
