Danas to zvuči kao znanstvena fantastika: roman Branislava Glumca, kultna "Zagrepčanka", prvi put objavljena prije više od četrdeset godina, 1974., prodana je u više od 120 tisuća primjeraka! Prosječne naklade knjiga domaćih autora posljednjih su godina bliže 500 primjeraka, a ako se tiskaju u tisuću primjeraka, pa još i prodaju, praktički dobiju status bestselera. "Zagrepčanka" je, kako je sam Glumac otkrio u intervjuu Željku Ivanjeku prije tri godina, imala turbulentan početak: rukopis bez točaka i zareza, dakle i bez velikog slova, bio je šokantan, neobjavljiv, pa je u ladici urednika u izdavačkoj kući Mladost, Ota Šolca, čamio dvije godine. Tek kad ju je Krleža u cijelosti objavio u časopisu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Forumu, Šolc ju je izvadio iz ladice i objavio kao knjigu.

Rukopis nije bio šokantan samo zato što nije imao nijedne interpunkcije, problem je bila i tema, u najmanju ruku škakljiva. Glavna junakinja Marijana pripadnica je zlatne zagrebačke mladeži u doba socijalizma, pristojno rečeno eskort dama sa stopostotnim vlasništvom svojeg "malog obrta". Nema svodnika, ali seksualne usluge naplaćuje zagrebačkim uglednicima koji su daleko stariji od nje i uglavnom prijatelji i poznanici njezina oca, šefa ginekološke klinike. Subverzivno i radikalno, osobito u trenutku kad Marijana dolazi ocu da joj napravi abortus.

U te cipele hrabro je ušla A. Saška Mutić (1970), koja je u Americi diplomirala fotografiju i afirmirala se u području dizajna, fotografije i vizualne umjetnosti. Saška Mutić napisala je, naime, nastavak "Zagrepčanke" pod nazivom "Dovoljno dobra" koji je u veljači ove godine objavila zagrebačka Hena com. Jedinstven slučaj i u svjetskim razmjerima, a kamoli u hrvatskoj književnosti: pisac originalnog djela Branislav Glumac živ je i zdrav i autorici je dao dopuštenje da napiše nastavak, njoj debitantski roman.

Priča ide ovako: prije nekoliko godina Saška Mutić upoznala je Branislava Glumca i našla se, kako sama piše u opasci na početku knjige, u (ne)prilici da "Zagrepčanku" prevede na engleski jezik. "Sam proces prijevoda iziskuje posebno seciranje teksta, stila, forme, te autorovih prikrivenih poruka. Paradoksalno, promišljanje 'Zagrepčanke' na drugom jeziku dalo mi je priliku priču sagledati iz drugog kuta", objašnjava.

"Zagrepčanka" ju je, priznaje, opsjedala gotovo trideset godina. Isto toliko joj je trebalo i da shvati razloge te opsjednutosti. Ne navodi koji su to razlozi, ali spominje kako su njezine molekule boli, iako autoričina životna priča ne nalikuje Marijaninoj, zapravo jednake molekulama boli glavne junakinje. Dirljivo je čitati kako je u procesu razrješavanja teške sudbine glavne junakinje, autorica liječila i vlastitu anksioznost, depresiju i nesigurnost. Spašavanje Marijane od mračne sudbine postalo je i spašavanje nje same.

I tako je Saška Mutić odlučila Zagrepčanku Marijanu izvaditi iz metaforičkoga groba, u kojem je junakinja provela četrdeset godina. Kad ga je autorica damski upitala za pravo, Branislav Glumac džentlmenski je odgovorio: "Pište, ako vas pali duboka, nepatvorena potreba". On sam nikad nije imao želju napisati nastavak, pa je Marijana sve ove godine ostala u limbu. Tekst Saške Mutić čini mu se, piše na poleđini knjige, nekako poznatim, a ipak udaljenim i novim. Osjeća se pomalo nelagodno, no i dobro. Knjige, pokazalo se, doista imaju vlastitu sudbinu.

Saška Mutić, u to nema sumnje, primarno je bila predana čitateljica, što je uvijek dobra preporuka da se postane pisac. Originalnoj priči "Zagrepčanke" pristupila je s pažnjom i ljubavlju, poštovala je glavno stilsko određenje pa je i nastavak "Dovoljno dobra" napisan kao neprekinuti niz misli i osjećaja, bez ijedne točke, zareza i velikoga slova. Može se čitati i ako niste pročitali "Zagrepčanku" jer sve glavne fabularne odrednice su tu: kao u brzoj skici (ipak se autorica godinama izražavala u sferi vizualnog), doznajemo i za dugogodišnjeg Marijanina ljubavnika Luju i za ljubav njezina života, Vanju.

