Onoga trenutka kad pisac svoj roman pusti u svijet, više nad njime nema nikakve kontrole. Jer svaki čitatelj čita priču u vlastitom diskursu, njegovo osobno iskustvo kreira jedinstveni kontekst pa je - što možda i nije loše - jednu priču moguće čitati na mnogo različitih načina. Ipak, dogodi li se čitatelju da upozna pisca, sav taj proces može se izokrenuti i vratiti na početak, pa priča opet postaje samo - spisateljeva, a tumačenje se od mnogoznačenja opet sabije u jedno, onako kako je originalno zamišljeno.

Rod Rees ovih je dana boravio u Zagrebu, na sjajnom Festivalu svjetske književnosti koji je organizirala nakladnička kuća Fraktura, pa se meni dogodilo upravo to - da sam priču vratila piscu. Roda Reesa upoznala sam u nedjelju navečer, dan prije tribine Razotkrivanje na kojoj je on gostovao, a koju sam ja moderirala. U nedjelju smo proveli par sati u razgovoru - bio je duhovit, otvoren, topao; jako mi se svidio kao osoba. PoluSvijet, njegov virtualni svijet o kojem je napisao četiri romana, raskopali smo uzduž i poprijeko.

Nakon što ga je pet godina pisao, i napisao čak milijun riječi, a onda to skratio na nekih 650.000 tisuća (jer bi inače bilo previše za objavu), svejedno mu se u očima vidio onaj specifični žar koji imaju ljudi koji nešto strasno vole. Požalio se u jednom trenutku da mu je nakon toliko pisanja bio već pun kufer svega, da je povremeno osjećao i dosadu, pitao se koji ga je vrag tjerao da piše serijal, tetralogiju dapače, no... više od toga osjećala se aura pobjeda što je dovršio djelo dugačko više od 2200 stranica, što ostavlja iza sebe nešto opipljivo, materijalno, značajno; što ostavlja iza sebe - dio sebe... Ili, kako bi on sam rekao: "Nikad više neću napisati serijal. Do sljedećeg puta."

Krajem kolovoza Rees je, naime, na engleskom jeziku objavio i posljedni nastavak "PoluSvijeta", "Jesen", nakon što je početkom ove godine objavio treći dio, "PoluSvijet: Ljeto". Fraktura je dosad na hrvatski prevela prva dva romana: o prvome, "PoluSvijet: Zima", već sam pisala, kao o napetom, uzbudljivom, maštovitom i obaveznom štivu za ljubitelje fantastike. Ako ste ga čitali, onda znate u kojoj mjeri je PoluSvijet složen svijet, mjestimično i zahtjevan za čitatelja jer je, osim zabavom, akcijom i uzbuđenjem, nabijen i gomilom informacija. Reesov PoluSvijet je, naime, kompleksan svijet ideologija, religija, spolnih i rasnih sukoba, a kojim dominira 18 psihopata vladara.

Da podsjetim: prvi nastavak, "Zima", završio je spektakularnim trenutkom, ali ujedno i cliffhangerom, u kojem 18-godišnja Ella Thomas spasi stanovništvo Varšave od nacista (Tvrdomentalista) tako da otvori granice PoluSvijeta i pusti Varšavljane na slobodu. Ella, koja je ušla u PoluSvijet kako bi spasila zatočenu kćer američkog predsjednika, Normu Williams, tada u sebi prvi put osjeti i prisustvo Lilit, mitske božice odgovorne za posvemašnji kaos u ionako kaotičnom virtualnom svijetu.

