U vremenu kad dobar dio knjiga ima životni vijek od godinu-dvije, a onda ih čitatelji zaborave, čini se nemalom pobjedom književnosti da ova zbirka priča doživljava novo izdanje na svoj četrdeseti rođendan. Kako "Čudovište" diše danas, izranja li i dalje iz rijeke i postavlja li još uvijek nevinim djevojkama i njihovim dovitljivim zavodnicima tri pitanja u zamjenu za ispunjenje želje? Korespondiraju li ove priče s današnjicom, može li njihova jednostavna forma i složena metaforika dobaciti iz osamdesetih u novi milenij i nekoga nasmijati ili barem razgaliti? Ukratko, pitanje je što je preživjelo.

Davor Slamnig (1956) ovu je zbirku od devetnaest priča prvi put objavio 1980. godine u izdanju CDD-a. Iz njegove biografije doznajemo da je intenzivnije počeo pisati 1977. godine, a priče je objavljivao u omladinskom tisku, prije svega u zagrebačkom Poletu, koji je svojedobno pokrenuo i projekt Priče na 29 redaka. "Čudovište" je ubrzo po objavi steklo kultni status (iako autor u jednom intervjuu tvrdi da nije svjedočio toj pojavi), a Slamniga prometnulo u jednog od najutjecajnijih autora kratke priče osamdesetih.

Otkad su svijetom zavladali užasi postmoderne, da iskoristim duhoviti naziv jedne fejzbučke stranice, gotovo je nemoguće išta definirati, pa tako i kratku priču. Kratka priča, od engleskog naziva short story, originalno je bila naziv za kratku pripovjednu prozu, u najširem smislu, za razliku od duge proze, romana. U užem smislu riječi, prema definiciji iz Hrvatske enciklopedije, kratka priča označava zaseban pripovjedni žanr koji se u 19. stoljeću razvio iz nekih ustaljenih novinarskih i proznih oblika (crtice, anegdote, tzv. trivijalne, fantastične i detektivske proze) i izvorno objavljivao na novinskim stranicama. No već u 19., a sasvim u 20. stoljeću, definicija se raspala jer se previše eksperimentiralo s formom. Enciklopedijin natukničar, anonimno i melankolično, zaključuje kako je "kratka priča jednako teško odrediva prozna vrsta kao i roman; svojom eluzivnom i nestalnom formom otkriva suvremeni kaotični, nepredvidljivi doživljaj stvarnosti".

Klasikom kratke priče smatra se američki pisac Edgar Allan Poe. U svojem smrtno ozbiljnom eseju "Filozofija kompozicije" daje upute za pisanje, tvrdo je logičan dok razlaže tu vještinu analizirajući, što drugo, nego svojeg "Gavrana". On, pojašnjava, pisanje počinje razmišljanjem o utisku koji želi proizvesti, a potom o duljini, imajući čitavo vrijeme na umu jedinstvo predstave (što podrazumijeva da autor već na početku zna kako će završiti djelo i kakvu emocionalnu reakciju želi proizvesti u čitatelju). Idealno bi bilo, piše, da se književno djelo može pročitati u jednom dahu, jer "ako se mora čitati u dva navrata, upliću se poslovi svakidašnjice, i cjelina je samim tim odmah razbijena".

Za stvaranje bilo koje vrste utiska, kaže Poe, neophodno je izvjesno trajanje, ali koliko bi trebalo trajati to trajanje? Drugim riječima, koliko kratka priča danas treba biti kratka, ili duga, da bi proizvela dojam na čitatelja? Davor Slamnig u svojem "Čudovištu" – to je prvi dojam – gotovo je profetski skratio formu, kao da mu je priče naručio duh (današnjeg) vremena: mnoge od njih su flash fiction (manje od tisuću riječi), kratke kratke priče koje se mogu pročitati "u jednom dahu", praktički "u jednom sjedenju" između dvije tramvajske stranice, autobusne sigurno.

Potom, priče u "Čudovištu" Slamnig redovito temelji na dosjetci što je, iako se u čitanju čini jednostavnim, u izvedbi izuzetno teško: da bi dosjetka funkcionirala, mora biti izvan klišeja; da bi bila izvan klišeja, potrebna je inteligencija i humor, no mnogo više originalan pa i eruditski um, u ovom konkretnom slučaju neobičan, otkačen pogled na svijet – Slamnig je kontrapunkt predvidljivosti, nemoguće je naslutiti kamo će krenuti njegove priče, uglavnom zato što je nemoguće naslutiti u kojem će se smjeru okrenuti njegova imaginacija.

