"Ponoćna palača" je drugi dio Trilogije magle i zasad jedina Zafónova knjiga koja me nije oduševila.

Priča počinje ispovjednim tonom jednog od protagnista, koji navodi da je njemu, kao najopreznijem od grupe, ostalo da ispriča priču koja bi inače pala u zaborav. Ono što je pomalo nelogično jest to što u nastavku romana priču priča "sveznajući pripovjedač", a Ianova izlaganja se tek povremeno pojavljuju na počecima pojedinih poglavlja. Čini se da autor do samog kraja nije bio siguran želi li ovu priču ispričati u prvom ili trećem licu.

"Ponoćna palača" je, nedvojbeno, zanimljiv i dinamičan roman, na trenutke možda i predinamičan, pa ta neobična kombinacija ekspresnog napretka radnje i pretjerane uporabe pridjeva, poredbi i metafora ima tendenciju da pomalo i zaguši čitatelja.

Ide ovako: 1916. u Calcuttu uplovljava barka koja je "izronila iz noćne omaglice koja se dizala iznad površine rijeke Hooghly poput zadaha prokletstva". Barkom upravlja poručnik Peake koji bježi od sigurne smrti. U čamcu ima dvoje promrzle i gladne djece koju iz nekog razloga mora nekamo skloniti.

Nakon dinamičnog bijega i nadmudrivanja sa zlim progoniteljem, dolazi do kuće Aryami Bose, lokalne moćnice koja je, zapravo, baka dvoje promrzle djece. Nakon što je ostavio djecu na sigurnom, Peake odlazi u sigurnu smrt, jer je svjestan da ga zagonetni progonitelj u stopu prati i da je zbog zaštite djece stavio vlastiti život na kocku.

Ayrami ostaje sama s blizancima, u strahu od zle nemani koja iz nekog razloga želi smrt njenoj unučadi i odlučuje da je djecu najpametnije razdvojiti i tako ih zaštititi. Dječaka ostavlja u košari ispred doma za nezbrinutu djecu St. Patric s opširnim pismom upravitelju doma, gospodinu Carteru, u kojem se poziva na njegovo prijateljstvo s pokojnim gospodinom Boseom, njenim suprugom, te na upraviteljevo poštenje i moli da se o dolasku dječaka ne obavještava policija. Sumnjičavi upravitelj postupi po naputcima ugledne gospođe, daje dječaku ime Ben, po Benjaminu Franklinu, i narednih 16 godina budnim okom pazi na dijete.

Nakon što je šesnaest godina proveo u sirotištu, koje je više nalik nekakvom engleskom internatu, nego indijskoj ubožnici, Ben, sad već nestašan i šarmantan mladić, u ponoć bježi u napuštenu kuću sa svojim prijateljima. Nazvali su se Chowbar society i okupljaju se u napuštenoj kući, za koju, upravo zahvaljujući njihovim ponoćnim posjetima, kruže glasine da je ukleta.

Chowbar society sastoji se od sedmero siročadi, različitih karaktera i afiniteta, koji su se zakleli da će štititi jedni druge u svim situacijama. Netom prije onog što je trebalo biti njihov posljednji sastanak, jer sa šesnaest godina trebaju napustiti sirotište, Ben na ulazu u dom upoznaje Sheree, zagonetnu djevojku koja je došla u pratnji bake i ostala čekati pred ulazom. Poziva ju na sastanak društva, koje ju neuvjerljivo lako i brzo prihvaća, pa Sheere tako postaje osma članica Chowbar societyja.

Progonitelj koji je ubio poručnika Peaka i od kojeg je Ayrami pokušala sakriti unučad, strpljivo je čekao šesnaest godina i sad želi živote Bena i Sheere, koja je, kako se ispostavilo, Benova sestra blizanka.

Nakon napada na gospodina Cartera, Ben saznaje da su on i sestra prave mete misterioznog zločinca Jawahala, te se nakon početnog nećkanja, s namjerom da zaštiti prijatelje od opasnosti, ipak odluči povjeriti onima koji su dali zavjet da će se uvijek i u svim uvjetima međusobno štititi i pomagati, te oni kreću u pustolovinu otkrivanja tko je zapravo Jawahal i zašto mu je toliko bitno da ubije Bena i Sheere.

Ako je u Zafónovoj "Marini" bilo ponešto patetike i ona je korištena s mjerom i ukusom, u „Ponoćnoj palači“ ta ista patetika više nema ni mjeru ni ukusa. Zafón i ovdje pokazuje izvanredan pripovjedni talent i sposobnost da čitatelja drži prikovanim uz knjigu. No, ta sposobnost da se priča ispriča bez "praznog hoda" u punom svjetlu će zasjati tek u "Sjeni vjetra", pa "Ponoćna palača" pomalo djeluje kao generalna proba za pravu stvar, to jest za kasnije knjige, kojima je Zafón osvojio čitatelje diljem svijeta. No, ako se Zafón kao mladi pisac već i razmahao sa slikovitošću, što je, naravno, razumljivo, postavlja se pitanje, što su, dovraga, radili urednici koji su trebali, ako ništa drugo, srezati količinu nepotrebnih pjesničkih figura bar za dvije trećine.

U knjizi u kojoj je sve prepuno sjena, magle, utvara i straha, nakon nekog vremena, ništa više nije strašno.

Iako sam od svog miljenika očekivala više, drago mi je da sam pročitala "Ponoćnu palaču". Pročitala sam ju onako gladno i brzo, kako se Zafónove knjige čitaju, iako ne s jednakim užitkom kao i ostale. U predgovoru Zafón daje naslutiti da je svjestan nedostataka "Ponoćne palače", ali ju ipak ostavlja onakvom kakva je bila u svom prvotnom obliku. Tako je možda i najpoštenije. Mladi Zafón možda i nije pisac kojeg bismo na prvu zavoljeli, ali se u "Ponoćnoj palači" mogu nazrijeti konture pripovjedačkog maga kojeg će čitatelji diljem svijeta obožavati pa je zato čitanje "Ponoćne palače" gotovo ekskluzivni izlet u ponešto nespretne spisateljske početke jednog virtuoza.

Zanimljiv i dinamičan roman u kojem ima početničkih pogrešaka