Pet puta je Richard Flanagan palio rukopis romana "Uskim putom duboko na sjever" i počinjao ispočetka. Pisao ga je ukupno dvanaest godina; ispočetka mu se činilo da ga nikad neće dovršiti, onda je počeo osjećati da nikada neće uspjeti napisati nijednu drugu knjigu ako ne napiše ovu i, na kraju, da mora napisati ovaj roman prije nego što mu umre otac. Roman je na kraju dovršio točno na dan kad mu je preminuo roditelj, zatvorenik san byaku san jū go (što su japanske riječi za broj 335), kojemu je posvetio roman ovjenčan nagradom Man Booker 2014. godine. Sve je to Flanagan otkrio u razgovoru s novinarkom Karmelom Devčić koji je jučer objavio Jutarnji list.

"Uskim putom duboko na sjever" (Fraktura, 2017.), u sjajnom prijevodu Dražena Čulića, razgranata je priča koja se širi poput stabla; krši sva pravila uljuđene naracije – to je ona koja štedi svojeg čitatelja, dopuštajući mu organizacijom priče da lijeno preskače stranice – nema jasnoga kraja, barem ne onog u kojem zadnja točka znači i da se više nema što reći i, suprotno očekivanjima koje sugerira naslovnica, a koju krasi lijepa plavuša s cvijetom u kosi, ovo nije ljubavni roman. "Uskim putom" – žanrovski usko određeno - najviše je ratni roman.

Kad zagrebemo dublje, ili hrabro zakoračimo put sjevera, a ustvari u sebe, kao što je učinio japanski haiku pjesnik Matsuo Basho (1644. – 1694.) u svojem, danas klasičnom djelu japanske književnosti od kojeg je Flanagan posudio naslov, onda otkrivamo da australski pandan "Uskog puta" doista govori i o ljubavi, onoj vrsti koja nije spasila nikoga, ali je ipak osvijetlila živote; o tome što znači biti dobar čovjek, i kako je to nepotrebno, a nekad i neukusno biti zbog svih sjena koje u nama žive; o tome kako se zaboravlja zločin i patnja i zašto je taj zaborav gotovo biološki uvjetovan; i o spasu koji nosi književnost, ta vještina pričanja fikcionalnih priča koja zrcali našu potrebu da si ispričamo priču o vlastitom životu. Ne dajte da vas uplaši rat u romanu; "Uskim putom duboko na sjever" u mnogo čemu podsjeća na "Stonera" Johna Williamsa. Obećajem, svidjet će vam se.

Glavni junak Flanaganova romana, liječnik Dorrigo Evans, nije dobar čovjek. Dobrota je, sve više mislim, precijenjena, možda i nemoguća, svakako nepodnošljiva. Sigurno je takva kad se njezina definicija čupa iz moralnih kategorija: dobar se istinski može biti samo po Aristotelu, kad se dobroti ne možemo othrvati iako najradije bismo jer je teška i obvezujuća; kad planiramo takvi biti, samo draškamo taj svoji krhki ego licemjerjem.

Dorrigo Evans svoju je veličinu u ratu kasnije dobro kompenzirao, bez grižnje savjesti. Flanagan na jednom mjestu kaže: "Sretan čovjek nema prošlosti, nesretan nema ništa osim nje." Da bi Dorrigo Evans prije svega ostao živ čovjek, živ pored svoje prošlosti, lagao je, manipulirao i varao, "njegovo beskrajno ženskarenje i obmane koje uz to obavezno idu izazivali su privatne skandale i bili javno prešućivani". Ista neustrašivost i odbijanje prihvaćanja konvencija, koji su mu u logoru omogućili pomaganje drugima, odveli su ga i u naručje drugih žena, pored naručja one zakonite. Što se njega tiče, tu su jednadžbu – uzmi da bi dao, daj da bi preživio - potvrđivali i Tennyson, Browning, Kipling, Shelley i Shakespeare. Utjeha poezije.

Priča ide ovako, ali tako pravocrtno nije ispričana u romanu niti se odigrala u stvarnosti, jer "užas se može smjestiti unutar knjige, mogu mu se dati oblik i značenje. Ali u životu užas nema ni oblika ni značenja. Užas samo jest. A dok on vlada, kao da na svijetu nema ničeg drugog". Godine 1942. Japan već počinje gubiti rat. Saveznici preko Burme oružjem snabdijevaju nacionalističku Čang Kaj-šekovu vojsku u Kini, a Amerikanci imaju kontrolu na moru. Kako bi prekinuo bitan pravac opskrbe svojih kineskih neprijatelja i zauzeo Indiju preko Burme, Japan mora preko kopna dopremati ljude, hranu i opremu svojim trupama u Burmi, pa odlučuje sagraditi prugu kroz nekadašnji Sijam, današnji Tajland.

