Zaljubljeni
Noir ljubić iz pedesetih koji je napisao "Byron biljarskih sala"
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Ako nas ljubav ne može učiniti stvarnima – a ne može, tvrdi pripovjedač u romanu "Zaljubljeni" Alfreda Haynesa, jer intenzivni osjećaji, poput boli za poroda, ustvari brišu osjećaj za stvarnost – što može? Što nas može usidriti u postojanje? To je središnje pitanje ovog kratkog romana iz 1953. koji počinje u njujorškom baru: razočarani i ostavljeni ljubavnik nepoznatoj mladoj djevojci pripovijeda priču o ljubavi koja je trajala godinu dana i završila tako da se ona udala za drugoga.
Ona je bila mlada, s osamnaest godina rodila je djevojčicu Barbaru, izgledala je "kao igračka koja rađa drugu igračku". S nepune dvadeset dvije godine već je bila razvedena i sama. Dijete je ostavila kod roditelja i preselila se u New York. Patila je od melankolije, barem to tako ispočetka tumači on: pisac u četrdesetima koji se u trenutku ljubavne veze muči s pisanjem. Željela je ono što sigurno nije bilo pretjerano tražiti čak ni od jednog škrtog svijeta: dom, novog supruga, još jedno dijete. On pak nije zamišljao da će je vječno voljeti, ali nije razmišljao ni o vremenu kad je više neće voljeti.
Kao u filmu "Nemoralna ponuda", na scenu stupa Howard: bogati muškarac koji je osjećao pripadnost svijetu; nije morao tumarati prema onom što postoji. Smatrao je da je svijet oko njega njegova tvorevina, ali "brate, ako je na svijetu ostalo ijedno dosadno mišljenje, on ga ima". Upoznala ga je u noćnom klubu, u društvu prijatelja. Ponudio joj je tisuću dolara za jednu noć.
Ta nemoralna ponuda rasvijetlit će pukotinu koja je u zaljubljenosti prisutna od početka. Istina je da je njemu često bilo dosadno, da je ona često bila potištena, da se kajao što je uopće započeo tu vezu. I on je, priznaje, bio težak, lako je tonuo u potištenost, bio je nepostojan, vrdao je i možda nije bio posve iskren. "Znao sam da je željela nešto što joj ja nisam bio spreman dati: iluziju da je sigurna, predodžbu da je zaštićena. Zato što je lijepa, očekivala je nagrade za svoju ljepotu, barem neke od njih; žena nije uzalud lijepa u svijetu koji tvrdi da je za jednu djevojku ljepota najvažnija." A ipak, po ortodoksiji poljubaca i želje bili su naizgled zaljubljeni.
Povjesničar i stručnjak za američku književnu ljevicu 20. stoljeća Alan Wald nazvao je Hayesa "Byronom biljarskih sala". U piščevoj biografiji možda treba tražiti uzroke osjećanja nestvarnosti: njegov je otac želio da nađe stvaran posao, da postane na primjer knjigovođa, no Hayes je umjesto toga obznanio da planira postati pjesnik radničke klase. Do tvornice je dospio, ali one koja proizvodi iluzije; ima neke životne ironije u tome da je većinu života proveo pišući scenarije za holivudske filmove.
Alfred Hayes pedeset je godina radio kao reporter, scenarist, romanopisac i pjesnik. Kad je umro 1985., iza sebe je ostavio sedam romana, tri knjige poezije, zbirku kratkih priča i barem desetak scenarija. Usprkos tome, nama u Hrvatskoj nepoznat je, ovo je njegovo prvo prevedeno djelo (u prijevodu Mirne Čubranić i izdanju nove hrvatske nakladničke kuće Petrine knjige), zaboravljeni klasik iz pedesetih, noir antiljubić, egzistencijalističko propitivanje muškarca koji je ranio samoga sebe odupirući se ljubavi. "Zaljubljeni" su dio neformalne trilogije koju je ponovno objavio New York Review Books u svojoj ediciji klasika: čine je još romani "My Face for the World to See" i "The End of Me", a sva tri romana povezuje pripovjedač koji se čitatelju obraća u prvom licu.
"Zaljubljeni" nisu velika priča, sasvim sigurno nisu velika priča o ljubavi, što možda objašnjava zašto je Hayes tako lako potonuo u (književni) zaborav. Roman je to kratkog daha, lako bi se mogao nazvati i novelom, no magnetično je privlačan na način na koji to mogu biti samo priče o ljubavi koje postanu mitske tek kad završe. Pripovjedač je odjednom pun srdžbe: ali nije joj prijetila nikakva opasnost. "Nisam je kanio udariti ničim težim od mukotrpno smišljena pridjeva." Roman je napisan izvanredno: štedljiv je u riječima, raskošan u osjećajima.
Dakle, ako nas ljubav ne može učiniti stvarnima, što može? "Sposobnost za patnju jedino je što nismo izgubili, pomislio sam. Patnja nam dobro ide. Ali ta patnja većinom je nečujna. Susjede nikad ne uznemirujemo njome. Raspadamo se, ali raspadamo se vrlo disciplinirano. To smo mi. To smo definitivno mi. Disciplinirane ruševine." Poanta je, kaže pisac koji je ljubav žrtvovao za dobru dramu, da nas ništa ne može spasiti osim dobra pada. "Jedan veliki pad, to je ono što nam treba." I nakon šezdeset osam godina, tako suvremeno.
* Kritika je originalno, u skraćenoj verziji, objavljena u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
