Ime je način na koji čovjek svjesno postavlja bića u bitak. Bića za čovjeka jesu po tome koje ime i značenje imaju za njega. Kroz ime se zato izražava ne samo čovjekov jezični odnos prema svijetu nego i njegov vrijednosni doživljaj toga svijeta. Tako Hrvatska enciklopedija definira natuknicu "ime", latinski "nomen".

Osobna imena danas nemaju nikakvo značenje. Roditelji ih odabiru prije rođenja djeteta. Konotativno značenje - subjektivni pojam o imenu - pripisuje se tek kasnije, kad se pokaže osobnost. Mi smo ti koji našima imenima dajemo značenje, najviše djelima, ponekad i tragom koji ostavljamo u drugim ljudima. Zbog toga se jedna Rita razlikuje od druge, a niti jedna Camilla nije ista.

Malteška književnica Clare Azzopardi (1977), jedna od gošći ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče, upravo se imenima - i ženama - bavi u svojoj prvoj zbirci priča prevedenoj na hrvatski, "Iza svake je ostalo ime" (V.B.Z., 2017.). U pitanju je osam priča o osam žena, one su Sandra, Rita, Gracey, Roża, Ljiljana, Margaret, Camilla i Polly. Engleski naziv zbirke je "The Name They Left Behind" (originalni, malteški, "Kulħadd Ħalla Isem Warajh", 2014.). Je li izvorniku bliži engleski ili hrvatski naziv, ne znam. Prijevod na hrvatski, u usporedbi s engleskim naslovom, nije netočan, dapače vrlo je poetičan, no engleski naslov pripovjedačice čini aktivnima, a hrvatski pasivnima.

Naime, svih osam žena su obične žene, ali osebujne, ispadaju iz bilo kojeg nacionalnog klišeja, osobito malteškog, književnog, u kojem se obično prikazuju ili kao majke ili kao prostituke (što je tipično za religiozne, osobito kršćanske sredine u kojima je uloga žene uvijek krajnost i stereotip koji ju zapravo identitetski poništava - ili je svetica, ili kurva, nema sredine). Engleski naziv tako direktno, na prvu, pokazuje da su usprkos običnosti, iza sebe ostavile nešto; priču, trač, glas. Nezaboravne su.

Prva junakinja, Sandra, ostavlja ključeve nepoznatim muškarcima, ključevi su sredstvo manipulacije - i drugima, i sobom; pripovjedačica ni sama nije svjesna što bi novi ključ u njoj mogao otključati - besramna je u svojoj, najčešće seksualnoj potrazi. Rita radi u osnovnoškolskoj kuhinji, guli krumpir koj ide uz povrće i mljeveno meso ili pečeno meso ili pirjano meso s curryjem. Rita nije čak ni kuharica, na pauzi vrijeme provodi pijući čaj s kolegicama i pričajući im o Malti. S Malte pamti samo vrućinu i vlagu, već dugo tamo nije bila. U London se doselila prije 39 godina, nikad se neće vratiti kući, čak ni na pogreb ocu.

Helen je prodavačica britanskih cipela za gospođice Higgins, ali treća priča ne govori o njoj, nego o Gracey - koja se jednoga dana pojavila u dućanu, u crvenoj neurednoj haljini i odlučila isprobati crni par cipela iz izloga, onaj s otvorenom petom i ukrasom velikim ko vrećica čaja. Ali novac kojim Gracey plati nije on pravi, u staroj kući u kojoj Gracey živi nema nereda, hodnik je potpuno prazan osim prljavih tanjura, u spavaćoj sobi je krevet bez madraca, iz slavine ne curi voda... Ostala je samo priča, o Jutarnjoj zvijezdi.

