Četvrta zbirka Alice Munro prevedena na hrvatski jezik donosi osam novih priča na 262 stranice, ponovno u izdanju Naklade OceanMore i ponovno u izvrsnom prijevodu Maje Šoljan (koja je dvije godine za redom nagrađena Kiklopom za najbolji prijevod na hrvatski, i to oba puta za zbirke priča Alice Munro). Munro je ovu zbirku originalno objavila 1994. godine, a u godinama koje su uslijedile "Javne tajne" naišle su na prilične kritike, ne nužno negativne, da su tu zapleti Munroičinih priča najveće zagonetke pa su literarni forumi i danas prepuni teorija o tome što je umirovljena kanadska spisateljica zapravo htjela reći.

Godinu dana nakon objave ove zbirke autorica je u jednom intervju rekla kako je namjerno ove priče ostavila "otvorenima", aludirajući upravo na to da krajevi nisu jasni i da se mogu tumačiti i ovako i onako. "Htjela sam njima izazvati ljude da se preispitaju što uistinu žele znati. Ili što očekuju da će saznati. Ili pretpostavljaju da znaju. I dubinski, što ja mislim da znam."

Većina novih priča odigrava se u Carstairsu u Ontariju i na neki su način povezane s obitelji Doud, uglednom lokalnom obitelji koja se izdigla iz siromaškog sloja zahvaljujući tvornici klavira koju su utemeljili. Raspon priča pokriva pak više od stotinu godina - od kraja 19. stoljeća pa gotovo sve do prelaska u 21. stoljeće. Priče nisu povezane, iako se neki likovi ponavljaju i usput spominju, no zajedničko mjesto radnje zbirci daje i čvrst okvir, nalik romanu, i životnost, zbog čega se sve priče čine realnijima. Carstairs doista postoji u Kanadi, ali ne u Ontariju, nego u Alberti. Walley, najbliže naselje Carstairsu, u kojem se odigrava dio radnje u zbirci, potpuno je pak izmišljen - moguće je da je Munro inspiraciju za ime pronašla u Valleyviewu, koji se također nalazi u okrugu Alberta. Ali to samo ja nagađam. Kako god, oba su grada utemljena sredinom prošlog stoljeća i broje populaciju od par tisuća stanovnika.

Četvrta zbirka prevedena na hrvatski sad već otvara prostor i da se počne nešto ozbiljnije kontekstualizirati i Munroičin opus i stil i poruke koje nam šalje. Prva njezina zbirka prevedena na hrvatski, "Služba, družba, prošnja, ljubav, brak" (2011), zapravo je originalno objavljena 2001. godine. Vremenski govori o ženama - a većina Munroičinih priča govori o ženama i one su, uostalom, prikazane kao mnogo kompleksniji likovi (iako su muškarci često pokretači radnje, a žene apatične ili pak romantične pa svoj život aranžiraju oko njihovih nevolja i mušica) - zapelima u 60-ima, prije nego su počele raditi, dok su još potpuno, primarno financijski, ovisile o svojim muškarcima. "Previše sreće" (2012) originalno je objavljena 2009. godine, i gorka je zbirka prepuna nesreće. "Dragi život" (2013) na engleskom je objavljen 2012. i Munroičina je posljednja zbirka priča, jer je nakon toga objavila da prestaje pisati. U toj zbirci je Munro najviše udarena empatijom; sklona ljudima - svojim junacima - opraštati njihove slabosti. "Javna tajne" (2014) objavljene su pak, rekli smo, 1994. godine, ali u njima su žene mnogo suvremenije i jogunastije, nego primjerice u "Službi, družbi..." koja je uslijedila, izdavački, sedam godina kasnije, a zapravo radnju priča pomakla 40 godina unazad.

U prvoj priči ove zbirke, "Skriveno i otkriveno", glavna je junakinja knjižničarka, bivša trgovačka putnica, koja dolazi u Carstairs i živi u njemu početkom 20. stoljeća. Dvedesetpetogodišnja Louisa je, doznajemo, bila u sanatoriju, preko pisama će se zaljubiti u Jacka Agnewa, ali će završiti u braku sa sasvim drugim muškarcem i na neočekivani način se povezati s obitelji Doud. Louisa možda najbolje utjelovljuje jedan od motiva zbirke istaknut na unutarnjim klapnama "Javnih tajni" - razornih moći starih ljubavi i prisjećanja. Louisa si neće moći pomoći, pa će jedne večeri svoje javne tajne ispričati trgovačkom putniku koji dolazi u hotel u kojem stanuje - ta neodoljiva potreba, koja je preživjela do danas, da se neuzvraćenoj ili nesretnoj ljubavi, ako nikako drugačije, a onda barem prepričavanjem pridoda značaj i značenje. Sve ono što se nije moglo živjeti tako se pretvara u riječi, u ljubavne legende, koje postaju stvarnije od slomljenog srca. Jednom sam voljela, ili jednom sam bila voljena, nasušna je ljudska potreba čak i u 1917. godini.

