Elena Ferrante već je gotovo četvrt stoljeća jedna od najvećih književnih enigmi. Znamo da se iza pseudonima, još od prve objavljene knjige, romana "L’amore molesto" (1992), krije talijanski autor, da je odrasla pored ili u Napulju i da je odabrala pisati u anonimnosti, no u više od toga ne možemo biti sigurni. Iako se iz rijetkih intervjua, koje uvijek daje pisanim putem, dade naslutiti kako je Elena Ferrante doista žena, ne možemo to tvrditi sa sigurnošću.

U protekla dva desetljeća, koliko piše, nagađalo se da njezin pseudonim ne skriva "običnu" osobu. Spekuliralo se da romane zapravo piše njezin talijanski nakladnik Sandro Ferrari ili možda njegova supruga i poslovna partnerica Sandra. Možda je prava autorica sedam dosad objavljenih romana njezina prevoditeljica na engleski Ann Goldstein, a možda i avangardni romanopisac Domenico Starnone.

Jedino što sigurno znamo, jer za to postoji javni dokaz, jest da je Elena Ferrante, uoči izlaska svojeg prvog romana, izdavaču u pismu objasnila: "Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili kasnije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju – neće... Osim toga, zar promocija ne košta? Bit ću autor koji će najmanje koštati vašu izdavačku kuću. Poštedjet ću vas čak i svoje prisutnosti."

Ono što je trebalo biti utočište, postao je tako kuriozitet, a Elena Ferrante jedan od najprodavanijih, najčitanijih i najomiljenijih talijanskih književnika. Na Interliberu je prvi put predstavljena i hrvatskim čitateljima, prijevodom njezina romana "Dani zaborava" u izdanju Profila (prevoditeljica je Ana Badurina).

U "Danima zaborava" upoznajemo Olgu, ženu na pragu 40-ih godina života, majku dvoje djece, koju suprug ostavi zbog mlađe žene. Olga isprva reagira nevjericom, što je posljedica šoka. Nije prvi put da je Mario "zastranio", iako je zastranjivanje dosad uvijek bilo definirano kao "iznenadni gubitak smisla" koji bi ga, naravno iznenadno, napao. Olga je pristojna, fina žena, nikad ne podiže glas, ne izaziva svađe, strpljivo čeka da se smisao vrati, a ona mirno kuha Marijevo omiljeno jelo, mesne okruglice.

Ispostavi se da ništa od toga. Mario se ne vraća kući, savio je novo gnijezdo s tom mlađom ženom koja se iz anonimke, preko noći, pretvara u otprije poznato lice. Pribrana Olga izgubit će uzde: najednom će postati nepristojna i svadljiva, proganjat će i Marija i ljubavnicu i zajedničke prijatelje, zanemariti djecu, prestati se prati, jednom će supruga i pretući, drugi put se spustiti do susjeda kat ispod u potrazi za izgubljenom seksualnom privlačnošću.

Kad ovako nabrajam, sve to zvuči jako subverzivno i divlje. Ali nije. Slušajući i čitajući hvale o (ženskom) pismu Elene Ferrante, o izbrušenom stilu i radikalnoj iskrenosti, očekivala sam neko suvremeno, moderno štivo, a dobila priču koja je u povijesti književnosti stara najmanje 150 godina - o ženi koja poludi jer je ostavi muškarac kojeg (misli da) voli. Gospođa Bovary (1856), poznata kao loša majka i iz dokolice rasipna domaćica, jest bila subverzivna, do te mjere da je Gustave Flaubert jednom prilikom morao reći: "Gospođa Bovary, to sam ja".

Dvadeset i jednu godinu kasnije, dobili smo Tolstojevu Anu Karenjinu (1877), koja uopće nije bila loša majka, ali je jednako pala žrtvom vlastite strasti za romansom, iako je prije toga bila razumna žena. Oba romana imaju, naravno, mnogo veći i književni i društveni značaj od obične nesretne ljubavne priče; pored toga i cijelu plejadu punokrvnih likova od kojih su neki (Levin) zasjenili glavne junakinje (Karenjina).

Na razini ljubavne i osobne priče, koliko god paradoksalno zvučalo, i Emma Bovary i Ana Karenjina izborile su se za svoju slobodu u tradicionalnom, dominatno muškom društvu. Da, na destruktivan i u konačnici fatalan način, brišući sebe potpuno kad već nisu mogle živjeti sretno kako su htjele, ali ta vremena ionako nisu dopuštala previše (ženske) slobode mimo autodestrukcije i povremenog padanja u nesvijest, što zbog stisnutog korzeta, što zbog potisnutih emocija.

Nasuprot tome, "Dani zaborava" su mlaki, bez značaja i zapravo dosadni. Imamo ženu koju je ostavio suprug dok je zapravo još mlada, na početku je 40-ih. Nikako nije egzistencijalno ugrožena; za razliku od prosječnih hrvatskih bivših supruga, ovaj plaća alimentaciju na vrijeme i obilato. Olga ne mora raditi, ali može ako želi. Postoji čak i iznimno tankoćutan i strastven muškarac koji je zainteresiran za nju. I dalje ima prijatelje, iako ih rastjeruje svojim ludovanjem. Vrhunac njene pobune protiv iznenadnog razvoda je psovanje, a ni ono nije osobito inventivno - pička, kurac, lizanje, pušenje. Olga malo i poludi, pa je sve to prođe.

Ova vrsta književnih junakinja feministička je noćna mora, ali važnije od toga, ona je noćna mora svake normalne žene. Elena Ferrante ima lijep stil, u prijevodu Ane Badurine sve to fino teče, dobro je to napisano, no ako ste pribrana, zrela žena, a ne nedorasla šiparica zatvorena u tijelo odrasle žene, nakon tridesetak stranica ćete početi zijevati. Teško mi je identificirati što bi tu točno trebalo biti radikalno novo, brutalno iskreno ili emotivno razotkrivajuće. Da parafraziram Tolstoja: sve ostavljene žene nalik su jedna na drugu.

Kad bih se baš htjela upustiti u tu uzaludnu igru pogađanja pravog identiteta gospođe Ferrante, rekla bih da su poneka nagađanja ipak točna. Da, Elena Ferrante definitivno je žena, bila je u braku i ima djecu, a vjerojatno je doista odrastala 50-ih godina prošloga stoljeća, prije udara emancipacije, što objašnjava nesamostalnost, dramu i staromodnost. Toj generaciji, mnogo prije nego suvremenoj ženi, kraj braka može biti i kraj života, a vrhunac pobune set prilično banalnih psovki.

Zamorna priča o ženi koja se slomi jer se muž zaljubi u mlađu