Roża se posljednjih deset godina priprema za svoj pogreb. Osam puta je isprobala ukopnu haljinu. Ukupno ima osam haljina. Sve su crne, sašila ih je sama, Roża je jedina žena u San Blasu koja je znala mjere (od struka nadolje) svakog muškarca u selu. Haljine su različite: baršunasta, s okruglim ovratnikom; svilena, s četvrtastim ovratnikom; čipka, kopčanje naprijed; vunena, s lepezastim rukavima; lanena, s ljubičastim pojasom; isto lanena, uz rub ima male bijele ljiljane; šifon, satenska podstava; gornji dio od čipke, suknja od baršuna. Ali nije stvar u haljinama, nego u pismima koja je Roża počela pisati svojem mužu jedanaest godina nakon što je umro.

Ljiljana nije žena nego kuća, a imala je i broj: 51. Priča govori o opsjednutosti jedne žene tom kućom, sjećanjima iz djetinjstva, vremenom koje se ne može vratiti. "Nije bila oduševljena time što se svakog jutra vraća u prošlost. U početku, prošlost bi podigla glavu čim bi zaokrenula u Rue D'Argens, gubila se među papirima na njezinu stolu onog trena kad je ušla u ured i bila zaboravljena već dok bi ispila prvu kavu." Claudine, tako se zove pripovjedačica, toliko će postati opsjednuta kućom iz djetinjstva i njezinim novim stanarima da će kupiti stan u novogradnji kako bi staru kuću cijelo vrijeme imala na oku...

Margaret, priča u dvanaest slika, govori o Margaretinoj preobrazbi u Mihaelu, u samostanu. Posvećen i strog život, pitanje i koliko smislen. Sama autorica je u jednom intervjuu priznala da joj je Margaret najmanje simpatična od svih njezinih junakinja.

O Camilli iz istoimene priče svjedoče njezina spremačica i nećakinja. Camilla je imala britak um i srce koje se lako lomi: jednom je živjela s ljubavnikom, zadnji put je s njom razgovarao u ponedjeljak ujutro - rekao joj je da više nema riječi za nju, da je izvor presahnuo. Zbog toga je prestala izlaziti iz kuće, iako su navodno mnogi muškarci ušli u njezinu spavaću sobu. Camilla je bila britka žena, opet ponavlja spremačica. Zbilja nije moguće da ga je ona ubila.

Najviše što se Polly - a to je posljednja priča u zbirci - približila ljubavi svog života bilo je na njegovu pogrebu. Malo je nedostajalo da desnom rukom dodirne lijes. Polly se nikad nije udavala, Polly ni sa kim ne razgovara, osim sa samom sobom i nekad sa svoje šezdeset tri lutke. Svake večeri pričala im je priče, sve dok noć ne bi ugasila njihove boje. Lutke su je slušale, mirne kao bubice i Polly je bila sasvim zadovoljna time. Tješila je lutke kao da su joj djeca, svaku od njih. Lutke su nesavršne kao i ona, koja ima jednu ruku kraću od rođenja. Polly je melankolična priča o ljubavi, ujedno završna priča u kojoj doznajemo tajnu inicijala pdm.

Inicijali pdm, kao i ključ, vrata, pisma i haljine, motivi su koji se provlače kroz ovu nekonvencionalnu zbirku. Azzopardi ne piše konvencionalne knjige, visoko je politična, što se vidi i u njezinoj zadnjoj priči u zbirci: voli hodati po rubu, nasrtati na granice. Za nju je pisanje aktivizam, način da bezglasnima dade glas. Ramona Depares koja piše za Malta Today, u kritici Azzopardičina djela kaže kako je glavna tema svih njezinih priča marginalizacija.

Azzopardi je zbog svega ovoga 2016. godine na Londonskom sajmu knjiga proglašena jednim od 10 novih glasova Europe u sklopu projekta Literary Europe Live koji je pokrenula međunarodna platforma za poticanje književne razmjene Literature Across Frontiers, a njezina zbirka "Iza svake je ostalo ime" nagrađena je Malteškom nacionalnom književnom nagradom.

Zbirka priča o osam običnih žena koje su svoja imena napunila značenjem