U "Pravom životu" muškobanjasta Dorrie Beck koja živi sa svojim razumnim čudaštvom i podnošljivom samoćom mora odabrati hoće li nakon bratove smrti nastaviti po starom - živjeti usamljenički, ali njoj dobar život, koji se sastoji od postavljanja zamki za zečeve i bizamske štakore te deranja i prodaje koža, ili će pristati na ono što Millicent naziva pravim životom - "brak te okreće od sebe same i daje ti pravi život". Dorrie će se udati, iako će Millicent nekako osjećati da ju je zapravo prevarila tim nagovaranjem na brak, i otići živjeti u Australiju gdje će se sretno udebljati kao kraljica od Tonge. Lov na zečeve i bizamske štakore zamijenit će lovom na krokodile, uzgajanjem šećerne trske i ananasa, pamuka, kikirikija i duhana. Dorrie je, očito, ostala Dorrie, nije se okrenula od same sebe, pa se nekako nameće stav da pravi život ipak više ovisi o unutarnjem nagnuću, nego o braku koji nekim ženama u 1933. daje potrebnu strukturu.

U "Albanskoj virđini" Munro se hrvatskim čitateljima približava, valjda, najviše što može. Pitam se kako je ta kanadska dama - za koju mi je teško zamisliti da koristi internet, a priče piše ikako drugačije osim rukom - doznala za virđine, žene koje su postale kao muškarci, koje se ne žele udavati i zavjetuju se pred svjedocima da nikad neće, a zatim odjenu mušku odjeću, imaju svoju pušku i svojeg konja, nitko ih ne dira, smiju jesti za sofrom s muškarcima i žive kako ih je volja. O, slatka slobodo! Usred planina Velike Malesije, na granici sa Crnom Gorom. Kanađanka Charlotte tako će u dvadesetim godinama prošlog stoljeća najprije postati Lottar, pa virđina, po savjetu jednog franjevca, potom pobjeći i opet osvanuti u Kanadi kao žena, mnogo godina kasnije, s neobičnim suprugom... Sve nam to otkriva pripovjedačica, opet jedna knjižničarka, i sama obilježena čudnom ljubavnom pričom, kojoj Charlotte ispovijeda životnu priču predstavljajući je kao izmišljeni scenarij za film. "Albanska virđina" rijetka je Munroičina priča u kojoj se neobične žene ipak nisu morale zauvijek oprostiti od svojih neobičnih ljubavi.

Priča "Javne tajne" atmosferom me pomalo podsjetila na "Nevina samoubojstva" Jeffreyja Eugenidesa - u subotu ujutro iz Carstairsa sedam je cura krenulo na izlet, a vratilo ih se šest. Heather Bell zauvijek je nestala: je li se utopila, je li pobjegla s momkom ili, još gore, s muškarcem? U "Hotelu Jakova Randa" bivša se djevojka pak pretvara da je netko drugi kako bi voljenog muškarca, možda, natjerala da se opet zaljubi u nju. "Sad je na tebi red da slijediš mene", napiše mu to, a možda i pošalje.

"Postaja u pustoši" okrutna je priča o ženi koja ne zna kako bi se drugačije spasila nego tako da se prijavi u zatvor u Walleyju do kojeg otpješači. Radnja priče zbiva se u najranijem Carstairsu, krajem 19. stoljeća, kad se selo tek počinje graditi, davno prije tvornice klavira i obitelji Doud. U "Svemirski brodovi su sletjeli" radnja je već izmještena u 1950-e, kad Carstairsom vlada Billy Doud, sin onog Douda s početka zbirke. U noći kad je Eunie Morgan nestala, dva će se ljubavna para u ilegalnoj točionici alkohola presložiti, a da toga još nisu ni svjesni.

"Vandali" su najokrutnija priča zbirke, a prate otužni život Bea Doud, Billyjeve sestre, lakomislene kokete koja je mogla donijeti sigurnost u život jedne Lize, da je htjela. "Sigurno je mogla. Samo se morala pretvoriti u drukčiju vrstu žene, u ženu čvrste ruke koja povuče crtu i to je to, bez iznimaka, ženu energičnu i netrpeljivu. (...) U ženu koja ih je mogla spasiti - koja im je svima mogla pomoći da postanu, i ostanu, dobri."