Pruga smrti, dugačka 415 kilometara, sagrađena je u nešto više od godinu dana. Kada 25. listopada 1943. godine parna lokomotiva C 5631 prijeđe cijelom dužinom dovršene Pruge smrti – kao prvi vlak koji je tuda prošao – vukući tri vagona s uvaženim Japancima i Tajlanđanima, vozit će preko beskrajnih ostataka ljudskih kostiju. Nema konsenzusa oko broja poginulih robova iz Azije i Europe koji su gradili prugu. Ratni zarobljenici savezničkih snaga bili su samo dio – nekih 60.000 ljudi – onih koji su robovali u tom faraonskom pothvatu, piše Flanagan. Uz njih je bilo četvrt milijuna Tamila, Kineza, Javanaca, Malajaca, Tajlanđana i Burmanaca. Neki povjesničari govore o 50.000 mrtvih robova, neki o 100.000, neki spominju 200.000. Ono što se zna jest da je Japan u jednom trenutku imao dvadeset i dvije tisuće australskih zarobljenika, koji su se uglavnom predali prilikom pada Singapura, a da je devet tisuća njih bilo poslano na izgradnju pruge.

Ta pruga, taj užas, to poništenje ljudskosti, srce je Flanaganove priče. "Uskim putom" ispričano je u nekoliko poglavlja, početak svakog označen je haiku pjesmom japanskog budističkog svećenika Kobayashija Isse koji je živio od 1763. do 1828. godine. Jedan haiku kaže: "Na ovom svijetu / hodamo krovom pakla / gledajući cvijeće". Čini se da se nakon toga ne možemo više ništa napisati, jer sve je rečeno, ali može. Flanagan priču o australskim robovima na Pruzi smrti ispisuje virtuozno, poetično čak i kad opisuje batinjanje, glad, iscrpljivanje do smrti, spavanje u govnima, koleru, čireve na nogama, malariju i beri-beri.

Neki sam dan vodila razgovor - neka mi sugovornik oprosti na indiskreciji, čini mi se važnim ispričati – o trenucima užasa i gubitaka u životu, onoj vrsti koja se čini kao raskršće: ili ćeš poludjeti, ili preživjeti. Rekla sam da sam ja u jednom takvom trenutku otkrila koliko je bol biološki uvjetovana, iako je ova bol, ženskoga roda, ustvari psihološka – duša može podnijeti bol samo da određene granice; onda unutarnji mehanizam za preživljavanje zaustavlja patnju. Živci više ne mogu podnijeti, tijelu je naložen oporavak.

Osoba s kojom sam razgovarala, a čiji je gubitak nemjerljiv, toliki da je pravo čudo da je uopće ostala živa, rekla je, parafraziram: nikad nisam bila više živa nego tada. U tih desetak sekundi ili pet minuta, stvarnost se rastvorila, iza užasa je provirila ljepota života. Čini mi se da sam to bezbroj puta već napisala, u raznim tekstovima: život je zajebana kučka (oprostite na jeziku), možda nas je i evolucija uvjetovala, sve se dade preživjeti i gotovo se čini kao pravilo: na dane kad vam srce puca, ili se neuroni rasipaju kao kokice, otkrijete da nebo nikad nije bilo tako plavo, a zrak oštar i svjež.

U džungli Sijama, pokraj Pruge smrti, Australci koji prežive, prežive uglavnom pukom srećom, ali uspijevaju izdržati neljudski radni tempo, bolesti i glad zato što brinu jedni o drugima, skrbe čak i kad se ne vole. To je posljednje od ljudskosti što im je ostalo. Dorrigo Evans tih je nešto više od godinu dana njihov heroj. Samog je sebe smatrao slabićem, plašio se da bi mogao poludjeti ili slomiti se na neki užasno ponižavajući način, a našao se na čelu tisuće ljudi koji su ga oblikovali prema svojim očekivanjima u snažnog čovjeka. "Oni su bili japanski zatvorenici, on je bio zatočenik njihovih nadanja", piše Flanagan.

Povijest, znamo, pišu pobjednici. Saveznici su pobijedili u Drugom svjetskom ratu, dvije bombe presudile su Japanu. Ipak, Flanagan ne piše s pozicije pobjednika, ono što možda najviše zadivljuje jest s koliko se poštovanja odnosi prema japanskoj kulturi i s koliko je razumijevanja opisao japanski ratni duh koji je počivao na sustavu vjerovanja u kojem je car božansko biće. Sve što mislite o dobroti izvrnut će se dok čitate dionice u kojima govori bojnik Nakamura, uvjeren da su zatvorenici sretni jer "vrate čast umirući za Car", ali se svejedno u ratnim godinama, da izdrži, mora nagutati amfetamina. Taj će Nakamura, u godinama poslije rata, postati brižan otac, dobar radnik, voljeni suprug.

