Slava
Zbirka priča koja je toliko dobra da se pripovijetke gotovo pa čitaju same
Lidija Deduš
Naša ocjena:
Volim pisati o knjigama koje su mi pružile zabavna poslijepodneva i istovremeno mi pomogle zaspati u noćima kada se, zbog velikih količina kave popijene prethodnog dana, nikako nisam mogla smjestiti u svoju glavu, pod zatvorene kapke. Ovaj put riječ je o zbirci priča koje su me potakle na razmišljanje kako pisac na nekoj mikroknjiževnoj razini ima ulogu boga jer daje život svojim likovima, upravlja njihovim sudbinama i poigrava se njima prema vlastitoj želji i nahođenju.
S Danielom Kehlmannom prvi put sam se družila još za vrijeme studija, kad sam se bavila standardnim devijacijama i raspodjelama vjerojatnosti ispod zvonolike krivulje á la Friedrich Gauss. Riječ je bila o romanu “Mjerenje svijeta“, koji od srca preporučam svima koji se vole smijati starim grintavcima, a istovremeno naučiti ponešto o područjima znanosti s kojima se do sada nisu nikad susreli.
“Slava“ je podnaslovljena kao “Roman u devet priča”, što je dobra karakterizacija štiva koje će vas, odlučite li ga pročitati, zabavljati na dvjestotinjak stranica koje se gotovo pa čitaju same. Svaka pripovijetka bavi se svojim poslom - pričom o osobi koja je u punoj snazi svoje popularnosti, na njezinoj margini, ili već pomalo zaboravljena. Istovremeno, sve te osobe imaju neku dodirnu točku - sprijateljuju se s drugim likovima, zabunom dobivaju njihove brojeve mobitela, čime im se otvaraju vrata nekog novog svijeta - tuđeg života, ili se pak zaljubljuju u glavnu protagonisticu romana svojeg omiljenog autora.
Iako svaka od pripovijedaka plijeni čitateljevu pažnju na svoj način, izdvojila bih tri koje su me se dojmile više od ostalih.
Prva, “Rosalie ide umrijeti“ govori o ženi koja, suočena s vlastitom prolaznošću i smrtonosnom bolešću, odlučuje angažirati švicarsku kliniku koja će joj pomoći umrijeti. Kehlmann je u svojoj maštovitosti i avangardnom koncipiranju zbirke priča kao romana išao tako daleko da je u ovoj pripovijetci dozvolio glavnoj protagonistici da preskoči ogradu svog imaginarnog knjiškog dvorišta i uđe u područje piščevog univerzuma u kojem će on, kanalizirajući svoju dobru ili lošu volju kroz riječi i misaone procese, odrediti sretan ili nesretan kraj svojoj prokreaciji.
U pripovijetci “Istok“ ne tako poznata književnica Maria Rubinstein umjesto kolege spisatelja odlazi daleko na istok gdje će, nakon dva dana druženja s kolegama književnicima, loše hrane, muha i vrućine ući u zonu sumraka u kojoj će prvo ostati bez prijevoza i hotela, zatim bez prtljage, hrane i vode, a na kraju i bez identiteta.
I treća, “Kako sam lagao i umro“, bavi se pitanjem bračne nevjere i moralnim suočavanjima protagonista koji je odabrao živjeti dvostrukim životom supruga i ljubavnika. Iz ove priče izdvajam odlomak kojim je Kehlmann u par rečenica uspio opisati izvor frustracija koje utječu na ljudsko ponašanje.
“Ali život slomi svakoga i zašto bi se baš moji snovi ostvarili? Čitanje knjiga nije zanimanje, govorio je moj otac, i koliko god me to tada srdilo, i ja ću, kad moja djeca dođu u tu dob, govoriti isto: čitanje knjiga nije zanimanje. Tako sam studirao elektrotehniku s naglaskom na mobilnoj komunikaciji, učio o tada još analognim mobilnim telefonima (čini mi se kao da je otada prošla čitava vječnost), o SID-i MIN-kodovima i o svim metodama odašiljanja ljudskoga glasa oko svijeta u mikrosekundama, zaposlio sam se i navikao na tromost uredskih poslijepodneva s mirisom kave i ozona. Prvo sam imao pet, zatim sedam i naposljetku devet podređenih, zapanjeno sam ustanovio da ljudi ne mogu raditi zajedno, a da se ne mrze i da im ne možeš dati nikakav zadatak, a da te se ne počnu gnušati, upoznao sam Hannah, koju sam volio više nego ona mene, postao sam voditelj odjela i onda su me premjestili u drugi grad; to se naziva karijerom. Zarađivao sam dobro, bio sam veoma osamljen, uvečer sam čitao latinske knjige uz pomoć rječnika ili sam na tv gledao komedije s nevidljivom publikom koja se smijala i prihvatio činjenicu da je život to što jest i da čovjek tek rijetko ima izbora.”
Kehlmannovi protagonisti likovi su s margine: glumci čija se popularnost zaboravlja, neuspjeli pisci, službenici koji se, zatečeni neočekivanim životnim obratima, ne snalaze u novododijeljenim ulogama. I unatoč satiri koja od početka do kraja prati knjigu, ona je obavijena finim mirisom dekadencije, što pojačava naglasak na ovosvjetovnu smrtnost i prolaznost.
Podijeli na Facebook