Mnoge od tih dosjetki proizlaze iz jezične igre, Davor Slamnig od onih je pisaca što imaju dara za lingvistiku: pravo je osvježenje čitati nekoga tko "osjeća" materinski jezik do mjere da mu priča može izrasti organski; doslovce iz priče, govora. U tom smislu autor "Čudovišta" ispunjava uvjet, danas vjerojatno već zastarjele definicije njemačkog teoretičara Andréa Jollesa, jednostavne forme: to su one književne vrste koje izvorno pripadaju usmenoj književnosti, usmenom jezičnom stvaralaštvu, takvom stvaralaštvu u kojem se ogleda stvaralačka moć samog jezika, kako prenosi Milivoj Solar u svojoj "Teoriji književnosti". Izvorno, to su mit, legenda i bajka, što Davor Slamnig ne piše u "Čudovištu", ali se na to indirektno "poziva" uvodeći obilje fantazmagoričnih elemenata.

U Slamnigovim pričama šankovi oživljavaju i žderu šankerice, kreveti prijete progutati ljubavnike, a partvišima izrastaju zubi – nije bilo lako voljeti u osamdesetima, ali se moglo voditi ljubav kroz prostor/vrijeme, pomoću muzike. Mnoge priče govore upravo o ljubavi koja je u Slamnigovoj verziji i lijepa i tužna, premošćuje vrijeme i izaziva egzistencijalne potrese, dirljivo je romantična ("Cajger na cajgeru") i brutalno realistična ("Neobično lijepa misao"). Pored muško-ženskih odnosa, autor se bavi i banana-traumama iz djetinjstva, krizama identiteta, razlikovanjem sebe od drugoga, muzikom koja magično manipulira stvarnošću, impersonalnom fizikom, skrivenim prolazima na licima, (ne)konvertibilnim iskustvima, popravljanjem i održavanjem satova i ljudi, ponekad miješa poeziju i prozu kao pivo i lozovaču ("efekt je snažan, ali nezdrav"), a sve je to uronjeno u humor čiji je smisao "u tome da se neka neugodna istina izreče i da onda ljudi shvate da se ona tiče i njih". Sve su priče ironične, ponekad suptilno, a ponekad oštro poput dobro odmjerena šamara; mnoge su zafrkantske, no nimalo površne: to je zato što se ispod Slamnigovih dosjetki nerijetko krije crna kutija - dok je čitatelj otvara, otvara i ona njega.

Slamnigove priče lako odskližu u trip, no nije u pitanju manirizam: ispod zafrkancije te kratke priče dobro dijagnosticiraju osnovne ljudske probleme – možemo li se seksati a da si odmah ne obećamo ljubav (i ako možemo, hoće li nas za kaznu odmah ščepati pravosudno čudovište iz moralne podsvijesti), znaju li majke doista najbolje (i ako znaju, moraju li nas pritom gušiti savjetima), kako riješiti egzistencijalne dvojbe oko provođenja slobodnog vremena (on želi doma, ona bi još tulumarila), je li u redu žrtvovati slobodu za pun želudac (makar bio tek kontemplativna svinja) i tko od nas ne gaji skrivenu nadu u besmrtnost (dok drugi nad njim, simbolički ili stvarno, oštri nož)?

U autorovim kratkim rezovima svijet je (bio) nastanjen zafrkancijom, ludizmom, lingvističkim eksperimentima, mješavinom ovozemaljskog i onosvemirskog – uz rizik tonjenja u sentimentalnost, nekad je ovdje, u stvarnosnom i književnom polju, bilo više igre. To je možda najsnažnija poruka koju je čudovište iz Save prenijelo u novo tisućljeće – sigurno ćemo umrijeti, ali možemo li se prije toga barem zajebavati? Naša današnja čudovišta nemaju smisao za humor, ne nastanjuju više rijeke, nego uškopljena plivaju u fontanama ili, još gore, zakopana su u beton; čini se dalekom ta šuma u koju bi trebalo pobjeći u slučaju da se ne zna točan odgovor.

Slamnigovo "Čudovište", sredovječno prema nalogu vremena, nije ostarjelo ni dana. Ne osjeća se da je zbirka napisana prije četrdeset godina: ovih devetnaest priča podjednako ostavljaju dojam inteligencije i lucidnosti kao i u osamdesetima, osim što su poneke od njih izgubile svoje toponime, jer nema više ni Kavkaza, ni Zvečke, ni Blata. Zahvaljujući neobičnom umu svojeg autora preživjet će, sigurna sam, još četrdeset godina, i dalje uronjene u paradokse svijeta koje nikad nećemo riješiti, ali ćemo ih i dalje humorom pokušavati zaliječiti. I desetljećima nakon što je izronilo iz rijeke, "Čudovište" je u mnogo čemu demonstracija spisateljske moći, gladi za svijetom i ludičke znatiželje. Budite oprezni dok šećete pored Save, tko zna što bi vas moglo pitati.

* Tekst je originalno objavljen kao pogovor novom izdanju "Čudovišta".

Zbirka priča koja nije ostarjela ni dana, iako ima četrdeset godina