"I on je osjećao koliko je u suštini bila neobična ta njegova promjena u ono što je smatrao dobrim čovjekom. Je li se radilo o licemjerju? Krivnji? Sramu? Je li bila namjerna ili podsvjesna? Laž ili istina? Ipak je on zapovijedao dok su mnogi umirali – možda, osjećao je ponekad, uz skoro divlji ponos koji nije mogao poreći niti ga je smatrao i najmanje proturječnim, možda je čak bio vinovnik nekih smrti. Ali nije osjećao odgovornost, a vrijeme je nagrizalo njegova sjećanja na zločine i hranilo sjećanja na njegovu dobrotu i olakšavajuće okolnosti. Kako su prolazile godine, shvatio je da ga progoni samo to što ga skoro ništa ne progoni."

I sada dolazimo do ljubavi, do plavokose žene na naslovnici knjige, do Amy. "Nitko ne gradi ljubav, kao što se grade zid ili kuća", piše Flanagan. "Ona se dobiva, kao prehlada." "Za Amy ljubav je svemir satkan od dodira, koji eksplodiraju unutar jednog ljudskog bića, koje onda eksplodira u svemiru. Ona je poništavanje, uništavanje svijeta." Ta će Amy biti ljubav Dorrigova života, i on njezina, iako su oboje u braku. Na početku rata on joj obeća da će joj se vratiti, a kad se vrati, bit će zajedno, onako kako se jedino može biti zajedno.

Neću reći što je bilo kad je rat završio, ali ću reći ovo. Najdivniji opis ljubavi u romanu nije onaj između Amy i Dorriga, iako Flanagan o ljubavi piše tako da se i čitatelj zaljubljuje u tu ljubav, nego onaj proizišao iz jednog slučajnog susreta, iz čina časti, kad Dorrigo Evans ode posjetiti udovicu ratnog druga, Jacka Rainbowa, kako bi joj predao njegove medalje.

Evo kako ona opisuje odnos s pokojnim mužem: "Imam prijateljicu u Fern Treeju koja podučava klavir. Stvarno je muzikalna. Ja uopće nemam sluha. Ali jednog mi je dana govorila kako svaka prostorija ima svoj ton. Samo ga treba naći. Počela je cvrkutati, niže pa više tonove. Odjednom nam se jedna nota vratila, samo je odskočila od zidova, digla se s poda i ispunila sobu savršenim šumom. Tim prekrasnim zvukom. Kao da ste bacili jednu šljivu, a dobili cijeli voćnjak. Ne biste to povjerovali, gospodine Evans. Te dvije sasvim različite stvari, ton i soba, našle su jedna drugu. Zvučalo je... ispravno. Jesam li smiješna? Mislite li da na to mislimo kad kažemo ljubav, gospodine Evans? O tonu koji vam se vrati? Koji vas nađe i kada ne želite biti nađeni? Jednog dana pronađete nekog i sve što ste oboje vam se vrati na čudan, pjevušeći način? Sve se uklapa. To je krasno. Uopće ne objašnjavamo dobro, zar ne? rekla je. Nisam baš dobra s riječima. Ali mi smo bili takvi. Jack i ja. Nismo se stvarno poznavali. Nisam sigurna da mi se sve u vezi njega sviđalo. Pretpostavljam da su njega nervirale stvari kod mene. Ali ja sam bila ta soba, on je bio taj ton, a sada ga nema. I sve šuti."

Viktor Frankl u svojoj knjizi "Čovjekovo traganje za smislom" objašnjava da se užasna patnja, primjerice iskustvo boravka u konc-logor, može preživjeti i zahvaljujući ljubavi, držanju za misao da nas netko čeka ili da ćemo nekoga pronaći nakon što patnja završi. Dorrigo Evans dijelom je preživio zbog toga, iako je vjerojatno istinitije reći da je preživio zato što je životinja u njemu – onaj biološki stroj koji živi u svima nama – željela preživjeti.

Neki to imaju, neki nemaju. Nema nikakve logike u raspodjeli tog životinjskog impulsa za životom, barem je ja još nisam otkrila; ne dobivamo ga po zasluzi, zato što su neki ljudi bolji, ili moralniji, ili važniji. Prirodna selekcija i u ovome je nasumična, "ljudi su samo jedna od mnogih stvari, sve te stvari žele živjeti, a najviši oblik života je sloboda: kad su ljudi ljudi, oblaci oblaci, a bambus bambus".

Richardu Flanaganu nakon dvanaest godina i pet spaljenih rukopisa uspjelo je gotovo nemoguće: uhvatio je život, primio ga za gušu, strpao među stranice knjige. Ne znam može li se više od toga.

Zastrašujuć i divan roman o ratu, ljubavi, dobroti i zločinima