U ovoj zbirci tajne se prepričavaju, zato su javne - u prvoj priči knjižničarka se ispovijeda trgovačkom putniku; u drugoj udana žena nagovara neudanu djevojku da stupi u brak; u trećoj se stara gospođa ispovijeda knjižničarki; u četvrtoj se tajna otkriva u pokretu ruke jedne supruge koja muža zaustavlja dok zaglađuje perje na njezinom šeširu, a to opet promatra odvjetnikova supruga Maureen koja će, srećom, uskoro prestati biti odvjetnikova supruga. Ako pak nema prepričavanja, onda se pripovjedač ispovijeda direktno nama, pa mi postajemo čuvari njegovih tajni.

Mnogo je, također za "dosadašnju" Alice Munro netipično, indirektnih i direktnih opisa seksa - najčešće ili doslovce nasilnog ili pak svedenog na parenje i pražnjenje, zbog čega većina žena u ovoj zbirci priča seks zapravo ne voli. "Millicent je katkad mislila kako se, da žene zbilju znaju (kakav je seks, op. a.), nijedna ne bi nikad udala." Ili: "Ako misliš o onome o čemu mislim da možda misliš, onda mislim da se brineš ni zbog čega. Kad ostare, uglavnom ih to više ni ne zanima." Pa još: "Jer njezinom mužu se vratio apetit - odnosno, pojavio se jedan sasvim novi apetit. Nije više bilo ni traga onoj prilično svečanoj nespretnosti, službenim iskazima nježnosti, iz ranih dana njihova zajedničkog života. Sad bi mu se oči zamaglile i lice kao da mu je otežalo. Obraćao joj se kratko i prijeteći i katkad je gurao i tiskao, čak zabadao prste u nju odozada. (...) Mogla bi stati pred vrata i tad bi morala čuti te zvukove - odvjetnika Stephensa kako dahće i stenje i zlostavlja, psik gađenja koji bi naređivao Maureen da radi ovo ili ono, kako se zabija u nju na samom kraju i onu zapovijed koju je tad izgovarao, zapovijed koja bi možda zvučala nesuvislo bilo kome osim Maureen, ali koja je ipak rječito, poput šumova iz zahoda, iskazivala krajnosti do kojih je išao. 'Pvišaj pvostote. Pvišaj pvostote!' I to od čovjeka koji je nekoć Helenu za kaznu zatvorio u njezinu sobu jer je bratu rekla da je usrani gad."

Nekim čudom, Alice Munro, barem meni, ovdje djeluje najotvorenija dosad. Munro se, ovdje, razotkriva indirektno. Kanadska gospođa i dalje je hladna i precizna u opisima, kao da obavlja obdukciju - iako njene obdukcije uglavnom više izgledaju kao vivisekcije - no razotkriva se u odabiru tema: djevojčice koja je silovana u djetinjstvu, alkoholičarke, bivše kokete koja iz gladi pristaje na polovične i brutalne odnose, dobre djevojke koja odlazi s "lošim" momkom... Njezine junakinje, a redom su u ovoj zbirci same junakinje, uopće nisu slabe: za razliku od, recimo, zbirke "Služba, družba...", gdje su žene zatočene u 60-ima, u lošem braku, koji se odvija po arhetipskim ulogama supružnika, ove žene, iako također zatočene - ali ovoga puta uglavnom vlastitim odabirima, a ne društvenom klimom - prilično su buntovne, povremeno zlobne, vrlo su često ono što se naziva "lakom" ili "lošom" ženom. Ukratko, ove se ne daju zajebavati. Uzvraćaju otrovom, sitnim podmetanjima, raskrinkavanjem, direktnim suočavanjem, prljavim i podmuklim osvetama.

I dalje su te priče dosta mučne, i nesretne, ali i realne i stvarne, pa time suvremene. Uglavnom su to priče o ljubavi, ona vrsta o kojima najviše volimo tračati i prepričavati ih s dozom i neugode i naslade, jer su emocije bile povišene i bilo je mnogo strasti i ne nužno lošeg seksa. "Ja ne širim tračeve", kaže jedan Jim Frarey u prvoj priči zbirke. Naša junakinja, Louisa, pogleda ga ravno u oči, kao da se smije, i potom kaže kako svatko tko naglašava da ne trača gotovo bez iznimke trača. "Možeš ovo prepričavati gdje god i kad god želiš, samo izostavi prava imena i ne prepričavaj to ovdje", rekla je ona. "Priča je poučna. Poučna je jer pokazuje kako žene mogu napraviti budalu od sebe. A tako znači, kažeš ti, što je tu novo, to se vidi svaki dan." Pametnome dosta.

Zbirka puna loših i lakih žena i vrsta ljubavi o kojima najviše volimo tračati