Različita je Marijanina sudbina: Branislav Glumac na kraju romana zakopava je duboko u beznadnost i ostavlja je tamo zauvijek, bez namjere da je reinkarnira. Saška Mutić tu preljubnicu, proždrljivicu, rasipnicu, nasilnu, žestoko ljutu i suicidalnu ženu vadi iz svih osam krugova pakla i smješta u realno vrijeme. Evo nas četrdeset godina poslije, Marijana je sad u šezdesetima, u dugogodišnjem braku s Davorom, ima dvoje odrasle djece – kćer Ivu koja živi u Londonu i sina Marka koji se godinama bori s ovisnošću. Lucian Majlender Lujo je umro, a na pogrebu, gdje izvede histeričnu scenu, Marijana ponovno susreće Vanju, socijalističkog radnika, nekadašnjeg slagara u tiskari Vjesnik...

Tematski, roman "Dovoljno dobra" zapravo je arhetipska priča o preobrazbi – jedna će nesretna žena postati ako ne sretna, a onda dovoljno dobra, a autorica se pritom simbolički i praktično koristi alatima suvremene psihoterapije. Marijana je, naime, psihijatrica, ali i sama odlazi kolegi psihijatriju doktoru Novaku. Zgodno rješenje, jer ga podupire forma: proza bez interpunkcija doslovce nalikuje dugačkom monologu, mjestimično i solilokviju. Kraj je predvidljiv i očekivan, no autorica ionako nije imala većih ambicija: odmah u uvodnim napomenama otkriva čitatelju da joj je plan spasiti "grešnicu". Željela je dokazati da "naši urođeni otpori nisu nepremostivi, odnosno da je čovjek prestar za promjene tek kad je fizički mrtav".

U tome je svakako uspjela. Marijana kao žena od šezdesetak godina uvjerljiv je lik, psihološki je dobro portretirana, njezina preobrazba ide logičnim putem (na čemu autorica na kraju zahvaljuje liječnici Sanji Janović), njezin spas je na kraju čak i inspirativan. Ne znam je li to autorici bila namjera, ali iz ove se knjige može ponešto i (životno) naučiti, u najmanju ruku kako organizirati pohranjena sjećanja i kako naučiti prednost dati lijepom, a ne uvijek bolnom i mučnom, što nam često nameće osjećaj krivnje.

Meni je osobno problem to što Marijana nije ona ista Marijana. Iako su im biografski podaci identični, kontekst sudbina je toliko različit da će vatrenim poklonicima originalne "Zagrepčanke" ovo ipak biti neobično štivo. No ja za Marijanu nikad nisam bila emotivno vezana, knjigu sam čitala na razini mini-skandala, onako kako je uostalom i bila percipirana prije više desetljeća. U međuvremenu, ono što je nekad bio skandal, danas je norma: to što se Marijana ševi za lovu ili poklone više nikoga ne može šokirati, nego eventualno izazvati simpatije i lagani podsmijeh prema nekom davnom čitatelju čistuncu! Umro je i socijalizam, a s njim i (auto)cenzura, zlatna mladež danas praši po narodnjačkim krugovima, svijet, pa i Zagreb, pun je raznih Marijana, iako sumnjam da se "štancaju" za lovu iz obijesti, prije da popune sirotinjski studentski budžet...

Voljela bih, međutim, znati što na svoju staračku sudbinu kaže stvarna Marijana, kad smo kod toga - kako je reagirala na prvi roman? Branislav Glumac u istom onom intervjuu s početka ovoga teksta priznao je da ga je za lik Marijane inspirirala realna osoba koja je i danas živa. U doba kad su se sreli, imala je 18 godina, a Glumac je bio prvi put sretno razveden, "raženjen čovjek od 28 godina". "Ona je kao maturantica pobjegla od svoje mame i došla živjeti k meni, iako me njena mama jako voljela. Tada nisam imao posrane hrabrosti da je oženim, jer sam izašao sav izranjavan i ožiljčen iz jednog braka, pa nisam htio uletjeti u drugi", pojasnio je.

Kako god, "Zagrepčanka" je Glumca, prema njegovom priznanju, prehranila i proslavila. Osim što je prodana u 120.000 primjeraka, igrala je četiri sezone u HNK, po njoj je snimljen film, prevedena je na četiri jezika. Znam, zvuči kao znanstvena fantastika, ali isto želim i "Dovoljno dobroj" Saške Mutić.

Zagrepčanka je preživjela i dobila dovoljno dobar kraj