Za “Opasnu partiju”, povijesni triler kako ga je okarakterizirao njegov hrvatski nakladnik Fraktura, odmah je bilo jasno da je sjajno napisana. Priča o psihoanalitičaru Ottu Spethmannu i njegovoj svojeglavoj kćeri Katarini koji se u Sankt Peterburgu 1914., u jeku političkih previranja koja prethode slomu Ruskoga Carstva, nađu upetljani u okrutno ubojstvo poznatog novinskog urednika te sukoba boljševika, terorista i tajne službe, od početka glatko teče. Autor Ronan Bennett vrsni je stilist. Možda se, kako piše britanski The Observer, doista može staviti uz bok “Sjeni vjetra” Carlosa Ruiza Zafóna, jer je Bennett, kao i Zafón, u današnje doba rijedak primjer majstorskog pripovjedača.

Dok se Sankt Peterburgom šire glasine i strah, potaknuti diktaturom i općom nepravdom, dok se sredovječni Spethmann, koji se oprostio od ljubavi i muškosti nakon smrti supruge, upoznaje sa svojim novim pacijentima - ljepoticom iz visokog društva koju muče noćne more i šahovskim genijem koji je na rubu potpunoga živčanog sloma uoči najvažnijeg turnira u svojoj karijeri – pripovijedanje plete živu sliku koja čitatelja sve više usisava.

Spethmann je živ, kao da kroči pored vas i jungovski prati vaše reakcije, tajanstvena Katarina je tu negdje sa strane, oprezna da ne otkrije previše, briljantan lik policajca Mintimera koji istražuje ubojstva (jer se u međuvremenu dogodilo još jedno) naizmjence iritira i zastrašuje, a onda sve više intrigira. Ne znam točno kada, ali u jednom trenutku stilistička asocijacija je postala jasna; kao da je u Bennetta ušao sam Lav Tolstoj osobno.

Naoko je to nepravedna usporedba – jer Bennett je Bennett, a Tolstoj je Tolstoj, no Tolstoj je Tolstoj ne samo zato što je otac suvremenog romana, nego i stoga što su njegovi likovi izvanredno psihološki portretirani. Levinova metafizička potraga u “Ani Karenjinoj” učinila ga je, za mene, jednim od najblistavijih književnih likova ikad, a iritantno-intrigantni Mintimer mogao bi možda biti Levinova reinkarnacija koja je potragu za dušom i smislom u postnapoleonsko doba zamijenila potragom za pravdom u predboljševičko vrijeme.

Iznenađenje je bilo tim veće kad sam otkrila da Ronan Bennett nema ama baš nikakve veze s Rusijom, osim ako se kao veza ne računa da je studirao povijest. Bennett je, naime, Irac, koji danas živi u Londonu s partnericom Georginom Henry, inače pomoćnicom urednika The Guardiana, čije se nedjeljno izdanje zove Observer.

Iako je Bennett sjajan stilist, a roman pravi “page turner”, trebalo mi je par tjedana da sjednem i napišem ovu recenziju. Razočarao me kraj pa je ta kombinacija divljenja i osjećaja čitalačke uskraćenosti stvorila za mene netipičnu blokadu. Neću, naravno, otkriti kakav je, ali nakon silnog uzbuđenja, puno toga ostaje visjeti u zraku. Što je točno ljepotica iz visokog društva učinila da je muče noćne more? Iako se većina njezine digresije fino rasplete, na ključno pitanje ne dobivamo odgovor. Doduše, mogli bismo ga možda naslutiti...

Potom, kakva je sudbina Mintimera? Što će se dalje dogoditi sa carskom Rusijom svi znamo, ali bila bi prava poslastica vidjeti kako će se naši junaci snaći kad car Nikola II. abdicira, a onda, zajedno sa svim članovima obitelji, bude i pogubljen u Carskom Selu. Taj labavi kraj – zbog kojeg mi zapravo cijeli roman više nalikuje dobro strukturiranoj i napetoj sekvenci, nego dovršenom djelu – mučio me u jasnom određivanju toga što mislim o knjizi.

Točka preokreta bila je Bennettova, u Hrvatskoj, nepoznata mladenačka priča. Ona mi je dala kontekst i romana i autora, a kontekst mi je, na kraju, oblikovao rasuto razmišljanje (i mišljenje).

Ronan Bennett je, naime, kao 18-godišnjak nepravedno osuđen za ubojstvo policajca u Sjevernoj Irskoj i 18 je mjeseci proveo u političkom zatvoru Long Kesh. Mnogo je puta ispričao svoju priču o zatvoru i danas je uglavnom više ne priča (jer se ne uspijeva više pritom dovoljno razbjesniti, kaže u jednom intervjuu). Presuda je odbačena nakon žalbe 1975. i pušten je na slobodu. Tri godine kasnije u Londonu je opet uhićen, ovaj put pod optužbom da je planirao bombaški napad. Još je 16 mjeseci proveo u zatvoru dok je čekao suđenje. Branio se sam i oslobođen je 1979. godine.

Je li bio nevin ili kriv, teško je procijeniti, iako on, naravno, tvrdi da je u oba slučaja bio nevin. Mnogi su ljudi tada, u Irskoj, bili uhićeni, a da nikad ni za što nisu bili optuženi, objašnjava. Britanci su donijeli zakon koji im je omogućavao da uhićuju Irce, a da godinama ne dođe do suđenja, dodaje. Boravak u zatvoru u Irskoj nije mu bio traumatičan, jer je često nalikovao obiteljskom okupljanju; većinu zatvorenika poznavao je iz svoje ulice ili škole.

Ipak, dok je bio u Long Keshu dogodilo mu se nešto što će zauvijek obilježiti njegov život. Stariji zatvorenik rekao mu je kako čitanje romana nije ništa drugo nego “buržoaska besmislica” i kako je bitna jedino direktna akcija. Deset godina Ronan nije pročitao ništa fikcionalno; čitao je samo povijesne knjige, sve dok nije shvatio da pisanje romana nije samo nešto što ga veoma privlači, nego mu omogućuje i da politički djeluje. Pozornost javnosti privukao je tek svojim trećim romanom, “Katastrofičar”, a ovaj mu je peti.

“Opasna partija” u originalu nosi naziv “Zugzwang”, što je šahovski termin koji dolazi od njemačke riječi “zug” (potez) i “zwang” (prisila), a označava očajničku poziciju igrača koji, bez obzira na potez koji odigra, samo pogoršava svoju situaciju.

Ime “Opasna partija” odlična je igra riječi – ne samo zato što se radnja najvećim dijelom odigrava oko jedne partije šaha i jednog šahista, koji je također i Spethmannov pacijent, nego i stoga što asocira na “partiju” koja će se začeti u carskoj, a razmahati u boljševičkoj Rusiji. Za one koji se razumiju u šah i igraju ga, bez sumnje će biti zanimljivo što partija koja se igra u romanu ima sličnosti sa susretom King-Sokolov na prvenstvu Švicarske 2000. godine.

Originalno, “Zugzwang” je objavljivan iz tjedna u tjedan u Observeru (uz ilustracije britanskog umjetnika Marca Quinna), a Bennett ga je pisao na tjednoj bazi, što je značilo da je novi nastavak često stizao u posljednji trenutak. Možda to može objasniti što je kraj takav kakav jest; tko zna je li i sam Bennett, kad je tek počeo pisati, znao što će prirediti svojim junacima do kraja.

Vrsni stilist koji pisanjem podsjeća na Tolstoja, a njegov policijski inspektor na modernog Levina