U drugom nastavku Lilit se iznova budi, što će udaljiti Ellu i šarmantnog prevaranta Vanjku, a tvrdoglavu i ne osobito simpatičnu Normu staviti u ulogu koju je malo tko očekivao. I neki drugi, otprije poznati likovi prošli su kroz preobrazbu: gadljivi Burlesque iz prvog nastavka susret će odvažnu feministikinju iz Quartier Chauda, Odette Arocu, pa se od mutnog, debelog probisvijeta pretvoriti u zaljubljenog goluba i, još važnije, postati saveznik našim junacima. Tvrdomentalisti, nakon Rodine, samo što nisu osvojili i Quartier Chaud, a ostvaruje se i drevno proročanstvo PoluSvijeta - uzdigla se Zvijer, što znači da je došlo vrijeme i za Mesiju. Tko je Zvijer, a tko Mesija - pitanje je koje će mučiti i vladaricu Venecije, dužda Catherine-Sophiju, a čitatelji će do kraja drugog nastavka ostati u nedoumici zašto Vanjka Majkov, za razliku od svih drugih marioneta u PoluSvijetu, jedini nema auru, niti sjećanja na prošlost, dok Norma Williams ima čak dva eterična omotača oko sebe.

I "PoluSvijet: Proljeće" oduljio se na impresivnih petstotinjak stranica, ali se svejedno čita lako i brzo, akcija ima još nesmiljeniji tempo, tajni je mnogo, a opasnih luđaka sve više. Ono što se u meni kao čitatelju, nakon susreta s Reesom, promijenilo, tiče se prvenstveno kompliciranih ideologija u romanu: prije mi se taj dio činio pomalo površnim, jer su sve ideologije u romanu dotjerane do apsurda, pa sam mislila da Rees umanjuje njihovu opasnost, pored toga što me to mjestimice zamaralo i opterećivalo mi priču. Sad razumijem u kojoj je mjeri to Reesu važno, kao i čitava priča o psihopatima koji vladaju virtualnim svijetom, a pokušavaju osvojiti i onaj stvarni. Razumijem da je htio upozoriti čitatelja, a opet ga ne opteretiti; da je apsurd tu ne samo zato da bi nas zabavio, nego i pokazao koliko su neka vjerovanja, koja su kroz povijest upravljala svijetom i ljudskim životima, zapravo u svojoj suštini - iracionalna.

I na našoj kavi i na tribini u ponedjeljak ponovio je dvije stvari o kojima ne prestajem od tada razmišljati: prvu, kako su sve države, čak i one koje se deklariraju kao sekularne, barem povremeno ekstrinzično religiozne, pa vjeru rabe za svoje svrhe, a nerijetko i vjera rabi njih. Opasna je to simbioza kojoj, na žalost, svjedočimo i u Hrvatskoj. A ako nema dominatne religije, nerijetko se dogodi da ideologija zauzme njezino mjesto - o čemu bismo također, mi u Hrvatskoj, mogli mnogo toga za reći. Druga stvar koju je rekao univerzalna je, bez obzira na naciju, rasu, spol ili uvjerenja - problem sa zlom jest što se ono često pojavljuje ruku pod ruku s karizmom i šarmom. Zbog toga Rees u svojim romanima psihopate naziva Mračnim karizmaticima. Zbog toga je, uostalom, Hitler uspio "nagovoriti" Nijemce da poubijaju milijune Židova. Zlo, dakle, nije primarno, ili isključivo, opasno zato što čini loša djela; zlo je opasno zato što šarmom inače dobro ljude može uvjeriti da prijeđu na tamnu stranu.

"PoluSvijet: Proljeće" može se, naravno, čitati i izvan ovog konteksta, ako vam je to preopterećujuće. Može se čitati kao žestoki SF, kao srceparajuća ljubavna priča, kao napeti triler, kao uzbudljiva avantura. To, možda, najviše otkriva koliko je Rees prije svega pošten i predan pisac: u PoluSvijetu je komadić njega, ali i ogroman prostor da nađete komadić sebe.

Stoga, uživajte! A Frakturi molba: nemojte da predugo čekamo na nastavke!

Zabavan i uzbudljiv nastavak koji nas upozorava da ne vjerujemo slijepo ideologijama i religijama